Premda je okončao karijeru na neželjen način, a od 2006. nije dobio veliku borbu, Mirko Filipović zaslužuje mjesto u galeriji hrvatskih sportskih veličina. On doduše nema toliko pobjeda da bi se mjerio s Ivaniševićem i Kostelićem, ali njegovu veličinu čini samostvaranje. Nastao je u vlastitoj garaži i postao pionir slobodne borbe na ovim prostorima. Možda se nije prvi počeo time baviti, ali bez njegove popularnosti ne bi bilo ni toliko novih klubova kik-boksa i ultimate fighta, pa tako ni toliko mladeži u ringu i kavezu.
Nikome nije ostao dužan, ponajmanje poreznim obveznicima jer sustav u njega nije ulagao. Zato mu je i teško predbacivati za sve njegove odluke. Nikome nije dovoljno vjerovao pa je promijenio u profesionalnoj karijeri barem 12 trenera. Često se pitamo koliko bi uspješniji bio da je iza sebe imao dugoročno uigravan tim ljudi sistematizirana znanja kao što su to imali njegovi nizozemski, američki ili brazilski rivali?
Premda je puno zaradio, nije zaradio koliko je mogao jer su mu bila mrska snimanja i promotivne kampanje. No, dojma smo da odlazi zadovoljan karijerom koja je slobodnu borbu dovela na stranice naših novina i na male ekrane.
Preuzeto sa www.vecernji.hr