Ronjenje je za mnoge još uvijek tajanstven sport. Svijet ispod površine vode, daleko od svakodnevne buke i užurbanosti, privlači one koji žele doživjeti nešto drugačije. Međutim, iza ronilačke opreme, zanimljivih podvodnih prizora i uzbudljivih zarona krije se mnogo više od rekreacije. Tu su godine učenja, odgovornost, prijateljstva i spremnost da se pomogne kada je najpotrebnije. O svemu tome razgovarali smo s Franjom Sočom, predsjednikom Ronilačkog kluba Mostar, i Dadom Ćumurijom, dopredsjednikom kluba, koji su nam približili svoje aktivnosti, iskustva i svakodnevicu ljudi kojima je ronjenje postalo važan dio života, piše Večernji list BiH.
Ronilački klub Mostar okuplja zaljubljenike u ronjenje, prirodu i očuvanje vodnog okoliša. Među njegovim aktivnostima posebno se izdvajaju ekološke akcije čišćenja Mostarskog jezera, u kojima sudjeluju i ronioci iz drugih klubova, ali i obuka novih članova, zajednički ronilački kampovi te sudjelovanje u akcijama potrage i spašavanja.
Večernji list BiH: Kako je zapravo nastao Ronilački klub Mostar i što vas je potaknulo da krenete u tu priču?
Franjo: I prije osnivanja kluba imali smo iskustva s ronjenjem, obukama i aktivnostima u drugim klubovima. Međutim, uvijek nam je nešto nedostajalo. Željeli smo da to bude na volonterskim načelima, da svi uživaju, da svima bude lijepo, bez osobnih interesa i fige u džepu. Tako smo prije otprilike sedam godina odlučili krenuti ispočetka i osnovati Ronilački klub Mostar. Željeli smo okupiti entuzijaste, ljude koji razmišljaju slično nama i koji će sudjelovati u našim aktivnostima. Mi smo čisti volonteri, nikakve financijske koristi od ovoga nemamo.
Krenuli smo s okupljanjem članova i vlastitom edukacijom. Nas trojica instruktora dodatno smo se educirali u Ronilačkom klubu Dubrovnik, s kojim imamo prijateljske, odnosno bratske odnose. Radimo prema sustavu CMAS, međunarodne ronilačke organizacije. Kod takve obuke nema brzih ni online tečajeva. Mora se proći određeno vrijeme, sve prema pravilima.
Večernji list BiH: Koliko danas imate članova i kako funkcionira klub?
Franjo: Trenutačno imamo oko 80 članova s plaćenom godišnjom članarinom. U pravilu, ljudi nam pristupaju kroz ronilačke tečajeve. Kada netko dođe na tečaj i želi postati član, prihvatimo ga u klub. Ne prakticiramo privlačiti članove iz drugih klubova. Ako netko želi prijeći, razgovaramo s kolegama i unutar naše uprave kako bismo vidjeli je li sve u redu. Želimo zdravu atmosferu u klubu, da svi doprinosimo, uživamo i što više pomažemo jedni drugima, ali i drugim ljudima.
Imamo svoje prostorije na Buni. Tu je učionica u kojoj provodimo teorijsku obuku, prostorija za ronilačku opremu, zasebna kompresornica u kojoj punimo ronilačke boce te prostorija za druženje. Tu se sastajemo, razmjenjujemo iskustva, mišljenja i anegdote.
Večernji list BiH: Osim rekreativnog ronjenja, sudjelujete i u akcijama potrage i spašavanja. Kako je organizirana vaša suradnja s Civilnom zaštitom?
Franjo: Mi smo volonteri i pripadnici sustava Civilne zaštite Grada Mostara i Hercegovačko-neretvanske županije. Kada postoji potreba za intervencijom, stojimo na raspolaganju. U Bosni i Hercegovini velik dio takvog sustava funkcionira na volonterskoj osnovi. Naravno, postoje i profesionalci. Kada idemo na intervenciju, dobivamo pismeno opravdanje za odsutnost s posla. S druge strane, Civilna zaštita Grada Mostara i županijska Civilna zaštita pomažu nam u nabavi materijalno-tehničke opreme i edukaciji.
Nastojimo sredstva koja dobijemo maksimalno korisno iskoristiti. Primjerice, uz pomoć Civilne zaštite nabavili smo veliki ronilački kompresor. Dio sredstava osigurali smo sami, a pomogao nam je i proizvođač. Kada nabavljamo opremu, nastojimo postići što bolju cijenu, ali da ona bude kvalitetna. To nam je iznimno važno jer se susrećemo i s opasnim situacijama. Moramo imati pouzdane regulatore, kompenzatore plovnosti i odgovarajuća ronilačka odijela, posebno kada radimo u zahtjevnim uvjetima.
Večernji list BiH: Kakve su to intervencije? Pretpostavljam da nisu sve ni ugodne ni jednostavne?
Dado: Imali smo različitih akcija, nažalost, i onih tužnih. Kada ronioci dođu na mjesto nesreće, često je već kasno za spašavanje i tada se radi o potrazi za tijelima. Nije lako kada se tako završi. Jedna od takvih akcija bila je na rijeci Bregavi kod Stoca, kada su dvojica mladića nastradala s vozilom. Franjo i ja bili smo tamo. Došli smo nakon posla, već je padao mrak, pokušali smo roniti, ali smo morali odustati. Potraga je nastavljena sljedećeg jutra. Pronađeni su automobil i jedan od mladića, a poslije i drugi.
Franjo: Sjećam se i jedne potrage ispod Starog mosta prije pet ili šest godina. Tražili smo utopljenika. Pregledavali smo jednu uvalu, pa drugu, treću. Ronili smo lijevom stranom, desnom stranom i sredinom korita. Potrošili smo zrak u bocama i morali prekinuti potragu. Sutradan su došli i drugi ronioci, među njima kolege iz ISS-a. Pokazali smo im dokle smo stigli s pretragom. Oni su nastavili dalje i tijelo je pronađeno u sljedećem dijelu koji su pregledavali.
Večernji list BiH: Srećom, mnogo je više onih ljepših aktivnosti. Posebno ste poznati po ekološkim akcijama?
Franjo: Tijekom proljeća, ljeta i jeseni često sudjelujemo u ekološkim akcijama čišćenja. Pozivaju nas prijatelji iz ronilačkih klubova diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Rado se odazivamo i nastojimo doći u što većem broju. Volonterski čistimo podmorje, rijeke i jezera, a isto tako naši prijatelji dolaze na akcije koje mi organiziramo.
Svake godine, drugog vikenda u rujnu, uz podršku Grada Mostara i drugih prijatelja organiziramo veliku ekološku akciju čišćenja Mostarskog jezera. Tom prilikom goste upoznajemo i s ljepotama našega kraja. Vodimo ih na zanimljive lokacije, pokazujemo im naše izvore i podvodni svijet. Želimo da vide što sve Hercegovina ima.
Dado: Kad smo ronili u Hrvatskoj, posebno nam je zanimljivo kada pronađemo živu perisku. Postoje vrste Pinna nobilis i Pinna rudis, koje su na prvi pogled slične. Plemenita periska, Pinna nobilis, posebno je poznata i zaštićena vrsta. Zbog bolesti koja je pogodila njezinu populaciju ostao je vrlo mali broj živih primjeraka u Jadranu. Kada bismo tijekom ekoloških akcija pronašli živu jedinku, prijavljivali smo to nadležnim institucijama u Hrvatskoj. Slali smo fotografije i videosnimke te podatke o lokaciji, dubini i približnoj veličini kako bismo nalaz mogli evidentirati.
Večernji list BiH: Ronjenje je ipak aktivnost koja zahtijeva ozbiljnu pripremu. Tko se sve može baviti njime i koliko je zanimanje u Mostaru?
Dado: Imali smo polaznike različitih godina, od mladih do starijih ljudi. Najvažnije je da je čovjek zdravstveno sposoban za ronjenje. Određena tjelesna ograničenja ne moraju nužno biti prepreka. Radili smo i s djecom s posebnim potrebama. Prema sustavu po kojem radimo, donja dobna granica za početnu kategoriju je 14 godina. Prva ronilačka zvjezdica omogućuje ronjenje do 20 metara dubine, uz propisane uvjete. Polaznici najprije prolaze teorijsku nastavu, a zatim vježbe u bazenu, na dubini od otprilike dva metra. Primjerice, učimo ih kako isprazniti masku ako se napuni vodom. Na površini je lako skinuti masku, istresti vodu i ponovno je staviti, ali pod vodom morate znati kako to napraviti. Zato se sve takve situacije uvježbavaju u bazenu. Nakon toga početnici idu s nama na ronjenja i ekološke akcije, često na dubinama od pet do deset metara. Tamo vježbaju plovnost, održavanje ravnoteže, rad s perajama i disanje, a istodobno sudjeluju u prikupljanju otpada. Nakon otprilike 20 do 30 zarona, kada steknu potrebno iskustvo, mogu pristupiti višoj kategoriji.
Sljedeća kategorija omogućuje ronjenje do 40 metara dubine, što je maksimalna dubina do koje mi ronimo u okviru sportskog i rekreativnog ronjenja zrakom. Za veće dubine postoje posebne tehnike i plinske mješavine, poput trimixa, ali mi se time ne bavimo. Postoji i treća ronilačka zvjezdica, koja se stječe nakon višegodišnjeg iskustva i omogućuje osposobljavanje za voditelja ronjenja. Takva osoba može samostalno voditi skupinu ronilaca.
Večernji list BiH: Koliko je zapravo ronjenje opasno?
Franjo: Kada netko pristupi tečaju, prvo mu kažemo da se u ronjenju moraju poštovati pravila, baš kao i u prometu. Ako vozite automobil, držite se ograničenja, vozite svojom stranom i ne ometate druge sudionike u prometu, sve bi trebalo biti u redu. Ako radite nešto što nije dopušteno i ne pridržavate se pravila, može doći do nesreće. Isto je i u ronjenju. U tom smislu ono se ne razlikuje od drugih sportskih i životnih aktivnosti.
Večernji list BiH: Spomenuli ste da ronjenje nije samo sport nego i poseban način života. Što vas toliko privlači tom svijetu?
Franjo: Ronjenje se razlikuje od drugih sportova po tome što pod vodom nema mobitela, telefona, ekrana ni tableta. Dolje je potpuni mir. Ovisite o prijatelju koji je pokraj vas. Nikada se ne roni sam, uvijek imate partnera i morate imati maksimalno povjerenje u njega, kao i on u vas. To je na neki način naša druga obitelj pod vodom.
Klub četiri puta godišnje organizira zajedničke kampove na koje vodimo i svoje obitelji. Idemo na Hvar, Vis, Lastovo, Brač i druge destinacije. Tamo provedemo četiri ili pet dana, ronimo, družimo se i uživamo. Zahvaljujući prijateljstvima s ronilačkim klubovima i centrima, često imamo mnogo povoljnije cijene. Primjerice, u Cavtatu smo zahvaljujući kolegi Bobi Obradoviću ronjenje platili 20 eura, dok je redovita cijena bila 60 eura. Slične pogodnosti imamo i kod prijatelja na Visu. Tako naši članovi mogu mnogo češće roniti i stjecati iskustvo. Takve odlaske uglavnom organiziramo u proljeće i jesen jer je tijekom ljetne turističke sezone u Hrvatskoj sve znatno skuplje. Ljeti smo ionako dosta angažirani na ekološkim akcijama.
Večernji list BiH: Kakvi su vam planovi za iduće razdoblje?
Franjo: Nastavljamo s edukacijom i usavršavanjem svojih članova. Planiramo dodatnu instruktorsku izobrazbu, nakon koje bismo u Mostaru mogli organizirati i instruktorske tečajeve te obučavati buduće instruktore. Na proljeće planiramo odlazak u Istru, gdje želimo ponovno roniti na olupini broda Baron Gautsch, poznatog i kao hrvatski Titanic. Nakon toga slijede ekološke akcije tijekom travnja i svibnja, obuka novih članova te napredovanje postojećih ronilaca iz jedne kategorije u drugu.
Nastavit ćemo organizirati kampove na Lastovu, Visu, Hvaru i drugim destinacijama. Posebno nam je važna suradnja s Ronilačkim klubom Dubrovnik. Tamo odlazimo na završni dio obuke naših polaznika. Prijatelji iz Dubrovnika ustupaju nam prostorije, pomažu s opremom i prvim zaronima novih ronilaca. Često odlazimo i na zajednička ronjenja. Već pripremamo i sljedeću tradicionalnu ekološku akciju na Mostarskom jezeru, koja se održava drugog vikenda u rujnu.
Dado: Naše prostorije otvorene su svim građanima Mostara koji se žele informirati o ronjenju. Svatko tko je zainteresiran, može nam se javiti. Donja dobna granica za početnu obuku je 14 godina, a gornje nema, uz uvjet odgovarajuće zdravstvene sposobnosti. Postoji i takozvani Discovery zaron. To je prilika da osoba koja nikada nije ronila, uz naš nadzor i s kompletnom opremom, zaroni na dva ili tri metra dubine. Može osjetiti kako izgleda disati pod vodom, promatrati ribe i doživjeti taj osjećaj a da ne mora odmah polagati tečaj. Tečajeve prilagođavamo poslovnim obvezama polaznika, pa teorijsku nastavu uglavnom organiziramo navečer, kada ljudi završe s poslom. Zanimanja ima i izvan Mostara. Dolaze nam ljudi iz Nevesinja, Sarajeva, Tuzle i drugih gradova, neki putuju i po nekoliko sati kako bi sudjelovali u obuci.
Razgovor s Franjom Sočom i Dadom Ćumurijom pokazuje koliko je različitih aktivnosti okupljeno pod krovom Ronilačkog kluba Mostar. Od obuke početnika i istraživanja podvodnog svijeta, preko ekoloških akcija i druženja s kolegama iz drugih klubova pa sve do zahtjevnih potraga u kojima sudjeluju na poziv Civilne zaštite. A za one koji žele doznati kako izgleda svijet ispod površine vode, poruka naših sugovornika je jednostavna – vrata kluba su otvorena.