16. kolovoza 1993. godine crnim je slovima upisan u sjećanje Hrvata Žepča, kao datum u kojem su pretrpjeli jedan od najtežih zločina u proteklom ratu. Pripadnici Armije BiH tog su dana u prigradskom žepačkom naselju Kiseljak ubili 12 Hrvata, uglavnom civila, među kojima je bilo i djece i staraca, te zarobili njih još 24 koji su im poslužili kao živi štit. Među njima je bila i beba koja je imala tek 16 dana. Žrtvama su se i ove godine, polaganjem vijenaca pred Spomen obilježjem u Kiseljaku te molitvom u mjesnoj crkvi poklonili članovi njihovih obitelji, predstavnici udruga proizašlih iz Domovinskog rata, hrvatski politički predstavnici kao i pripadnici Oružanih snaga BiH.
Negdje pred večer tog inače mirnog ljetnog dana u Kiseljak kod Žepča upadaju diverzanti 303. i 304. brigade 3. Korpusa Armije BiH. Nakon upada, uz povike Allahu Ekber i pucnjavu, ubijaju 12 mještana, sedam civila i pet vojnika. Najmlađa žrtva bila je 13.-godišnja Ivana Širić, a najstarija Niko Širić koji je imao 73. Ivanini roditelji majka Ana koja je tog dana, pored kćeri, izgubila i brata i roditelje te otac Niko i ove su godine, zajedno s obiteljima drugih žrtava upalili svijeće i pomolili se za duše ubijenih. 32 godine poslije nemaju kažu više snage pričati o zločinu, Ana Širić tek nam kratko kaže, „Svi su ubijeni držali ruke na glavi dok su ih ubijali“. Rečenica koja potvrđuje da su zločinci pucali u ljude koji se nisu mogli braniti nit ih ugroziti na bilo koji način jer u tom trenutku Kiseljak nije bio branjen jer nije ni bio vojni cilj. Od vojnika u Kiseljaku su se zatekli samo oni koji su odmarali do novog odlaska na crte obrane. Jedan od njih je i Josip Trogrlić, u to vrijeme pripadnik odreda „Mrki“, danas predsjednik Udruge nositelja ratnih odličja u Žepču. „Mi smo vojnički vrlo brzo reagirali i od diverzanata oslobodili Kiseljak. U pomoć su nam pritekli pripadnici 111. xp Brigade HVO-a kao i postrojbe „Ante Bruno Bušić“, ali zločince smo morali pustiti da se izvuku jer su držali 24 zarobljena civila kao živi štit. Zapovjednik brigade Ivo Lozančić rekao da se civili moraju spasiti po svaku cijenu i mi smo tako i učinili“, prisjeća se Trogrlić dramatičnih trenutaka tog 16. kolovoza 1993. Većina civila razmijenjena je nakon nekoliko dana. Ali ne i Pero Topić, novinar i ratni izvjestitelj koji je završio u logorima u Zenici gdje je proveo dva mjeseca. Spasile su ga kolege iz udruženja novinara. „Došao mi je zapovjednik 3. Korpusa s pričom kako su spasili djecu. A ja sam mu rekao da će ta priča imati težinu samo ako se kaže na televiziji. Nasjeli su, došla je tv ekipa i ja sam im pomogao napraviti prilog, Vidjele su to moje kolege i počele vršiti pritisak da me se pusti“, ispričao nam je Pero Topić.
Krvnici su dakle zahvaljujući živom štitu formiranog od zarobljenih mještana Kiseljaka izbjegli kaznu. Kakav štit međutim imaju sve ove godine i zločinci i nalogodavci, pitanje koje su i ove godine, obilježavajući 32. obljetnicu zločina postavili mnogi. „Strašni zločin koji se ovdje dogodio prije 32 godine hrvatski narod Žepča nikad neće zaboravit. Žalosti nas što za njega nikad nitko nije odgovarao“, kazuje nam Trogrlić. Dragan Janko, predsjednik Udruge nositelja ratnih odličja Zeničko-dobojske županije također smatra nedopustivim da je zločin u Kiseljaku sve ove godine ostao nekažnjen, dok se oni koji su se branili i obranili progone i pokušavam im se nametnuti teret krivnje. „Mi smo ovdje u Žepču proveli 264 dana u potpunom okruženju držeći 64 km crta obrane. Upadom u Kiseljak pokušalo se teritorij kojem smo branili presjeći na dva dijela da bi ga se lakše osvojilo. Nisu uspjeli u tomu, sve smo izdržali, ali ostao je gorak okus nepravde i nekažnjenog teškog zločina koji se prije 32 godine dogodio u Kiseljaku u Žepču“, zaključuje Janko priču u još jednom nekažnjenom teškom ratnom zločinu nad Hrvatima u središnjoj Bosni, zločinu koji je ostavio brojne ožiljke dok njegovi izvršitelji i nalogodavci prolaze nekažnjeni, obavijeni štitom političke zaštite i mitova da je ubiti dijete i starca te oteti novorođenče bio dio „časne“ borbe za obranu BiH!