Kurt Hillaert, iz mjesta Winkel-Sainte-Croix u Belgiji, nije shvatio u kakvoj se opasnosti nalazi dok se nije našao licem u lice s kriminalcima u Bosni i Hercegovini.
Uređaj za praćenje njegova ukradenog kombija iznenada je počeo slati signale iz Sarajeva nakon nekoliko mjeseci tišine. Budući da su ga policija i pravosuđe slali od jedne službe do druge, Kurt je na kraju odlučio uzeti stvar u svoje ruke.
Kurtova priča podsjeća na loš triler i započinje u ruralnom dijelu Winkel-Sainte-Croixa, gdje iznajmljuje prikolice za konje i kombije putem specijalizirane internetske stranice.
"Muškarac stranog podrijetla došao je 5. svibnja 2025. godine iznajmiti kombi. Objasnio je da želi posjetiti svoju baku u bolnici u Njemačkoj, sa suprugom i djecom. Djelovalo je uvjerljivo. Uzeo sam kopiju njegove putovnice, pripremio papire i on je preuzeo vozilo sa suprugom i djecom. Sve je djelovalo normalno.“
Tjedan dana kasnije nazvao je i rekao da želi zadržati kombi još jedan tjedan. Nije bilo problema. Zahvaljujući praćenju vidio sam da je kombi doista bio u Antwerpenu i u regiji Ruhr. Na dan kada je vozilo trebalo biti vraćeno nazvao je i rekao da će kasniti sat vremena. No sat vremena kasnije još uvijek ga nije bilo. Kada sam provjerio uređaj za praćenje, shvatio sam da je uređaj u vozilu isključen. Tada sam krenuo prema Antwerpenu.
No navedena adresa bila je lažna. Kurt se uputio u najbližu policijsku postaju kako bi prijavio krađu. U međuvremenu je kontaktirao Ford kako bi pitao je li moguće ponovno aktivirati ugrađeni uređaj za praćenje.
"Bilo je moguće, ali za to je bila potrebna dozvola policije. Otišao sam u policijsku postaju u Zelzateu.“ Bio je to početak pakla.
"Nisu mi mogli pomoći jer sam već podnio prijavu u Antwerpenu i nisu imali pristup tom spisu.“
"Ponovno sam otišao tamo, ali ni ondje mi nisu mogli pomoći. Prema njihovim riječima, slučaj je bio na sudu u Antwerpenu. Na kraju sam otišao u policijsku postaju u Ekkergemu podnijeti novu prijavu. No ni ondje nisu mogli ništa učiniti jer nisu imali pristup zapisnicima iz Antwerpena. Sve što sam želio bilo je da Ford ispuni potrebne obrasce za ponovno aktiviranje praćenja.“
Još 17 drugih žrtava
Kurt se obratio odvjetniku koji mu je savjetovao da podnese prijavu istražnom sucu. Bio je to još jedan bezuspješan pokušaj, piše belgijski 7sur7.
„Razumijem da postoje i drugi prioriteti, ali jednostavno nisu radili ništa.“
U međuvremenu je putem Facebooka stupio u kontakt sa 17 drugih žrtava iz Nizozemske i Flandrije. Sve ih je prevario isti muškarac.
"Zahvaljujući toj grupi uspjeli smo kontaktirati njegova bivšeg ujaka (Nijemca), koji nam je dao njegov pravi identitet i adresu. Vratio sam se u policiju s tim informacijama, ali ponovno su mi rekli da ne mogu ništa učiniti i da nemam pravo samostalno istraživati slučaj. To me izluđivalo.“
Tijekom ljeta uređaj za praćenje ponovno je počeo raditi. „Dobili smo fotografije iz autopraonice u Bosni i Hercegovini“, nastavlja Kurt. „Otišao sam u policiju, ali ponovno su me poslali dalje. Rekli su da će slučaj biti proslijeđen Interpolu i da će to trajati oko pet dana. No u tom trenutku već je bilo prekasno.“
Kurt je donio odluku da ode sam. Otputovao je u Sarajevo u pratnji jednog Bosanca, svog klijenta, koji ima rođaka zaposlenog u policiji u Sarajevu.
„Morao sam dati 1.000 eura“
„Čekao nas je, ali je tražio da mu platim jer ništa nije dobio od belgijske policije i radio je za mene. Morao sam mu dati 1.000 eura (1.955 KM). Objasnio mi je da je kombi kod najveće mafijaške bande u zemlji. Tamo je bilo oko 500 vozila, sva ukradena. Moj plan bio je jednostavan: otići tamo, uzeti kombi i otići.“
No stvari nisu išle prema planu. Kurt se suočio s četvoricom mafijaša.
„Snažni tipovi, pravi kriminalci. Zašto su mi na kraju vratili kombi? Nemam pojma. Jesu li mislili da dolazim iz policije? Iz Interpola? U svakom slučaju, u početku su odbijali priznati da je to moj kombi. Broj šasije nije odgovarao, a vozilo je imalo švicarske registarske pločice.“
„No imao sam rezervni ključ sa sobom i savršeno je radio. Nisu imali što reći. Tada su tražili 10.000 eura (oko 20.000 KM). Odbio sam. Bio sam prestravljen, ali već sam otišao predaleko. Nisam se želio vratiti kući bez svog kombija. Na kraju su pristali na 1.000 eura, uz obećanje da ću obustaviti istragu u Belgiji. Mogao sam otići. No zapravo sam se vraćao u Belgiju s ilegalnim i ukradenim kombijem. Nijedan dokument nije bio ispravan. Da su me zaustavili, završio bih u zatvoru. A mogao sam i ostati — mrtav.“
Najveća Kurtova frustracija? Nije dobio nikakvu pomoć ni od policije ni od pravosuđa.
„Četiri mjeseca kasnije, dok sam već bio kod kuće s kombijem, dobio sam poziv iz ureda istražnog suca: imali su neki dokument od Forda, ali nisu znali što učiniti s njim. To je jednostavno ruganje ljudima.“
„Osiguranje odbija intervenirati“
„Uzeo sam osiguranje sa svim mogućim opcijama, skupo osiguranje. No to osiguranje odbija intervenirati u bilo kojem pogledu. Pokriven sam za krađu, ali budući da je kombi bio iznajmljen, ne smatraju to krađom nego ‘otmicom’. Pokriven sam za repatrijaciju vozila, ali morao sam sam otići po njega u Bosnu. A štetu na kombiju, velika udubljenja i ogrebotine, također nisu htjeli nadoknaditi. To je sramotno.“
Policija u Gentu potvrdila je da je Kurt želio podnijeti prijavu, ali to nije bilo moguće jer je već postojala prijava u Antwerpenu. Policija je također pojasnila da nije mogla pristupiti zapisnicima drugih policijskih područja.
„Trenutačno se radi na tome da se to promijeni u bliskoj budućnosti“, naveli su.
Kurt ne može shvatiti kako može biti toliko teško djelovati kada su imena i lokacija počinitelja poznati.
„Ovi kriminalci dobro znaju da belgijska policija ne reagira na ove krađe. To objašnjava zašto sam tako brzo pronašao 17 drugih žrtava. Ovo se doista mora drugačije tretirati.“