Preseljenje u drugu državu, pronalaženje posla i stvaranje novoga života za mnoge ljude predstavljaju prvi korak prema dobivanju stranoga carskog statusa odnosno putovnice. Međutim, koliko zapravo morate živjeti u nekoj zemlji da biste mogli zatražiti njezino državljanstvo? Odgovor ovisi o državi, a razlike su znatno veće nego što se na prvi pogled čini.
U pojedinim europskim zemljama zahtjev se može podnijeti već nakon pet godina zakonitoga boravka, dok se u drugima čeka osam, devet ili čak deset godina. Postoje i posebni slučajevi u kojima prethodni boravak uopće nije nužan.
Većina zemalja traži poznavanje jezika, dokaz o integraciji u društvo, odgovarajući boravišni status i ispunjavanje drugih zakonskih uvjeta, prenosi Nova.rs.
Gdje je dovoljno pet godina, a gdje se čeka čitavo desetljeće?
Njemačka omogućuje podnošenje zahtjeva za državljanstvo nakon pet godina zakonitoga boravka. Ranije je postojala mogućnost da se to razdoblje, u slučaju iznimne integracije, skrati na tri godine, no ona je ukinuta u listopadu 2025. godine, navodi se na stranicama „Europa.eu“.
Francuska također primjenjuje opći rok od pet godina, uz provjeru poznavanja jezika i integracije u francusko društvo. Od siječnja 2026. jezični je kriterij dodatno pooštren.
Nizozemska i Belgija pružaju mogućnost stjecanja državljanstva nakon pet godina zakonitoga boravka, no uz dodatne uvjete koji mogu uključivati poznavanje jezika, društvenu integraciju i gospodarsku aktivnost.
Irska zahtijeva ukupno pet godina priznatoga boravka tijekom prethodnih devet godina, uključujući godinu neprekidnoga boravka neposredno prije podnošenja zahtjeva.
Ujedinjeno Kraljevstvo ima nešto drukčija pravila. Temeljni je uvjet pet godina boravka, no u uobičajenom postupku traži se i da osoba najmanje 12 mjeseci ima status stalnoga boravka. Zbog toga se u praksi do mogućnosti podnošenja zahtjeva često dolazi nakon približno šest godina. Za supružnike britanskih državljana vrijede posebna pravila.
Grčka primjenjuje opći rok od sedam godina zakonitoga boravka.
Hrvatska traži osam godina neprekidnoga prijavljenog boravka, uz odobren stalni boravak i ispunjavanje drugih zakonskih uvjeta.
Norveška uglavnom zahtijeva osam godina boravka tijekom prethodnih jedanaest, iako pojedine kategorije podnositelja zahtjeva mogu ostvariti pravo i ranije.
Švedska bilježi značajnu promjenu: od 6. lipnja 2026. opći je rok povećan s pet na osam godina. Istodobno su uvedeni stroži zahtjevi koji se odnose na poznavanje jezika, društva te financijsku samostalnost (migrationsverket.se).
Finska ima opći rok od osam godina, no on se u određenim slučajevima može skratiti na pet, među ostalim za osobe koje ispunjavaju propisani uvjet poznavanja finskoga ili švedskoga jezika.
Danska primjenjuje još stroža pravila. Za državljanstvo je uglavnom potrebno devet godina neprekidnoga boravka, uz ispunjavanje dodatnih kriterija.
Italija, Španjolska, Austrija i Švicarska nalaze se među državama s najduljim redovitim rokovima, u kojima je za mnoge strance potrebno deset godina boravka. Ipak, postoje znatne razlike: Italija propisuje deset godina za državljane zemalja izvan Europske unije, dok Španjolska omogućuje znatno kraći postupak od svega dvije godine za državljane određenih latinoameričkih država i još nekolicine zemalja. U Švicarskoj je uz deset godina boravka nužna i odgovarajuća dozvola stalnoga boravka, a dodatne uvjete određuju kantoni i općine.
Portugal je uveo važnu promjenu. Prema pravilima koja su stupila na snagu u svibnju 2026., za državljane Srbije koji nemaju povlašteni status potrebno je deset godina zakonitoga boravka. Za državljane članica Europske unije i država portugalskoga govornog područja rok iznosi sedam godina.
Mađarska: Državljanstvo i bez života u toj zemlji
Posebno zanimljiv primjer predstavlja Mađarska
Prema redovitom postupku naturalizacije potrebno je osam godina neprekidnoga boravka. Međutim, postoji i pojednostavljeni postupak koji omogućuje dobivanje državljanstva bez prethodnoga života u Mađarskoj. Ova je mogućnost namijenjena, među ostalim, osobama koje mogu dokazati da je netko od njihovih predaka bio mađarski državljanin. To je osobito važno za pojedine stanovnike Vojvodine čiji su preci živjeli na područjima koja su nekada pripadala Ugarskoj.
Ipak, često se pogrešno tvrdi da je za mađarsko državljanstvo dovoljno samo naučiti mađarski jezik. Poznavanje jezika jest obvezno, ali samo po sebi nije dovoljno. Podnositelj zahtjeva mora ispuniti i druge uvjete, prije svega one koji se odnose na podrijetlo ili odgovarajuću obiteljsku vezu s mađarskim državljaninom.
Pojednostavljeni postupak dostupan je i osobama koje su najmanje deset godina u braku s mađarskim državljaninom, odnosno najmanje pet godina ako imaju zajedničko dijete.
Znanje mađarskoga jezika provjerava se tijekom postupka. Ne zahtijeva se nužno posebna svjedodžba o položenom jezičnom ispitu, no osoba mora razumjeti pitanja službenika, samostalno razgovarati i predstaviti svoj zahtjev na mađarskom jeziku. Zahtjev se može podnijeti i u mađarskim diplomatsko-konzularnim predstavništvima u Srbiji, uz odgovarajuće isprave kojima se dokazuje podrijetlo ili druga osnova za stjecanje državljanstva.