ONA JE HEROINA

Svijet je obišlo njezino uplakano lice iz vukovarskog autobusa: I danas se svega sjećam kao da se tek dogodilo

Foto: Branimir Bradarić
Foto: HRT
18.11.2020.
u 07:58
Kroz staklo autobusa gledala sam srušeni grad i ljude koji su ulazili u autobuse. Gledala sam i naoružane ljude. Bilo me strah – kaže nam Jelena Zera koja i danas živi u Vukovaru
Pogledaj originalni članak

Plave oči s pogledom u daljinu iz kojih se jasno vidi strah od onoga što vidi i jer ne zna što je čeka. Taj strah nije se mogao skriti na licu desetogodišnje djevojčice, a nisu ga mogla zamagliti ni prljava stakla autobusa kroz koja je gledala što se događa u neposrednoj blizini. Odjevena u crvenu jaknu, sjedila je na autobusnom sjedalu uz prozor, a pokraj nje bila je njezina majka. U neposrednoj blizini bio je i tri godine stariji brat. Radi se zapravo o televizijskoj snimci nastaloj 20. studenoga 1991. ispred razrušene vukovarske bolnice i prije nego što su autobusi krenuli na put puni Vukovaraca koji su dane i tjedne prije toga proveli u skloništu bolnice.

Bilo je u bolnici i smijeha

– Prošlo je toliko godina, ali se i danas svega toga sjećam kao da se tek dogodilo. Imala sam deset godina, a opet toliko toga sam već bila vidjela i osjetila na svojoj koži. Kroz staklo autobusa gledala sam srušeni grad i ljude koji su ulazili u autobuse. Gledala sam i naoružane ljude. Bilo me strah – kaže nam Jelena Zera (39) koja i danas živi u Vukovaru.

Samo nešto ranije toga dana posljednji je put vidjela svoga oca Mihajla koji je bio vozač kola hitne pomoći u vukovarskoj bolnici. Pri izlasku iz bolnice njih troje, zajedno s ostalom djecom i ženama, odvedeni su lijevo, a njezin otac i drugi muškarci desno. Tako je i njezin otac bio među onima koji su završili na Ovčari, gdje je i ubijen, a njih je troje preko Srbije i BiH završilo u Hrvatskoj.

– Taj dan mami je bio rođendan i sjećam se da joj je tata, prije nego što su nas odvojili, čestitao rođendan. Dugo je i s bratom pričao, ali nikada nisam ni pitala ni saznala o čemu. Meni je rekao da budem dobra i što god da bude, da čuvam mamu. Mislila sam da će se ubrzo vratiti, ali sam kasnije, s godinama, shvatila da je on u tom trenutku znao da se više nikada neće vratiti... Okretao se da nas posljednji put vidi. Sjećam se i danas tog njegova pogleda – govori J. Zera.

Dane i tjedne prije toga provela je u skloništu vukovarske bolnice. U bolnici, među ranjenicima, proslavila je i svoj deseti rođendan. Od tate je za dar dobila limenku ananasa, što si je za svaki sljedeći rođendan redovito kupovala.

Dok govori o danima u skloništu prisjeća se žute vode koju su pili, hrane koju su dobivali, vremena s obitelji, hodanja kroz hodnike bolnice, trenutaka kada se zgrada bolnice tresla od pogodaka raketa i granata… Sjeća se i kako je s bratom, i prije nego što su otišli u bolnicu, često zbog sigurnosti spavala ispod kreveta. No isto se tako sjeća zajedništva i smijeha kojemu je svjedočila u podrumu bolnice i kojega bi voljela da je i danas puno više.

Danas, 29 godina poslije, djevojčica iz autobusa i dalje živi u Vukovaru, uspješna je žena. Njezine plave oči i zarazni smijeh ni po čemu ne odaju teške i bolne dane koje je proživjela kao desetogodišnja djevojčica. Vukovar, kaže, nikada ne bi napustila.

– Sredila sam si život i mogu reći da mi je dobro. Radim i živim po principu da pozitiva rađa novu pozitivu, a negativa vraća negativu. Imam krug ljudi s kojima se družim i svi razmišljaju na isti način, odnosno gledaju prema naprijed da stvore nešto novo i bolje. Zadovoljna sam kako danas izgleda grad, koji je po mnogo čemu ispred drugih hrvatskih gradova, samo da nije ove epidemije... Ali i ovako je dobro, a vjerujem da će biti i sve bolje – kaže J. Zera.

Dodaje kako Vukovarci u svome gradu imaju gotovo sve sadržaje koji su potrebni za normalan i kvalitetan život. Međutim, i njoj, kao i svima drugima, u oči upada poluprazan grad, što se najbolje može vidjeti u popodnevnim satima kada su ulice gotovo prazne. Kaže kako gradu nedostaje više radnih mjesta koja bi zadržala mnoge da u njemu ostanu. S obzirom na to da ih nema, više je njezinih prijatelja spakiralo kovčege i odselilo se u neke od europskih zemalja.

– Vukovar je prelijep grad, s jako puno sadržaja i potencijala. Zato mi strašno smetaju svi oni tužni pogledi i jadikovke kada nekome kažem da sam iz Vukovara. Mi nismo jadni nego turbojaki. Imamo puno više nego što imaju građani u drugim gradovima širom Hrvatske. Mislim kako od Vukovara i Vukovaraca svi u Hrvatskoj mogu puno toga naučiti – ističe Jelena Zera dodajući kako Vukovar treba samo malo više poštovanja i ništa drugo. Smeta joj i to što su djeca u gradu već od vrtića podijeljena na hrvatske i srpske grupe i razrede.Misli da u gradu i dalje ima podjela, ali da nisu tolike kao prije. Ostavlja i mogućnost da su se Vukovarci saživjeli s njima pa da više i ne obraćaju pažnju toliko na njih ili da su one možda i malo tiše nego prije. Međutim, one se, kako kaže Jelena Zera, i dalje osjećaju, pogotovo u vrijeme kada dođe studeni ili se dogode kakvi događaji poput uvođenja ćirilice i slično.

Puno pozitivnih priča

– Prijašnjih godina mi je malo smetala i sva ta halabuka koja se diže za 18. studenoga da bi neki došli taj jedan dan i onda sve to zaboravili. Sada više nije tako. Voljela bih samo da iz Vukovara prema van odlazi više pozitivnih priča jer ih je jako puno. Voljela bih da se piše o Adventu u Vukovaru, koncertima i događanjima u gradu, o dočeku Nove godine na trgu, najboljem plivalištu u Hrvatskoj, vukovarskoj Adi i nizu pozitivnih gospodarskih i životnih priča. Ljude treba i na taj način potaknuti da rade i stvaraju – zaključuje Jelena Zera.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.