Prije 90 godina jedan je zagrebački student arhitekture Gustav Bohutinsky proveo ljetni semestar na školi Državni Bauhaus u njemačkom gradu Dessauu. Još troje hrvatskih studenata otišlo je na studij u čuveni Bauhaus, premda ne baš na najprestižniji studij arhitekture, nego u druge radionice različitih područja koje je Bauhaus pokrivao, od fotografije do materijala poput metala i drveta.
Avangardni Bauhaus oblikovao je socijalni i gospodarski prijelaz Njemačke i Europe u industrijsko društvo 20. stoljeća. Hrvatska je bila na periferiji tog fenomena, premda je s Bauhausom imala dodirnih točaka i slučajnih podudarnosti; od tih nekoliko hrvatskih studenata na Bauhausu do Iblerove škole koja je, kao i Bauhaus u Njemačkoj, ostavila ključan trag u društvu u kojem se pojavila.
Gotovo stoljeće nakon svega toga u Europskoj uniji pojavljuje se ideja stvaranja novog europskog Bauhausa, koji bi, po uzoru na izvorni, oblikovao društvenu i gospodarsku tranziciju u zeleno i digitalno.
Borba za spas planeta od klimatskih promjena natjerala je Europsku uniju da se okrene potpunoj ekologizaciji svega: od gospodarstva do stanovanja, prometa, načina na koji živimo. Sve to u kombinaciji s digitalizacijom koja se događa. A ideja Ursule von der Leyen, prve Njemice na čelu Europske komisije, jest da tu veliku transformaciju, taj europski Green Deal, prati i jedan umjetnički i oblikovni pokret, Novi europski Bauhaus.
Može li Hrvatska biti dio toga trenda i kako? U središtu ili na periferiji europskog Bauhausa 21. stoljeća? Uvoznica ili izvoznica ideja i rješenja za oblikovanje modernog života Europljana koji je usklađeniji s prirodom i uronjen u digitalne tehnologije puno više i pametnije nego što je to sada?
O tome smo razgovarali s nekoliko sugovornika, dovoljno zainteresiranih da o ovoj ideji, koja je tek u povojima i čiji se detalji još ni ne znaju, mogu i žele nešto reći. Bolje rečeno, usude se zamišljati. Originalni, stari Bauhaus bio je škola koja je – kako podsjeća dr. sc. Karin Šerman, predstojnica Katedre za teoriju i povijest arhitekture na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu – tijekom samo 14 godina djelovanja uspjela dotaknuti i promijeniti cijeli umjetnički svijet. Može li to ponoviti novi europski Bauhaus?
– To ovisi i o vizionarskoj snazi onih koji će sve to voditi i koordinirati, i na europskom i na hrvatskom nivou. Baš kao što je to nekad, u izvornom Bauhausu, ovisilo o vodstvu karizmatičnog pokretača škole Waltera Gropiusa – kaže profesorica Šerman. Intencija izvorne škole Bauhaus nije bila da se stvori neka unaprijed određena estetika, neki oblikovni diktat, nego da se promovira novi princip oblikovanja i stvaranja. Intencija novog europskog Bauhausa je slična. U zelenoj tranziciji, praćenoj digitalizacijom svega što se da digitalizirati, potreban je novi princip oblikovanja i stvaranja.
– Baš kao i u originalnom Bauhausu, i u ovoj je ideji prisutna i umjetnička (oblikovna) komponenta, i tehnološka komponenta i ekonomska komponenta. Prisutna je i šira kulturna i društvena agenda: ambicija da se umjetnošću, koja akceptira nove tehnološke potencijale i datosti (ovaj put ponajprije digitalne i informatičke tehnologije, ali isto tako i kvalitete i ljepote prirodnih materijala i principa održivosti), adekvatno educira i udomljuje novo zrelo, klimatski senzibilizirano i socijalno odgovorno društvo – smatra Karin Šerman, koja je diplomirala i doktorirala na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a magistrirala na Harvardu.
Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, koja je prvi put ideju o europskom Bauhausu spomenula u govoru o stanju Europske unije u rujnu ove godine, napisala je jedan komentar, objavljen u nekoliko europskih medija. “Željela bih da Novi europski Bauhaus potakne nastanak kreativnog i interdisciplinarnog pokreta koji najsuvremenijom tehnologijom, a usklađen s idejom zaštite okoliša i klime, postavlja nove estetske i funkcionalne standarde”, napisala je i dodala: “Novi Bauhaus trebao bi potaknuti raspravu o novim načinima gradnje i oblikovanja, eksperimentirati i dati praktičan odgovor na socijalno pitanje kako moderni život Europljana uskladiti s prirodom: pomoći da nam 21. stoljeće bude ljepše i humanije”.
Zasad je načelna ideja da se u 2021. godini pokrene pet projekata u odabranim dijelovima EU koji za to budu najzainteresiraniji i najspremniji. Pet projekata koji u praksi govore što bi to Novi europski Bauhaus mogao biti i kako bi mogao izgledati. Pet projekata fokusiranih na održivost, na zelenu i digitalnu inovaciju u arhitekturi, umjetnosti, kulturi. Nakon toga, od 2023. godine Komisija zamišlja “drugi val”, s mrežom projekata europskog Bauhausa unutar i izvan EU. Osim usputnog spomena u govoru o stanju Unije, nekoliko priopćenja i jednog informativnog pamfleta na web-stranicama Komisije, nema puno detalja. Ni o tome tko bi bio kreativna snaga iza ove vizije. Ni kako bi se ta vizija ostvarila u kakofoniji koja karakterizira ovaj trenutak u povijesti i Europe i svijeta.
Promišljanje novog Bauhausa
Upravo zato što nema puno detalja i nije baš sve jasno, neki od hrvatskih arhitektonskih studija dokazanih u stvaranju inovativnih arhitektonskih praksi, poput studija 3LHD ili Soda Arhitekti, nisu željeli ništa komentirati o tome vide li sebe, ili ikoga iz Hrvatske, u toj ideji stvaranja Novog europskog Bauhausa. Sugovornici koje imamo oni su koji se usude zamišljati. Jer već i samo zamišljanje, golicanje mašte, može biti produktivno. Ne može biti loše. Hrvatskoj se, nažalost, u arhitekturi, a i cijelom društvu, događa previše stihije, bezumlja i bespravne gradnje. Čast izuzecima, kojih je srećom sve više, ali kod nas kao da se masovno gradi u ritmu legendarne, autoironične pjesme “Ziđan”: “zemlje iman, dozvole neman / nije me briga, ziđat se spreman / ziđat se mora, dizat kuću / ne triban nacrt ni pomoć stručnu”. Što nas dovodi do sljedećeg sugovornika:
– Sa svim urbanim devastacijama, bespravnim gradnjama, mi dokazujemo da nismo spremni za taj dijalog. Kao da nam je stalo samo do raubanja naših resursa, tog prekrasnog ambijenta koji iskorištavamo. I to je naš motiv! Gdje je taj naš nacionalni identitet u smislu prošle, sadašnje i buduće arhitekture i dizajna, jesmo li mi to definirali? Nismo! Ne mislim ništa loše o našem dizajnu, ali sistemski smo loši, nismo se snašli – kaže arhitekt Nenad Fabijanić.
– Naravno da govorim negativno, ali s nadom da će se to promijeniti – dodaje. Zašto zamah za promjenu te negativne situacije ne bi bila dublja uronjenost u neki novi međunarodni okvir, kao što je taj europski Bauhaus? Pod uvjetom da on uopće zaživi, naravno. Nekad se čini da se hrvatska arhitektonska produkcija mjeri i natječe više sa Slovenijom nego s Portugalom ili tako nekom zemljom, da o Španjolskoj, koju Fabijanić naziva arhitektonskom velesilom, i ne govorimo. – Međunarodna otvorenost i konfrontacija je sasvim sigurno dobra. Ali, kad odete u New York, Tokio ili Hamburg (dok se još moglo bezbrižno putovati u New York, Tokio i Hamburg), onda nemojte kao neki klinci iz Hrvatske govoriti o njihovim arhitektima i o tome kakva je refleksija njihovih arhitekata na našoj sceni. Govorite o kamenim suhozidima, dubrovačkim ljetnikovcima, Svetom Petru u Šumi. To pokažimo vani, to nosimo vani. To da imamo balkone i prolaze napravljene od šiba, da je naš materijal blato, kamen, eventualno drvo, ali nije high-tech. Od suhozida su Herzog & de Meuron napravili fantastičnu vinariju u Kaliforniji, sunce se probija kroz taj suhozid, a suhozid je tu! Na Pagu, Murteru... Ne u Kaliforniji – razmišlja naglas Nenad Fabijanić.
Novi europski Bauhaus mogao bi – sad već divlje spekuliramo, ali bolje i to nego da divlje gradimo – dati jednom starom hrvatskom suhozidu svjetsku slavu na sličan način na koji je Goran Bregović donio svjetsku slavu jednoj ciganskoj trubi i bubnju. Nešto što je tu, pokraj nas, često smatrano manje vrijednim u usporedbi s uvozom trendova sa zapada, ali što u pravom trenutku i u pravoj formi može osvojiti svijet ako mu se na pametan način predstavi. Ili ipak ne? Dejan Kršić, predavač na Sveučilištu u Splitu, grafički dizajner i autor, ovako odgovara na naš poziv o razmišljanjima na ovu temu: – Lako bi se moglo dogoditi da i New European Bauhaus postane još jedna promocija “kreativnih industrija” kao zvučnog pojma pod kojim se odvija komercijalizacija cjelokupne kulturne proizvodnje, a s druge “greenwashing” projekt, alibi da se, eto, nešto poduzima, “podupire Zeleni New Deal”, dok se zapravo nastavlja s politikama status quo.
Doista novi “zeleni”, “održivi”, “inkluzivni” itd. dizajn, koji bi oslobodio ljudsku imaginaciju i kreativne sposobnosti čovječanstva, ne može nastati u društvu koje inzistira na logici neprekidnog rasta, društveno “bogatstvo” i razvoj i dalje računa kao BDP, a kao “novo normalno” neupitno prihvaća postojanje beskućnika, gladne djece, siromašnih, izbjeglica zarobljenih u kampovima na rubu “tvrđave EU”, poreznih oaza za bogataše, gentrifikaciju gradova, ukidanje javnog prostora, nedostupnost javnog zdravstva, interese korporacija stavlja ispred interesa ljudi itd. To su dobro znali upravo akteri Bauhausa, Vhutemasa, HfG-a i sličnih progresivnih inicijativa u umjetničkoj, arhitektonskoj i dizajnerskoj edukaciji prošlog stoljeća. Veliko je pitanje može li ovakav EU doista biti generator i institucionalna potpora promišljanjima o nužnosti inovacije postojećeg društveno-političkog sistema – kaže Kršić. To je kritika na račun EU, a na račun Hrvatske: – Ono što imamo od kulturne politike može se svesti na “baština i poduzetništvo u kulturi”! Stalno se ponavlja ista priča: u različitim područjima imamo ljude koji su uspješni unatoč institucionalnom i političkom kontekstu, a ne zbog njega – dodaje Dejan Kršić.
Znanje i tradicija
Pa ipak, i on će istaknuti da i u Hrvatskoj ipak postoje neko znanje i tradicija progresivnog razmišljanja o oblikovanju. Pritom navodi ime Matka Meštrovića, najvažnijeg od domaćih teoretičara dizajna, koji je u svojim tekstovima promovirao Visoku školu za oblikovanje u Ulmu (HfG) iz razdoblja ranih 1960-ih, koju Kršić drži boljim uzorom iz prošlosti od Bauhausa. Ali dodaje da se o tom hrvatskom progresivnom razmišljanju o oblikovanju malo zna: – Izložbu i malu publikaciju o djelovanju Matka Meštrovića na području teorije dizajna aktivistički je i minimalnim sredstvima iznijela galerija Hrvatskog dizajnerskog društva, a to bi trebala biti tema kojom se godinama bave instituti i muzeji, ali mi nemamo ni institut ni muzej dizajna kojim bi se takva znanja dokumentirala i učinila dostupnima novim generacijama – kaže Dejan Kršić.
Što se zna o odnosu originalnog Bauhausa (1919. – 1933.) i Hrvatske? Stručna javnost zna dovoljno dobro, šira se valjda podsjeti na to u povodu svake okrugle obljetnice osnivanja Bauhausa, a lani je obilježena stota. Jedan tonski zapis iz arhive HRT-a, izlaganje Matka Meštrovića kao teoretičara dizajna u povodu pedesete obljetnice Bauhausa 1969., aktualan je i danas, na 101. obljetnicu i na početku razmišljanja o začeću Novog europskog Bauhausa. U njemu Meštrović citira direktora HfG-a Thomasa Maldonada: “Aktualan je Bauhaus ne kao pedagoška institucija ili umjetnički i arhitektonski pokret 20- ih godina, već onaj poraženi Bauhaus koji je pokušavao, iako bez uspjeha, otvoriti humanističku perspektivu tehničkoj civilizaciji, tj. gledati na ljudsku okolinu kao na konkretno polje djelatnosti dizajna…”
– Direktna veza originalnog Bauhausa i Hrvatske bila je relativno mala: tek nekoliko hrvatskih studenata na studiju na Bauhausu, i to svi u fazi Dessau Bauhausa (1926. – 1932.). Međutim, hrvatska arhitektonska produkcija međuratnog razdoblja upućivala bi na mnogo važniji utjecaj i bliži odnos s tom inspirativnom školom, s obzirom na to da su se oblikovni i stvaralački principi hrvatske moderne arhitekture toga doba (kasnih 1920-ih i 1930-ih) u velikoj mjeri poklapali s principima i pristupima kao i oblikovnim načelima Bauhausa – kaže Karin Šerman.
– Objašnjenje toga znakovitog poklapanja dviju arhitektonskih sredina može ići u više smjerova: naprednost i informiranost međuratne hrvatske umjetničke i arhitektonske scene; neformalni kontakti s Bauhausom; Iblerova škola na Umjetničkoj akademiji; ali i načelna bliskost hrvatske arhitekture prosedeima i načinima Bauhausa – dodaje predstojnica Katedre za teoriju i povijest arhitekture. Arhitekt Drago Ibler vodio je i Grupu Zemlja (1929. – 1936.), skupinu naprednih arhitekata i umjetnika, društveno angažiranih i posvećenih idejama kolektiva, koji su promovirali ideju modernog okoliša s novim standardima stanovanja i urbanog življenja. Kao i u Bauhausu, i u Iblerovoj školi i Grupi Zemlja postoji duboko uvjerenje da se ne bave samo stilom i pitanjem estetike, nego da stvaralačkim procesom traže odgovore na neposredne društvene i kulturne probleme. Traže odgovore na očekivanja vremena. I traže ih s izraženim socijalnim angažmanom i uvijek iskrenom mišlju za dobrobit zajednice i čovjeka.
– To im je zajedničko, to je ta dublja bliskost stvaralačkih sredina i njihovih oblikovnih manifestacija, bez obzira na ne tako snažnu direktnu sponu Hrvatske i izvornog Bauhausa – objašnjava profesorica Šerman. – Prema istoj logici, kad bi se uspjelo detektirati analognu principijelnu bliskost između bitnih ideja koje pokreću projekt Novog europskog Bauhausa i usvojenih načina operiranja i potencijala hrvatske arhitektonske produkcije, tada bismo mogli zastupati tezu da Hrvatska ima kapacitet aktivno i produktivno sudjelovati i u tom novom umjetničko-pedagoškom europskom projektu i eksperimentu – dodaje. Karin Šerman vjeruje da hrvatska arhitektura ima te potencijale jer je do takvog uvjerenja došla u istraživanju o posljednjih sto godina arhitektonskog razvoja u Hrvatskoj, koje je bilo izloženo 2014. godine na Venecijanskom bijenalu, a ove godine postavljeno je i u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. To istraživanje pokazuje kontinuitet modernističkog usmjerenja hrvatske arhitekture 20. stoljeća, bazičnu sklonost reduciranim, jednostavnim i pročišćenim, apstraktnim oblicima (što ju je, uostalom, i dovelo u bliskost izvornom Bauhausu), ali i još nešto: ta apstrakcija u pravilu je bila dorađena i oplemenjena nekim našim specifičnim vrijednostima, kaže Karin Šerman.
Otvorenost eksperimentiranju
– A u tim vrijednostima, koje smo uočili i koje modificiraju kontinuirano prisutnu apstrakciju, nalaze se upravo ove ideje koje sada apostrofira novi europski projekt. Dakle, i uvažavanje i kreativno nadograđivanje vrijednog prirodnog konteksta i okoliša. I korištenje mudrih principa i regionalno prilagođenih materijala, načina i tehnika građenja, što implicira ideju održivosti. Pritom kod nas imamo fine razlike mediteranske i kontinentalne Hrvatske. Tu je i naglašena otvorenost eksperimentiranju i oblikovnom istraživanju. I ambicija društvenog angažmana, odnosno promišljene arhitekture kao prostornog okvira koji potiče i omogućuje nove modalitete života i korištenja – nabraja Šerman.
Ukratko, Hrvatska bi mogla naći dovoljno podudarnosti i unutarnjeg kapaciteta da postane konstruktivan dio Novog europskog Bauhausa, koji sve ovo gore navedeno treba i traži. Zelena tranzicija u koju se upušta Europa bit će praćena novcem iz nikad većeg proračuna Europske unije. I taj Green Deal dolazi u kombinaciji s digitalizacijom. I jedno i drugo, i ekološka održivost i napredne digitalne tehnologije, dio su istog “mixa”. Hrvatska je daleko od toga da bi bila neka Silicijska dolina Europe, ali s primjerima kao što su Rimac Automobili ili Infobip ipak ima što pokazati. Ima uzore čiji se primjeri mogu pokušati slijediti. Mate Rimac nedavno je govorio o projektu gradnje kampusa u Svetoj Nedelji, sa zgradama površine sto tisuća četvornih metara za 1500-2000 zaposlenika, a pozivni međunarodni arhitektonski natječaj bio je vrlo ambiciozan, sa smjernicama koje se, kažu upućeni, načelno blisko poklapaju i s idejama i ambicijama Novog europskog Bauhausa. Na natječaju su sudjelovala neka od vodećih imena svjetske i hrvatske arhitektonske scene, među ostalima Sir Norman Foster, 3LHD…
– Svijest o važnosti tih ideja i odlučnost oko njihove implementacije itekako postoje, na ovom primjeru vidimo da se već i aktivno provodi u djelo, i to upravo interdisciplinarnom suradnjom inovativnih informatičkih i digitalnih tehnologija, ekonomije i arhitekture – komentira dr. sc. Karin Šerman. Prije devet desetljeća, s Bauhausovom diplomom broj 100, jedini student arhitekture s ovih naših područja, iz tadašnje Kraljevine Jugoslavije, bio je Selman Selmanagić iz Srebrenice. Jedini je iz naše tadašnje države koji je završio cijeli propisani program, za razliku od Bohutinskog, koji je ondje proveo jedan semestar i imao je diplomu Iblerove škole arhitekture u Zagrebu. Selmanagić se nikad nije zapravo vratio u Bosnu i Hercegovinu, ostao je u Njemačkoj (Istočnoj, DDR-u), radio po Europi i Bliskom istoku, umro 1989. godine u istočnom Berlinu. O njemu je pisala prof. dr. Aida Abadžić Hodžić s Filozofskog fakulteta u Sarajevu, inače i koordinatorica za BiH u projektu “bauhaus100”. Walter Gropius, prvi direktor Bauhausa i autor njegova Manifesta iz 1919., nekoliko godina prije smrti 1963. napisao je u jednom pismu prijatelju da je središnja ideja škole bila potaknuta dubokim osjećajem depresije, koji je uslijedio nakon gubitaka u ratu i potpune slomljenosti intelektualnog i industrijskog života, ali i potaknuta gorljivom željom da se na tim ruinama izgradi nešto novo. Bauhaus je stoga bio “laboratorij modernizma”, nova paradigma promišljanja umjetnosti i života, podsjeća Aida Abadžić Hodžić.
– I danas je Europa suočena s izazovom izgradnje održivog svijeta, boljeg od ovoga kojem ubrzano nestaju resursi i koji pred svojim očima svjedoči mogućnost klimatske kataklizme – kaže profesorica Abadžić Hodžić, povlačeći jednu paralelu s izvornim Bauhausom. Nekad je osjećaj depresije, na kojem se rodila gorljiva želja izgradnje nečeg novog i boljeg, bio rezultat velikog rata i milijunskih žrtava po rovovima. Danas opasnost za još brojnije milijune ljudi prijeti od klimatskih promjena i mogućnosti nepovratnog uništenja planeta. Samo, postoji li dovoljno gorljiva želja izgradnje nečeg boljeg, za spas planeta, ali i pronalazak održivog modernog načina života?
– Mogu li koncepti Bauhausa biti univerzalno prihvaćeni i implementirani u jednom europskom gradu jednako kao i u kineskim megaregijama koje čine urbana područja s više od sto milijuna stanovnika? – pita se sarajevska profesorica Aida Abadžić Hodžić i dodaje: – Europa je danas kontinent promijenjene demografske i kulturološke slike u odnosu na početak 20. stoljeća. Utjecaji koji su na program Bauhausa dolazili i izvan europskih kultura, a na što je znatan broj istraživanja upućivao tijekom obilježavanja nedavne stogodišnjice osnutka škole, osobito su važni u današnjem iskustvu suvremene Europe.