Klub bosanskih studenata u Zagrebu okuplja mlade iz svih dijelova Bosne i, kako kaže njihova predsjednica Adrijana Kikić, novima nudi barem mali dio osjećaja pripadnosti, od adventskih običaja do izleta u prirodu. Svaki početak u novom gradu ima isti problem: sve je nepoznato, a nemaš se za koga uhvatiti. Upravo zbog toga, prije gotovo deset godina, nastao je Klub bosanskih studenata u Zagrebu, jedna od najmlađih zavičajnih studentskih udruga u gradu.
"Poticaj osnivanju definitivno je bila želja okupljanja mladih iz svih dijelova Bosne, kao što su imali mogućnost studenti iz različitih krajeva Hrvatske", objašnjava predsjednica Kluba. Osnovan je 2017. godine, a priča je, kaže, započela s nekoliko odvažnih pojedinaca "koji su nam omogućili da danas i dalje s ponosom možemo okupljati sebi slične", piše Večernji list BiH.
Teški počeci, čvrsti temelji
Kao i svaki početak, ni njihov nije bio lak. Prvo papirologija, da svaki idući korak bude valjan, zatim organizacijska i strukturna pitanja, pa tek onda rast broja članova. Danas na te početke gledaju sa zahvalnošću. "Ti teški počeci omogućili su nam čvrste temelje na kojima možemo graditi našu zajednicu", kaže, zajednicu u kojoj uz ozbiljnije projekte, ali i zabavu, studentima pokušavaju "na trenutke skrenuti misli s akademskih obveza". Na pitanje što takvo mjesto okupljanja znači jednom bosanskom studentu, odgovara bez okolišanja: "Klub predstavlja dašak doma svakome tko nam se odluči pridružiti." Lakše je, kaže, suočavati se s nečim novim ako su uz vas ljudi s istom pozadinom, koji su koračali istim putem. "Ljudi su u povijesti uvijek težili životu u zajednici, stoga sam sigurna da će novim studentima ova naša mala zajednica pružiti barem mali dio prihvaćenosti i pripadnosti svojima." Kod njih, dodaje, mogu pronaći i studente spremne pomoći u bilo kojem kontekstu i veliku dozu zabave.
Jedno druženje teško je opisati jer nijedno nije isto. Budući da je najveća koncentracija studenata iz drugih krajeva smještena u Studentskom domu "Stjepan Radić", upravo je on postao mjesto okupljanja. Sastaju se svake druge srijede u mjesecu, a program prilagođavaju razdoblju godine. Početkom akademske godine cilj je okupiti stare i pozvati nove članove, pa se prvih nekoliko susreta vrti oko upoznavanja kroz igre i razgovor. U vrijeme adventa i Božića jedni drugima prikazuju običaje pojedinih dijelova Bosne, idu na zajedničku misu i organiziraju humanitarne događaje, čija sredstva odlaze najpotrebitijima iz domovine. Proljeće donosi izlete u prirodu i kraća putovanja. "Svako se druženje svojim sadržajem razlikuje od onog prethodnog, ali nijednom ne nedostaje doza kulturnih, povijesnih i vjerskih običaja Bosne." Kako je danas biti osoba iz Bosne u Zagrebu? "Istovremeno iznimno jednostavno, a opet jako izazovno", kaže. Zajednice poput njihove olakšavaju prilagodbu, ali stereotipi znaju zamagliti istinu. Smeta joj, priznaje, nerazumijevanje činjenice da Hrvati u Bosni i Hrvati u Hrvatskoj pripadaju istom narodu: "govore istim jezikom, nešto drukčijim naglaskom, ali dio su iste cjeline". Osjećaj "došljaka", dodaje, vjerojatno će uvijek biti prisutan, ali uvijek će postojati i težnja da se svede na minimum.
Uvijek drugačije
Ima i onih stereotipa koje bi rado zadržala. Ljude iz Bosne u Zagrebu, kaže, najčešće prepoznaju po humoru, naglasku i gostoljubivosti. "Voljela bih kad bi samo ti pozitivni stereotipi bili naglašeni u svakodnevici kao što u velikoj većini slučajeva i jesu." A koliko se Zagreb promijenio otkako je došla studirati? Njezin odgovor okreće pitanje naglavačke. "Smatram kako se Zagreb nije promijenio. Mijenja se jedino naša perspektiva o njemu." Isprva nepoznat i pomalo zastrašujući, grad je svakim danom postajao bliži, a ono nepoznato dio svakodnevice. "Dolaskom bosanskih studenata Zagreb svake godine dobiva svježu dozu mladih, upornih i inovativnih ljudi." I zato zaključuje: "Zagreb je dobio studente željne znanja, a Bosna ponosne i sposobne ljude koji, ma kamo god krenuli, nose njezino ime sa sobom."