Dok se Hrvati Središnje Bosne pripremaju za obilježavanje 33. godišnjice jednog od najtežih zločina počinjenih u proteklom ratu na ovim prostorima, ubojstva osmero i ranjavanja petoro djece u viteškom naselju Podgradina, granatom ispaljenom s položaja Armije BiH 10. lipnja 1993. godine, umjesto suosjećanja, žrtve se ponovno vrijeđa i upućuju im se poruke mržnje.
Ovog puta s lažnog facebook profila kojeg će vlasnici portala N24.ba na čiju su objavu o obiljažavanju godišnjice zločina, poslane poruke mržnje u komentarima poput „Ustaško govno“, „Koje stradanje“ te „Nije grijeh ubit buduće ustaške koljače“ prijaviti. Žele kažu najprije da se otkrije tko stoji iza govora mržnje te da ga se ,kazni u skladu s težinom poruka koje je poslao. Isto žele i oni koji su nakon ovoj monstruoznog zločina ostali bez najmilijih, djece, braće i sestara, kaže za Vecernji.ba Ivan Garić kojemu su ubijeni sestra Sanja i brat Milan, a sam je teško ranjen. Uz Milana i Sanju Garić, granata ispaljena u vrijeme primirja na košarkaško igralište u Podgradini usmrtila je i Dragana Ramljaka, Dražena Čečuru, Borisa Antičevića, Sanju Križanović te brata i sestru Augustinu i Velimira Grebenar.
Ivan Garić prisjetio se još jednog slučajava vrijeđanja žrtava koji je dobio sudski epilog, a u pitanju je Samir Nuhić koji je zbog poruka mržnje upućenih ubijenoj djeci u Vitezu, krajem 2024. godine osuđen uvjetno na tri mjeseca. „Kazna Nuhiću je bila potpuno neprimjerena, previše blaga i očito potiče i druge na mržnju i vrijeđanje žrtava“, kazao nam je Garić. Njegova su očekivanja da će poruka mržnje biti i dalje, pogotovu nakon potvrđivanja optužnice Mensudu Kelešturi i Hazimu Jašareviću, zapovjedniku i pripaniku 325. brdske brigade Armije BiH za ubojstvo osmero djece pred Sudom BiH, uz potvrđenu činjenicu da granata koja je usmrtila djecu nije ispaljena slučajno već s namjerom da ubije one koji su u svakom ratu najranjiviji, djecu i civilne žrtve.
Na primjeru ubijene viteške djece za koje se odgovornima sudi nakon više od 30 godina, blagih kazni za one koji šire mržnju prema žrtvama i njihovim obiteljima, ogleda se potpuna nespremnost na suočavanje s bolnom ratnom prošlošću iz koje su mnogi izašli krvavih ruku, pa i oni koji vlastite zločine uporno negiraju dok na svaki spomen žrtve za koju su odgovorni reagiraju porukama mržnje u kojima pokušavaju opravdati zločin. U ovom slučaju najteži od svih, ubojstvo i ranjavanje djece koja su trenutak primirja iskoristila za igru koju je okrutni rat prekinuo prekidajući na kraju i živote njih osmero te ostavljajući još petoro djece s trajnim ranama na tijelu i duši koje vrijeme ne liječi, pogotovu kada se uvredljivim porukama i mržnjom umjesto suosjećanja, dosipa sol na ranu, a onima koji to čine izriču se preblage kazne šaljući poruku o dvostrukim mjerilima u odnosu i prema žrtvama i prema počiniteljima.