Mobitel, tablet i televizor postali su gotovo neizostavan dio odrastanja, no pitanje koliko vremena djeca provode pred ekranima sve više prelazi granice roditeljske brige i postaje pitanje javnog zdravlja. Novo veliko međunarodno istraživanje pokazalo je povezanost veće izloženosti ekranima s lošijim akademskim uspjehom, slabijim jezičnim vještinama te većim emocionalnim, ponašajnim i socijalnim problemima kod djece i adolescenata.
Opsežna analiza
Riječ je o opsežnoj analizi objavljenoj u časopisu JAMA Pediatrics, koja je objedinila rezultate 23 meta-analize i podatke o više od 2,8 milijuna djece iz 64 zemlje. Istraživači su analizirali djecu i adolescente do 18 godina, a rezultati su pokazali povezanost korištenja sadržaja na ekranima s nižim ukupnim akademskim postignućem i slabijim jezičnim vještinama. Istodobno je zabilježena veća učestalost internaliziranih problema, poput emocionalnih teškoća, ali i eksternaliziranih ponašanja, kao što su problemi u ponašanju. Posebno je značajno što je veća izloženost ekranima bila povezana i s problemima u odnosima s vršnjacima, piše Večernji list BiH.
Kod korištenja društvenih mreža također je utvrđena povezanost s većom razinom internaliziranih problema. Ipak, istraživači naglašavaju da ovakvi rezultati pokazuju povezanost, a ne dokazuju da su ekrani sami po sebi izravan uzrok svih navedenih teškoća. Na razvoj djeteta utječu brojni čimbenici, od obiteljskog okruženja i načina odgoja do socijalnih uvjeta, sna, tjelesne aktivnosti i kvalitete sadržaja kojem je dijete izloženo. Problem je posebno osjetljiv kod najmlađe djece, kod koje se ključne jezične, motoričke i socijalne vještine razvijaju kroz neposrednu komunikaciju, igru i interakciju s odraslima. Ranija meta-analiza 42 istraživanja također je pokazala da je veća količina vremena pred ekranom povezana sa slabijim jezičnim vještinama, dok su kvalitetniji obrazovni sadržaji i zajedničko gledanje s roditeljima bili povezani s boljim jezičnim ishodima.
Sve više djece s teškoćama
Da problem nije samo globalni fenomen, upozoravaju i stručnjaci u BiH. Upozoravaju na sve veći broj djece s problemima u govorno-jezičnom razvoju, na teškoće s pažnjom, fokusom, emocionalnom regulacijom i obradom informacija. Koriste i izraz "pseudoautizam" za opisivanje slike kod djece koja zbog izrazite izloženosti ekranima mogu pokazivati ponašanja slična onima koja se povezuju s poremećajem iz spektra autizma. Međutim, važno je naglasiti da pseudoautizam nije službena dijagnoza autizma niti znači da su ekrani uzrok autizma. Zavod za javno zdravstvo FBiH navodi da za autizam ne postoji jedan poznati uzrok te da u njegovu nastanku sudjeluju brojni genetski i okolišni čimbenici. Problem s ekranima u BiH dodatno je vidljiv i iz istraživanja o navikama djece u digitalnom okruženju. Izvješće Save the Childrena, provedeno među 1.203 učenika u dobi od devet do 11 godina u USŽ i BPŽ, pokazalo je da više od 70 % djece internet koristi svakodnevno, najčešće za igranje i društvene mreže, dok je obrazovna upotreba znatno manje zastupljena.
Oko trećine djece navelo je da internet koristi uz malo ili nimalo roditeljskog nadzora. Kod nešto starije djece slika je još izraženija. Istraživanje provedeno u BiH na 1.024 mladih u dobi od 14 do 19 godina pokazalo je da oko 40 % ispitanika ima problema sa samokontrolom trajanja korištenja pametnog telefona, dok je kod 17,19 % zabilježena visoka razina gotovo svih promatranih kriterija problematičnog korištenja pametnog telefona. Kada dijete sate provodi uz mobitel ili tablet, nije riječ samo o vremenu provedenom pred ekranom. Jednako je važno što se u tom vremenu ne događa – nema razgovora s roditeljem, igre s drugom djecom, trčanja, penjanja, crtanja, čitanja ili učenja kroz neposredno iskustvo. Upravo zato stručnjaci upozoravaju da se problem ne može svesti na jednostavno pitanje koliko je minuta dnevno dijete provelo pred ekranom. Važni su dob djeteta, sadržaj koji prati, način korištenja, prisutnost roditelja, ali i to potiskuje li ekran san, kretanje, igru i komunikaciju. Ekran tako može biti koristan alat za učenje, komunikaciju i zabavu, ali kada postane zamjena za gotovo sve druge aktivnosti, posljedice se mogu početi pojavljivati upravo ondje gdje ih roditelji najkasnije očekuju – u govoru, pažnji, školskom uspjehu, ponašanju, odnosima s vršnjacima i emocionalnom razvoju djeteta.