Naoružani do zuba, maskirani, izišli su iz šume udbinske vojarne Josip Jović u tišini. Bila je noć, oko 21 sat, i u mraku su izgledali zastrašujuće. Kao od stijene odvaljeni bez ikakve mimike na licu, gledali su i kroz novinarske ekipe. Iznad njih vijorila se hrvatska zastava...
Oni su deset najboljih od najboljih. Šesti naraštaj hrvatskih komandosa, pripadnika specijalnih postrojbi na prijavak zapovjedniku zagrmjelo je: “Pozdrav domovini!” Uslijedila je trka i zagrmjela pjesma: “Idu puške za muške, mili Bože, tebi hvala što sam sretan ovih dana. Dobra večer, domovino, je l'’ si spreman, vojničino...” Okruženi bakljama sjeli su oko logorske vatre. Potom je zagrmjela i commando molitva: “Gospodine Bože moj, tražim od tebe što drugi nikad ne traže, oluju i nesigurnost, što teži križ na putu... Daj mi strah i da bi njega mogao pobijediti i da nikad ne budem bez poteškoća i tako će mi biti lakše doći u tvoj zagrljaj. Bože, daj mi strpljenja u zasjedi, upornost u progonjenju neprijatelja, a moja duša neka je u tvojim rukama, daj mi tisućljetnu snagu hrvatskih vitezova, snagu hrvatskih legionara, hrvatskih utvrda koje i danas stoje i pokazuju snagu... Molim te da, ako je potrebno da umrem, neka umrem kao – commando!!!”
Hrvatski komandosi ili, kako više vole da ih zovu, pripadnici specijalnih postrojbi, dobili su diplome i krunice. No, nakon šest mjeseci paklene obuke u kojoj je od više od 70 kandidata ostalo samo deset najboljih, za njih slijedi još veća odgovornost.
– Uspjeli ste doći do kraja jedne od najtežih obuka za ulazak u zapovjedništvo specijalnih snaga. Vi ste najbolji od najboljih, dio elitnog društva koje ima posebnu odgovornost prema oružanim snagama – rekao zapovjednik specijalnih snaga Perica Turalija, dodajući kako je riječ o odličnom naraštaju.
U pola godine prošli su pet faza obuke, i to urbane, planinske, operacije u vodi, zarobljenički kamp... Simulirali su okolnosti na neprijateljskom teritoriju, obučavani su u šumi, bez hrane i vode.