'Slučajevi X'

Bonvivan Tomo i njegovo pravo

Bonvivan Tomo i njegovo pravo
08.05.2016.
u 07:00
Pogledaj originalni članak

Za vrijeme ljetnog raspusta, kao dječak od 12 godina, bivao sam ustupljen na odmor i relaksaciju baki i djedu po majci. Moj djed imao je redovitu naviku čitati ono ogromno izdanje predratnog “Oslobođenja”. Bivši strojovođa, sretni umirovljenik, sjedio bi na terasi kavane “Tri platana” sa svojim nerazdvojnim prijateljem Ilijom, ocem pjesnika Ivana Kordića. Popili bi po koju lozu i uživali u sporom protjecanju vremena. Kad je bilo vrijeme ručka, baka me slala po njega jer nas je samo zid dijelio od te kavane. A onda bi me djed “posadio” za stol kao velikog i značajno počastio Cocktom: “Dobro će ti doći prije objeda.” Svaki put su pred njim bile otvorene novine na onoj stranici gdje su osmrtnice. Svaki put je ponavljao isto. Držao mi je, valjda, kratki tečaj životne istine, dok bih ja uživao u blagotvornom okusu pića mog djetinjstva.

“Zapamti dobro! Kad počneš čitati novine - ništa u njima nije istina da moraš povjerovati, može biti da je tako, a može biti i nije, ali ovo ovdje, tko je umro, to je sigurno istina. Samo to!”

Prvi put sam se kao student sjetio ovih njegovih riječi kad su me u UDBA-i ispitivali o “neprijateljskim grijesima” mog najboljeg prijatelja, u to vrijeme, tako i danas Marina Topića. “Što je M. Topić u kavani ‘Rondo’ govorio za ‘Oslobođenje’? Je li rekao - to su go..a od novina? Svima objašnjavao zašto pišu protiv Gospina ukazanja. Znamo mi sve, ali da vidimo jesi li i ti čuo. Sve imamo već zapisano.”

Zbunjen, neiskusan, preplašen, ipak s Božjim priviđenjem iz nekog kuta svijesti, sjetih se “cake” koja se uklapala u razloge zbog kojih moj djed nikad nije donosio “Oslobođenje” u kuću, nego ga listao za kavanskim stolom.

“Pa, govorio je da moraš imati trosoban stan kako bi preokrenuo dvije stranice onog ogromnog formata. To je istina. Mislim, ako želiš čitati novine bez savijanja, a stolovi u našim malim stanovima to ne dopuštaju, nije se moglo čitati. Samo to znam o tome.” Nakon pozitivnog ishoda ovog unakrsnog ispitivanja, često sam se prisjećao anegdote s djedovim proglašavanjem istine u novine. Ništa ne mora biti kako je napisano, ali da je čovjek umro, ne može ne biti baš tako!

Zapamtio sam djetinjstvo po tom detalju, a što čovjek više stari, sve češće gleda u te nesretne osmrtnice, spominjem se djedove istine, svako jutro.

Dugo godina nakon djedove smrti, poslije “Večernjaka”, uz prvu jutarnju kavu, valjda, po nekoj genetičkoj sklonosti, listam “Oslobođenje”. Nije više onako ogromno i neprikladnog formata da se mora pobjeći iz kuće u kavanu kako bi ga se razlistalo. Prilagođeno je našim stanovima koji se u međuvremenu nisu toliko povećali da bi opstao onaj stari teško pregledan raspon od vrha do dna, s početka teksta do nastavka na drugoj stranici više od metra. Jao čitatelju kad bi tekst u to vrijeme imao dvije stranice - koja muka. Drago Marianović bi davno propao. Ovih dana, jedno neugodno prepoznavanje. Uvijek listam od posljednje stranice i brzo se pojave lica nestalih iz ovoga života. Jedina istina u novinama - kako me poučavao djed. Umro je moj dugogodišnji klijent iz Sarajeva. Smrt kao smrt, uvijek je iznenađenje. Veliko iznenađenje, ali ovaj put uz veliki misterij.

Prezime i ime - da to je on. Odmah sam ga registrirao. U 84. godini.

Sve se podudara. Ali, fotografija ne odgovara liku koji sam dobro zapamtio. Sastajemo se od 1991. Do unatrag tri godine. Uvijek bi on dolazio kod mene u Mostar i, kako smo imali česte kontakte, prisjećam se njegova vanjskog izgleda i naših razgovora. Nikako mi likom ne odgovara, ali po podacima - sigurno je on.

Okrenem kućni telefon obitelji, predstavim se oprezno, tužnim glasom, malo okolišam. Javi mi se njegova supruga koju sam još davno, nekad prije, upoznao. Istina je. Postala je udovica nakon više od 50 godina braka. Izrazim joj sućut i iskreno priznam da nisam bio siguran zbog one fotografije koju ne mogu spojiti s likom koji sam zapamtio. Prije nastavka našeg dugog razgovora, koji je počeo pitanjem koje potvrđuje čast i poštenje gospođe Zlate: “Nadam se da vam nismo ništa ostali dužni”, prekinut ću nit izlaganja. Naravno, uz prethodnu napomenu kako sam njezino nespretno pitanje, porekao ne samo neizbježnim poštovanjem umrlog: “Ma, kakvi, Bože sačuvaj”, nego i pitanjem: “Kakva mu je ono fotografija? Ja ga ne poznajem onakvog.”

...Riječ je o sljedećem.

Moj klijent je stradao od Nijemaca u listopadu 1944. godine, za vrijeme borbi koje su se vodile između partizana i okupatora. Imao je 12 godina.

U njegovo ime, dana 17. veljače 1991. Uredu za skrb i socijalnu zaštitu smještenom u gradu Fulda dao sam ovakav opis događaja:

“Roditelji su mi internirani u koncentracijski logor u Mađarskoj, a ja sam s ostalom djecom smješten u dječji dom pri manastiru Studenica-Ušće. Početkom listopada 1944. doznali smo kako su istočni dijelovi zemlje oslobođeni, pa sam ja, s još tri dječaka, pošao prema Požarevcu tražiti ih - ako su pušteni iz logora. Jednog kasnog popodneva, u blizini Kraljeva, trebali smo prijeći put po sredini livade obrasle makovima, a onda pregaziti rijeku Ibar.

Taj put bio je osiguran njemačkom vojskom koja je štitila povlačenje trupa iz Grčke. U tom pokušaju, Nijemci su nas primijetili i otvorili vatru iz mitraljeza. Grozna pucnjava na nenaoružane dječake bila je neopravdana. Ja sam pogođen, teško ranjen u lijevu potkoljenicu, a lakše u desnu. Instinktivno sam se, puzeći, nastojao udaljiti od puta, što me je iscrpilo i zbog čega sam izgubio svijest. Prema pričanju svjedoka S. M. (tada potpredsjednik grada) i gospođe R. Đ., jednog jutra su me našli bez svijesti u gradskom parku i smjestili u njemačku vojnu bolnicu. Tamo mi je amputirana lijeva noga i sanirana ozljeda desne...”

Ovakav opis događaja dao je moj klijent, a ja ga, po zahtjevu Ureda iz Fulde, potvrdio svojim pečatom i izjavama svjedoka. To sam učinio kao veliki pravni finale mog zahtjeva koji sam još 3 godine ranije podnio njemačkim vlastima. Tražio sam da mu se kao civilnoj žrtvi rata odredi pravedna novčana naknada za pretrpljeni invaliditet. Taj moj zahtjev je pozitivno riješen 12. lipnja 1991. Mom klijentu je odobrena novčana naknada u iznosu od 203 njemačke marke mjesečno, počevši od 1. kolovoza 1988. godine, pa ubuduće dok je živ. Doživotna renta. Ratna reparacija. Poštenje njemačke države, javno pokajanje Kurta Waldheima, omogućili su novčani fond iz kojega je bilo moguće plaćanje u to vrijeme.

Moj klijent naplati zaostatke, podmiri moj honorar, ali dođe naš nesretni rat, vrlo brzo nakon primanja novca.

Bilo što je bilo. Rat, pa mir. Godine ispunjene raznim likovima, događajima. Tko će sve pamtiti. Proljeće je 2009. godine. Zove me moj stari klijent. Traži sastanak. Dođe iz Sarajeva, moli me da pokušamo nešto uraditi jer, evo, već 10 godina, on, bez moje pomoći, hoće da mu se obnovi ona novčana naknada. Sve uzalud. A Nijemci prestali plaćati čim je rat kod nas počeo. Raspala nam se država i Nijemci našli pravnu formulu da to više nije doživotna renta.

Dugo bi bilo objašnjavati što sam sve morao uraditi, koje argumente iznositi: paragraf 44. Socijalnog zakona Njemačke tumačiti na “svoj” i “naš” način. Bila je žestoka pravna bitka. Ali, takve su vam moćne države poput Njemačke. Upornost se isplatila - jedna žalba odbijena, druga djelomično prihvaćena, tužba vratila stvar na početak i odjednom slučaj preokrenut u našu korist. Ključna rečenica koju sam napisao glasila je: “Uostalom, kada je njemu 1991. dosuđen iznos temeljem skrbi, taj iznos nije podrazumijevao nikakvu mirovinu ili invalidninu, nego je bila riječ o dosuđenoj renti zbog izvršenog nečasnog delikta pripadnika njemačke vojske prema dječaku od 12 godina. Samim donošenjem te odluke nastalo je stečeno pravo mog klijenta koje mu se više ne može oduzeti, bez obzira na raspad SFRJ.”

Pravo na uživanje novčane rente su mu ovaj put priznali od 1. siječnja 1995. godine. Platili mu sve zaostatke, bez prava na povećanje onog iznosa iz 1991. godine, sada preračunatog u eure. Ukinuli su mu samo naknadu za tri “naše” ratne godine. Bili smo nezadovoljni i on i ja, borili se dalje, htjeli dobiti novac i za nabavu nove proteze. Nažalost, to je sve što smo postigli za njegova životnog vijeka. Valja priznati, nije bila riječ o malom iznosu novca, kad su ga isplatili uz solidnu kamatu.

Vraćam se na jutarnji razgovor s gospođom Zlatom. Fotografija mi nije jasna.

“Meni bi dolazio kao gospodin. A ono neki bonvivan, šarmer. Te šešir, te glumačke tamne naočale... Nikad ga nisam vidio takvog. Iz brojnih osmrtnica zaključujem - omiljen, mnogo prijatelja ga žali.”

“Ta fotografija je pravi on. Niste ga nikad upoznali takvog. Vama je dolazio ozbiljan. A u duši vječni optimist. I bio je bonvivan, kako rekoste. Posebno se spremao za razgovor o borbi za svoje pravo. Stavljao kravatu zbog vas. Bio zabrinut. Onih 18 godina, dok vas nije bilo u njegovu životu, bio je vrlo nesretan zbog nepravde koju je trpio.”

“Pa, on je za mene tipičan ‘Slučaj X’. Znate li za njih?”

“Kako da ne. On vam to nikad nije rekao. Doznao je sve o vama. Do posljednjeg dana je vjerovao da ne bi dobio onaj novac da nije bilo vas.”

“Smijem li opisati slučaj, naravno, uz inicijale?”

“Ne, nikako - uz inicijale. Samo, ako ćete napisati njegovo puno ime i prezime - Tomislav Žigić. Ponosna sam na godine koje sam provela s tim čovjekom. Imao je kompletan život, bez obzira na svoj fizički hendikep. Invaliditet mu nije donio smetnje. On je snagom svog duha bio oslonac svima oko sebe. Ni taj novac, koji ste mu omogućili, nije bio važan. Preživjeli bismo i bez njega, ali bez njegove kristalne kocke vedrine ne bismo imali ovako lijep život. Ponosim se svojim životnim partnerom - olimpijcem. Ako pišete, neka svatko zna: Tomislav Žigić nije nikoga mrzio, pa ni one koji su ga kao nedužno dijete htjeli ubiti. Nitko kao on nije znao cijeniti i slaviti život.”

Meni 12. godina, uz sjećanje na djeda i sretno djetinjstvo. On sa 12 postao žrtva rata. A onda preživio i nadživio sebe.

Mir na zemlju dolazi kroz srca ljudi kakav je bio Tomislav Žigić.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.