Intervju s Ivicom Buljanom, redateljem predstave "Noć s Aleksom" HNK Mostar

Ambicija mi nije prikazati život pjesnika na činjeničan način, nego izvući inspiraciju iz njega

Ambicija mi nije prikazati život pjesnika na činjeničan način, nego izvući inspiraciju iz njega
27.10.2022.
u 11:28
Pogledaj originalni članak

Premijera prve predstave HNK Mostar u novoj kazališnoj sezoni "Noć s Aleksom" bit će upriličena večeras, u 20 sati. Tekst je napisao Marko Tomaš, a redatelj predstave renomirani je kazališni redatelj Ivica Buljan s kojim smo razgovarali o ovom kazališnom komadu.

Tekst Marka Tomaša, prema kojemu je nastala ova predstava, po svojoj je strukturi klasični dramski tekst. Kakvu ste koncepciju i viziju imali nakon pročitanoga teksta i koliko je fluidnosti bilo u razvijanju same koncepcije predstave?

- Poznavao sam Tomaša pjesnika, romanopisca, esejista i kolumnista. Otkako smo se družili u Tirani prije tri godine postali smo i prijatelji. Dogovor za dramu "Noć s Aleksom" rezultat je noćnih razgovora. Mnogi će, čitajući je, biti iznenađeni klasičnim stilom. Umirući Šantić susreće se na samrtničkoj postelji sa suvremenicima i bližnjima koji su presudno utjecali na njegov život. Moj pristup sastoji se u istraživanju crnih rupa, izvođenju na svjetlo izbočina i barthesovskih nepravilnosti koje onda s autorskom ekipom i glumcima oblikujem u prizore. Kada je Marko predložio za temu drame zadnji Šantićev dan, odmah sam pomislio na film "Last Days" Gusa Van Santa. Druga, vrlo osobna referenca bio mi je "Wittgenstein" Dereka Jarmana. U prvom pratimo osobnu tragediju Kurta Cobaina, muku i nastajanje njegove zadnje pjesme. Van Sant dopušta svom liku da postoji izvan granica filma, da prati svoje staze, donosi svoje izbore, da se sam suoči s neizbježnom sudbinom. Wittgenstein je, s druge strane, raspolovljen u dva lika, u genijalnog dječaka i zrelog filozofa koji će promijeniti tijek dvadesetog stoljeća. Dječak je taj koji komentira odluke sebe odraslog. Tomaš isto tako lik pjesnika, kojeg glumi Ivo Krešić, udvostručuje u onog umirućeg u pedeset i šestoj godini i fantoma Aleksu K. koji živi u današnjem Mostaru i ima moć da komentira događaje unatrag. Taj dvojnik je možda moguća projekcija samog Tomaša koji je odlučio živjeti u Mostaru i postati njegov umjetnički simbol. Uz ovu dvojicu, pojavljuje se i lik pjevača, u predstavi je on Vladimir Mićković. Aleksa Šantić na stanovit način preteča je današnjih južnoslavenskih pjesnika/pjevača koji su uspjeli izraziti specifičan narodski duh, kao Štulić, Predin ili Balašević.

Kakva je vaša metoda pristupa procesu rada na predstavi? Što je najvažnije za jednog redatelja kada proces krene, i u smislu odnosa prema tekstu, a s druge strane i radu s glumicama i glumcima?

- Proces je započet intenzivnim čitanjem, stvaranjem epizoda kojima smo davali naslove, analizom odnosa Alekse Šantića i likova koji ga okružuju, od onih iz obitelji, kao što su majka, sestra Persa i zet Svetozar Ćorović, brat Jakov, do kolega - Mostarca Osmana Đikića te Miloša Crnjanskog i Miroslava Krleže, pa onda i tršćanske prostitutke od koje se možda zarazio sifilisom. Analitičko čitanje bila nam je polazišna točka za ulazak u fizički proces prevođenja dramskih u scenske prizore. Koristili smo se elementima tehnika Grotowskog i Artauda. Glazba je bila snažan pokretač, koristili smo Šantićeve i Đikićeve stihove uglazbljene u sevdalinke, ali i ilustrirajuće glazbene fragmente, od Štulića, Đorđa Novkovića, Himze Polovine do tradicionalnih pjesama. Za ovu je predstavu Mitja Vrhovnik Smrekar komponirao pet novih skladbi na Šantićeve stihove. Prema kraju proba, dramski dijalozi spajali su se s fizičkim prizorima, improvizacijama i glazbenom podlogom. Dramaturg Robert Waltl predložio je da za finale predstave Tomaš dopiše monolog sestre Perse za Jelenu Kordić Kuret. Njezina je snažna prisutnost jedno od uporišta predstave. Završetak dijaloga s Krležom spoj je Mićkovićeve interpretacije klasne pjesme "O klasje moje" sa scenom plesa butoh koju izvodi glumac Damir Čobo. Namjera mi je bila da odemo dalje od povijesnih činjenica i da se koristimo različitim stilovima, razdobljima i kulturama. Osnovne su teme Šantićeva umjetnička ambicija, smrt, nacionalna politika i seks. Vizualni umjetnici Toni Soprano Meneglejte i Sonda Trinajest kreiraju live VJ-ing, svaka vježba imala je formu performansa ili akcije, mnogo više nego što se to radi u tradicionalnom procesu.

Aleksa Šantić svojevrstan je simbol grada Mostara. Nema mnogo takvih, gotovo simbiotičkih, veza jednog pjesnika i jednog grada. Što je za vas bilo najpotentnije i najzanimljivije u tom odnosu i kako taj odnos funkcionira u predstavi "Noć s Aleksom"?

- Šantić je pjesnik formativne lektire prošlih generacija. Socijalne pjesme kao "Ostajte ovdje", "O klasje moje" učile su se napamet. Serija i film "Moj brat Aleksa" prikazani su devedesete kada se počeo raspadati jugoslavenski prostor i nisu imali značajniju ulogu u formiranju mita o Šantiću. To su učinile sevdalinka "Emina" koja je imala brojne obrade i pjesma "Što te nema" koju je Jadranka Stojaković pretvorila u evergreen kojega znaju svi na ovim prostorima. Marko Tomaš uputio me na knjigu Avde Hume "Moja generacija" koja mi je bila izvor spoznaja o Mostaru s početka dvadesetog stoljeća. Iako autobiografska, ona na način nove povijesti govori o mostarskoj svakodnevici, političkim odnosima nakon pada Osmanskog Carstva, austrijske aneksije BiH, stvaranju Kraljevine SHS. Humina knjiga potvrđuje da se mit o Šantiću stvarao već za njegova života. On svjedoči o najvećem pokopu u povijesti Mostara koji je trajao cijelo popodne, a u čijoj su organizaciji sudjelovale sve etničke zajednice i kulturna društva. Šantić je postao ono što je za Čile bio Pablo Neruda, pjesnik koji je savršeno izrazio ili, još točnije izraženo, stvorio sliku grada Mostara.

Što biste izdvojili kao najveću snagu predstave "Noć s Aleksom" i što biste rekli kako će funkcionirati u kontekstu koji smo prije spominjali - odnosa grada i pjesnika, s naglaskom na to kako bi ga publika mogla doživjeti?

- Predstava se ostvaruje kroz emotivna i idejna značenja. Tomaš, u širem postjugoslavenskom prostoru i sam suvremena reinkarnacija Šantića, u dramu je uveo lik Alekse K. kojega igra Mario Knezović, pjesnik i pjevač mostarskoga banda Zoster, još jedan legitiman Šantićev nasljednik. Tomaš potencira Šantićev žal za budućnosti koju nije doživio, a za koju časno preuzima moralnu odgovornost. Kroz susret s Jovanom Dučićem razmatra se odnos dvojice hercegovačkih bardova prema novoj državnoj tvorevini koju su zajednički sanjali. Dučić je postao slavni diplomat i kraljev apologet, a Šantić, nekadašnji veliki pjesnik svetosavskih i Orjuninih himni, ostao je poluzaboravljen, osiromašen. U prizoru s mladim Crnjanskim, Šantić ispovijeda svoje razočarenje državom koja nije ispunila ideale o zajednici Južnih Slavena. Još je polemičniji susret koji je napisan prema bilješci iz Krležina dnevnika. Komunist i internacionalist, Krleža teško optužuje barda svoje mladosti za intelektualnu impotenciju, zamjera mu za uokvirenu sliku Aleksandra Karađorđevića. Šantić je umro 1924. godine i nemoguće je pretpostaviti kakav bi bio njegov odnos prema kasnijem razvoju događaja u Jugoslavijama koje su uslijedile. Tomaš mu u dijalog sa zetom, pjesnikom Svetozarem Ćorovićem u čijoj je kući i umro, upisuje ton gorčine. On kao da proročanski naslućuje sukobe koji će se dogoditi u Mostaru tijekom dvadesetog stoljeća i za koja sam osjeća moralnu odgovornost. Tomaš piše i o njegovom nesigurnom emotivnom životu, podložnom religijskim i etičkim načelima zatvorene zajednice kojoj je pripadao. Čuvena je njegova romansa s Latinkom Ankom koju je morao prekinuti na majčino inzistiranje, a legendarna opsjednutost Eminom, mostarskom Lolitom postala je prva platonska fantazija ovih prostora. Namjera mi nije bila betoniranje, nego dekonstrukcija mita o Šantiću. "Činjenice su za kompjutere, a ja sam tvorac mitova", rekao je britanski umjetnik Ken Russell. Ja nisam redatelj dokumentarnih drama, ambicija mi nije prikazati život pjesnika na činjeničan način, nego izvući inspiraciju iz njega, a da bih ispričao idiosinkratičnu priču. Činjenice ne ometaju moju maštu, a stil sam uskladio sa svojim pogledom na Tomaševu poeziju.

Kako vidite odnos kanona i suvremene dramske književnosti i je li vam kao redatelju "svejedno" postavljate li tekst Miroslava Krleže ili tekst Marka Tomaša?

- Predstave se ne mogu raditi zbog njih samih. Treba stvarati priče koje imaju utjecaj na gledatelja. To su svjedočenja o malim zajednicama, a odnose se na širu sliku društva. Svaka je drama mikrosvijet koji stupa u interakciju sa stvarnim iako nikako ne želim reći da je kazalište reprodukcija stvarnosti. Slavoj Žižek ponavlja kako je klasični narativ danas ozbiljno subverzivniji od avangardnog. Kazalište naglašava svoju političku odgovornost, ne nužno plakatnim, nego inteligentnim subverzivnim akcijama. Suvremeno kazalište razlikuje se od psihološkog sa socijalnom pozadinom, a koje se koncentriralo na točan, detaljan i subjektivan prikaz stvarnosti. I kod Krleže kojega kontinuirano režiram gotovo dvadeset godina, do autora kao što su Dubravka Ugrešić, Tena Štivičić, Olja Savičević-Ivančević, Kristian Novak ili Marko Tomaš najviše me zanima kritična sila koja otkriva i rješava skrivene strukture moći društva. Kroz njihove tekstove okrećem se tradiciji mimezisa i iskonskoj želji za pričanjem priča. Dramaturg John von Düffel tvrdi da bi u današnjem kazalištu trebalo biti "manje umjetnosti, a više supstancije".

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.