Josip Aničić, sada već bivši tužitelj Tužiteljstva Zapadnohercegovačke županije za N1 je govorio o aktualnoj problematici nasilja, a u kontekstu posljednjeg slučaja ubojstva koji se 1. svibnja dogodilo u Sarajevu. Aničić kaže da ne želi govoriti o konkretnom slučaju niti iznositi pretpostavke, naglašavajući da istraga treba utvrditi što je dovelo do ubojstva.
„Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji i nasilja nad ženama, kao i Kazneni zakon Federacije BiH, propisuju jasne korake. Međutim, smatram da se nasilje u početku minimizira i da se ne pristupa stručno“, rekao je Aničić. Na pitanje tko minimizira nasilje, odgovorio je da je policija prva instanca kojoj se žrtve obraćaju, ali da ne želi govoriti o pojedinačnim slučajevima niti tvrditi da je policija kriva.
„Ako govorimo generalno o nasilju i femicidima koji se ponavljaju, prva instanca je policija“, naveo je. Govoreći o tome kako bi trebalo postupati prema žrtvama, Aničić je pojasnio da žrtva može prijaviti nasilje i izravno tužiteljstvu, a ne samo policiji.
„Po meni je bolje prvo otići u tužiteljstvo“, rekao je Aničić, dodajući da se to u praksi rijetko dešava jer se nasilje najčešće događa izvan radnog vremena tužiteljstava. Prema njegovim riječima, kada žrtva dođe izravno u tužiteljstvu, tužitelj od početka preuzima kontrolu nad istragom.
„Tužitelj zna što mu je potrebno, zna što treba pitati i uzima mnogo opširniju izjavu. Ima više iskustva što će mu trebati na suđenju i koji su dokazi važni“, objasnio je. S druge strane, kaže da je komunikacija između policije i tužitelja često ograničena jer se odvija telefonski, zbog čega pojedine činjenice ili okolnosti mogu biti izostavljene.
„Možda neke činjenice budu ispuštene i onda ispitivanje ode u pogrešnom smjeru pa se žrtva mora ponovo saslušavati“, rekao je. Aničić smatra da veliki problem predstavlja nedovoljna edukacija službenika koji rade na slučajevima nasilja.
„Pitanje je jesu li te osobe upoznate sa zakonom i je li ih itko educirao kako da postupaju. Zakon propisuje obavezu kontinuiranog stručnog usavršavanja policije, službenika, socijalnih radnika, sudaca i tužitelja“, naveo je. Na pitanje da li policijski službenici dovoljno poznaju zakone, odgovorio je kratko: „Ne znaju, niti im je netko omogućio kontinuiranu obuku.“ Ističe da takva situacija izravno pogađa žrtve.
„To znači da žrtva neće biti upoznata sa svojim pravima i neće znati kako dalje postupati“, rekao je. Govoreći o odnosu institucija prema žrtvama, Aničić tvrdi da se prema njima i dalje postupa kao prema bilo kojem drugom oštećenom. „Žrtva nasilja tretira se isto kao osoba kojoj je nešto ukradeno iz kuće. Nismo došli do razine da žrtvu nasilja gledamo senzibilnije“, rekao je.
Dodaje da se često dešava da osoba prijavi nasilje, obavi razgovor i potom bude vraćena kući, dok se osumnjičeni pozove „na razgovor“. „Njezina prijava na kraju nigdje ne postoji“, upozorio je. Kao poseban problem istaknuo je situacije u kojima počinitelj tvrdi da i sam ima povrede, nakon čega se slučaj tretira kao da su „obje strane krive“.„Žrtva se branila, a onda se situacija mijenja u ‘oboje ste krivi’“, naveo je. Aničić kaže da se u praksi često susreće i s problemom odustajanja žrtava od postupka zbog straha ili ekonomske ovisnosti. „Policajac ili tužitelj imaju obavezu postupati po službenoj dužnosti, ali s druge strane nemaju podršku žrtve koja kasnije na sudu može odbiti svjedočiti“, rekao je.