Brotnjak Mihael Pehar propješačio je oko 1300 kilometara od Stuttgarta do Međugorja za približno šest tjedana. Na hodočašće je krenuo kako bi zahvalio Bogu za zdravlje svoje obitelji i rođenje djeteta, a put su obilježili vrućina, samoća, molitva i gostoljubivost ljudi koje je susretao..., prenosi brotnjo.ba.
Za televiziju Maria Vision opisao je iskustvo koje ga je iskušalo fizički, ali mu istodobno donijelo duhovni odmor. Umjesto razmišljanja o udaljenom cilju, nastojao se usredotočiti na ono što može prijeći toga dana. Zato mu je, prisjetio se, najteže bilo odgovoriti na pitanje kada će stići u Međugorje. Tada bi morao zastati i izračunati koliko ga kilometara još dijeli od odredišta.
Pehar je u Njemačku otišao sa šest godina. Ondje se školovao, završio zanat i fakultet, a danas radi kao inženjer u DEKRA-i, gdje vodi tim od 15 inženjera i majstora. Životom u Stuttgartu je zadovoljan. Uz posao i obitelj, vrijeme pronalazi za nogomet, MMA i fitness. Ipak, želja za pješačkim hodočašćem u Međugorje javila se još prije rođenja djeteta.
Želio je zahvaliti Bogu za sve što njegova obitelj ima, osobito za zdravlje i novi život. Tu je zahvalnost odlučio izraziti dugim putovanjem koje je zahtijevalo odricanje i ustrajnost.
Iako je sportski aktivan, višednevno hodanje pokazalo se drukčijim od treninga na koje je navikao. Krenuo je s približno 13 kilograma tereta, uz dodatnu težinu pića i ostalih potrepština. Tijelu su trebala oko dva tjedna da se prilagodi svakodnevnom naporu.
„Bilo je teško“, prisjetio se Pehar. S vremenom je, međutim, osjetio kako uz izdržljivost raste i njegova unutarnja snaga: „Svaki dan rasteš, dan u dan.“
U Njemačkoj ga je dočekao toplinski val, a vrućina ga je pratila i u Austriji. Posebno zahtjevnim pamti hodanje hrvatskom magistralom.
Putovao je sam. Prvih nekoliko dana samoća mu je odgovarala, no poslije su dugi sati na cesti postali izazov. Upravo tada više se okrenuo molitvi i razmišljanju, pronalazeći u hodanju prostor za duhovni odmor.
Put od Stuttgarta do Međugorja nije unaprijed razradio do posljednjeg detalja. Znao je okvirnu rutu, ali smještaj i duljinu dnevnih dionica prilagođavao je vremenu, umoru i vlastitim mogućnostima.
Nekih se dana osjećao spremnim prijeći 50 kilometara, dok mu je drugih i 20 predstavljalo velik napor. Nakon hodanja tražio bi mjesto za noćenje i tek potom razmišljao o sljedećem danu.
Ruta ga je vodila prema Salzburgu, preko planinskog prijevoja na oko 1.800 metara nadmorske visine, a zatim prema Bleiburgu. Nastavio je kroz Sloveniju i Hrvatsku prema Hercegovini.
U Augsburgu ga je ugostio fra Dario Galić, a u Münchenu je prenoćio kod prijateljeva rođaka. Preko preporuka pronalazio je domaćine i u Austriji, u okolici Klagenfurta i Bleiburga.
Vrata su mu otvarali i ljudi u Sloveniji te na putu kroz Hrvatsku. Iako nije svugdje unaprijed imao osiguran smještaj, podrška nije izostala.
Posebno ga je dirnulo što su pojedini domaćini zahvaljivali njemu jer su, primivši ga na počinak, i sami postali dijelom njegova hodočašća. Gostoljubivost i susrete s ljudima pamti kao jedno od najvrjednijih iskustava cijelog putovanja.
Završna dionica počela je u Imotskom. Planirao je doći do Ljubuškog, no kako ondje nije imao smještaj, odlučio je nastaviti hodati. Toga je dana prešao 54 kilometra.
Kada je ugledao znak za Čitluk, osjetio je novi nalet snage. Što je Međugorje bilo bliže, koraci su mu postajali lakši.
Nakon tjedana provedenih na putu, blizina odredišta potisnula je umor. Kod Tromeđe mu se, ispričao je, činilo da bi mogao hodati još.
Peharova povezanost s Međugorjem i Gradnićima seže u djetinjstvo. Odrastao je u vjerničkoj obitelji, a dolasci iz Njemačke u Hercegovinu redovito su uključivali pješačenje iz Gradnića u Međugorje, odlazak na misu i Brdo ukazanja.
Zato je upravo u svom kraju želio ostvariti ovu osobnu zahvalu.
Na dugom putu iznenadilo ga je koliko je Međugorje poznato među ljudima koje je susretao u Njemačkoj i Austriji. Neki su mu govorili o svojim prethodnim posjetima, dok su drugi tek planirali hodočašće. Spomen odredišta često je bio početak razgovora i prilika za ohrabrenje.
U Međugorju ga je dočekala obitelj. Ipak, njegovo hodanje tu nije završilo: nastavio je pješice do Gradnića, gdje su mu također pripremili doček.
Tek nakon završetka puta počeo je polako sabirati dojmove. Još je oko tjedan dana osjećao bolove u nogama, osobito ujutro, premda više nije svakodnevno prelazio duge dionice.
Dok se tijelo oporavljalo, vraćala su mu se sjećanja na susrete, razgovore i ljude koji su mu pomogli doći do cilja.
Onima koji razmišljaju o sličnom pothvatu Pehar preporučuje da počnu kraćim dionicama. I sam je krenuo bez prethodnog hodočasničkog iskustva te je mnogo toga učio tijekom puta.
Spreman je pomoći savjetima o organizaciji hodanja i pronalaženju smještaja. Za njega je ovo putovanje, uz sav fizički napor, bilo prilika za duhovni mir, molitvu i odmak od svakodnevnih obveza. Nakon hodočašća osjeća se mirnijim.
Među budućim željama spomenuo je Camino, no novo putovanje ovisit će o zdravlju, vremenu i obiteljskim okolnostima. Put od Stuttgarta do Međugorja već mu je ostao, kako je opisao, doživljaj za cijeli život, prenosi medjugorje-info.com.