Svašta smo vidjeli i čuli u Zagrebu otkad je na vlasti platforma Možemo, ali da će otkazati (de facto zabraniti) doček brončanih hrvatskih rukometaša na Trgu bana Jelačića, malo je tko vjerovao. No, eto, i to smo doživjeli. Doduše, gradonačelnik Tomašević cinično tvrdi da to nije njegova odluka, nego odluka Hrvatskog rukometnog saveza (HRS) nakon što gradska uprava „nije mogla udovoljiti zahtjevu rukometnih reprezentativaca“ da na dočeku pjeva Marko Perković Thompson, no i pučkoškolcu je jasno kako stoje stvari. Riječ je o svjesnoj političkoj odluci gradske vlasti, donesenoj s punom spoznajom da će posljedica biti poniženje reprezentacije i uskraćivanje građanima zajedničkog nacionalnog trenutka.
Tomislav Tomašević u ovom slučaju nije djelovao kao gradonačelnik glavnoga grada Hrvatske nego kao ideološki komesar javnog prostora. Grad Zagreb nije se suočio s kršenjem zakona, jer nitko nije tražio ni izvođenje „Bojne Čavoglave“ ni korištenje spornog pozdrava. Tražio se nastup izvođača čija je glazba dio emocionalnog identiteta rukometne reprezentacije i dijela građana. Umjesto da regulira ponašanje, Tomašević je zabranio osobu. To nije vladavina prava, nego preventivna politička eliminacija. Gradska vlast nije primijenila pravila da bi zaštitila javni red, nego da bi disciplinirala one koji ne dijele „ispravne“ kulturne i političke vrijednosti.
Tomašević zaboravlja da doček reprezentacije nije gradska kulturna manifestacija, nego simboličan državni čin u kojem Zagreb ima jednu jedinu ulogu: omogućiti, a ne uvjetovati. U tom kontekstu, Tomašević je učinio kardinalnu pogrešku: privatizirao je nacionalni simbol i poručio naciji da se njezina reprezentacija mora uklopiti u ideološke granice trenutačne zagrebačke vlasti. To nije upravljanje gradom, nego uzurpacija zajedničkog prostora.
Posebno je cinično pozivanje na „vrijednosti“ kad ta ista gradska vlast godinama bez ikakvih zadrški tolerira i logistički omogućuje događaje s izrazitim ideološkim i aktivističkim porukama, kad dopušta performanse i govore koji vrijeđaju vjerske osjećaje, nacionalni identitet i svjetonazor velikog dijela građana. Tada se poziva na umjetničku slobodu, pluralizam i pravo na javni prostor te Jelačićev trg proglašava prostorom svih. Ali kad na njemu treba pjevati netko tko nije „naš“, pravila se naglo mijenjaju, sloboda se suspendira, a javni prostor pretvara u ideološki filtriranu zonu. To nije dosljednost, kako Tomaševiću tepaju istomišljenici, nego dvostruki standard.
Da je doista mislila zaštititi ustavni poredak, gradska vlast trebala se dogovoriti s HRS-om o Thompsonovu nastupu, te nadzirati provedbu dogovora i prijaviti prekršaj ako bi se dogodio. Umjesto toga, izabrali su zabranu unaprijed, najlakšu i politički najisplativiju opciju s jasnim ciljem da vlastitom biračkom tijelu poruče kako im je ideologija svetija od nacije. A ljudima koji su Hrvatskoj donijeli međunarodni sportski uspjeh možemovska vlast poručila je: Ili prihvatite naš ideološki okvir, ili zajedničkog slavlja neće biti! Što je to nego institucionalno političko nasilje.
Tomislav Tomašević u ovom slučaju nije bio neutralni čuvar zakona, nego aktivni politički akter koji je svjesno žrtvovao nacionalno zajedništvo radi vlastite ideološke dosljednosti i dodvoravanja vlastitom biračkom korpusu. Zagreb je tim činom prestao biti glavni grad svih Hrvata, a postao poligon identitetske politike platforme Možemo.