MOSTAR

Umija svaki dan kuha kavu vladiki, svećenici brinu o njoj

Foto: Braco Selimović
Umija svaki dan kuha kavu vladiki, svećenici brinu o njoj
07.03.2011.
u 09:08
Tešku životnu sudbinu Umije Krajišnik dodatno je pogoršala smrt njezina supruga
Pogledaj originalni članak

Tužnih životnih priča ne nedostaje u gradu na Neretvi, ne nedostaje ih ni u cijeloj BiH, vidimo ih svaki dan, na svakom koraku, svugdje. Svakodnevno smo svjedoci da je sve više siromašnih, ostavljenih ljudi, prepuštenih samih sebi, prepuštenih borbi za puko preživljavanje, borbi sa životom za - život. Velik broj ljudi, a većinom su to naši susjedi koje viđamo svaki dan, gledaju kako kupiti kruh, kako platiti struju, vodu... Mnoge obitelji uopće nemaju ni krov nad glavom. Snalaze se kako znaju i umiju. Bude se gladni, liježu gladni. Iz dana u dan. A žive u 21. stoljeću, nalaze se u srcu Europe...

Život u kombiju

Jednu od takvih životnih priča već godinama živi i Umija Krajišnik, rođena Mostarka koja je cijeli svoj život živjela ovdje... u Mostaru. Prije rata je radila u Merkuru kao spremačica, suprug joj je bio taksist. Nije bilo novca na bacanje, ali da se moglo pristojno živjeti - jest. “Ovdje sam se rodila 1951. godine. Cijeli život sam u Mostaru, nigdje nisam išla osim na početku rata kad smo morali u izbjeglištvo. Otišli smo kod rodbine u Njemačku, i vjerujte da i dan danas žalim što smo uopće i išli. Vratili smo se siromašniji nego ikad. Kuća je u ratu do temelja srušena, suprug i ja smo se vratili doslovno na ledinu. Imali smo samo taj stari žuti kombi s kojim smo došli i skoro punih godinu dana živjeli smo u njemu. Bez kuće, sobe... bez ičega. Nikome ne bih poželjela svoj život. Ali, kad je najteže, tada vidiš da uvijek ima dobrih ljudi. Tada nam je Srpska pravoslavna crkva dala ovu kuću gdje sam sada, iako je i ona bila skoro srušena, pa smo suprug i ja malo pomalo obnavljali i sada, hvala Bogu, imam krov nad glavom” - započela je tužnu priču Umija. Iako je u godinama u kojim bi još uvijek mogla vlastitim rukama zarađivati kruh, Umija je 80-postotni invalid. Naime, vid joj je u dobroj mjeri oštećen, ali od Grada, kao i cijele zajednice, ne prima nikakvu pomoć. Invalidninu je primala jedno vrijeme, ali kako su se te naknade prestale isplaćivati osobama čija je invalidnost manja od 90%, i to joj je uskraćeno. Radila je više od 10 godina u Merkuru, a kada je poslije rata došla na posao, rečeno joj je da za nju nema mjesta. Od Centra za socijalni rad također ne prima nikakvu pomoć, za sve ove godine od njih je dobila, kako kaže, dva paketa hrane. Tešku životnu situaciju Umije Krajišnik dodatno je pogoršala i smrt njezina supruga za kojeg je, kako kaže, bila jako vezana. Jedno su drugom bili podrška kroz cijeli život. “Vjerujte mi da ja ne znam kako ću u starost ući. Svaki dan je sve teže. Često mi dođe, stisne mi se i da se ne isplačem, mislim da bih pukla. Moj suprug mi iz dana u dan sve više nedostaje, svaki dan mi je kuća praznija” - očiju punih suza priča Umija.

Kava za vladiku

Ipak, otkako je počela obnova Saborne crkve Svete Trojice u mostarskom naselju Bjelušine, bolji dani u njezinu životu počeli su se nazirati. Predstavnici Srpske pravoslavne crkve - Parohije mostarske, vidjevši svu tugu i težak život ove Mostarke, na svoj su način, koliko je u njihovoj mogućnosti, pritekli u pomoć. Naime, Umija od Crkve nije zatražila pomoć, ali se stavila na raspolaganje u vremenu obnove ovoga hrama. “Ja sam otišla u staru crkvu i rekla, ako vam šta treba pomoći, ja sam tu. I tako kad zatreba, a to je u većini slučajeva kad imaju goste, ili kad je neka svetkovina, skuham im kavu, napravim sokove i piće, poslužim ih. To su zaista sve dobri ljudi, a takve pronaći je prava rijetkost u vremenu u kojem živimo. Nikad nisam imala problema, od prvog dana su me primili kao svoju - ističe gospođa Umija kojoj se svećenici oduže s pomoći u hrani i novcu.

Zahvalnost, ljubav i razumijevanje često nađemo upravo tamo gdje najmanje očekujemo, Umija je, otkako joj je preminuo suprug, praktično zaboravljena od svoje najbliže rodbine i ne pamti kad joj je netko došao u posjet. Ali da ljudska dobrota ne poznaje granice, svjedoči upravo odnos pravoslavnog svećenstva prema nimalo laganoj životnoj sudbini jedne Bošnjakinje. Svećenici, o. Danilo, o. Radivoje i iguman arhimandrit Danilo vratili su osmijeh na lice gospođe Umije koja radosna srca očekuje svaki novi susret s njima. “Meni je drago što se crkva obnavlja, otkako je obnova počela meni svaki dan netko dođe i upita kako sam, kako živim i meni je odmah puno srce. Volim ih sve i spremna sam im pomoći uvijek. Zaista nemam riječi da opišem te ljude. Evo, jutros su me zvali da sjednem gore s njima. I odem često. Sjednemo, malo popričamo, nekad popijem jednu rakiju. A zašto i ne bih kad osjetim toplinu od tih ljudi. Da se razumijemo, nemaju oni baš mnogo koristi od mene, niti ovise o meni na bilo koji način, ali primili su me otvorena srca - i ja to i vidim i osjećam. I nastojim uzvratiti istom mjerom - s pomalo sjetnim, ali ipak osmijehom ispraća nas Umija.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

Avatar gmail
gmail
13:47 08.03.2011.

Bog je najmoćniji čovjekoljubac, i sinovi njegovi, koji prvo traže da se u njihovim životima vrši volja Božja, a to je ljubav, pale svijetla u ovom vremenu gdje se tama ističe na svakom koraku. Samo po Božjem receptu može doći mir i svako dobro. i trebamo se svi moliti Bogu da budemo bolji, da nas podigne i obnovi i moliti jedni za druge. Bez Boga u sebi, podanici smo vražji, a vidimo i osjećamo danas plodove tog podaništva.