PRIHVATILI NOVU REALNOST

Prognani Ukrajinci vraćaju se kućama: 'U zemlji ionako nema sigurnog mjesta, a dom je dom'

Foto: BRYAN WOOLSTON/REUTERS
Prognani Ukrajinci vraćaju se kućama: 'U zemlji ionako nema sigurnog mjesta, a dom je dom'
10.05.2023.
u 20:48
Više od 5,5 milijuna ljudi koji su otišli nakon što je rat počeo u veljači 2022. vratilo se kući, i to ne samo u velike gradove poput Kijeva ili Dnjepra, već i u mala mjesta blizu prve crte bojišnice.
Pogledaj originalni članak

Više od 5,5 milijuna Ukrajinaca koji su početkom rata u veljači 2022. napustili svoje domove vratilo se kući, i to ne samo u velike gradove poput Kijeva ili Dnjepra, već i u mala mjesta blizu prve crte bojišnice. U malom gradu Pokrovsku u istočnoj Ukrajini noću sada kroz otvorene prozore dopiru zvukovi dječje igre, cike i galame. Tržnice su pune, prodaja u lokalnim trgovinama raste.

- Nevjerojatno! Za ne prepoznati je koliko se ovaj grad osjeća drugačije nego prije godinu dana. Prošlog ljeta Pokrovsk je bio sablasni krajolik kuća obloženih daskama i dvorišta obraslih grmljem. Nitko nije bio u blizini. Sada je teško napraviti nekoliko koraka, a da se ne mimoiđete s nekim na pločniku - rekao je jedan gradski dužnosnik, prenosi The New York Times.

Ništa se nije promijenilo izvan Pokrovska. Linija bojišnice je još uvijek udaljena 48 kilometara. Ukrajinci i dalje masovno umiru. Jedna od najvećih vojski na svijetu, ona Ruske Federacije, još uvijek bombardira gradove dok spavaju i pokušava zauzeti što više teritorija ne pitajući za cijenu.

Međutim, ono što se promijenilo i što u širem smislu odražava stvarnost u malim gradovima diljem ove ogromne zemlje su ljudi. Koliko su opasnosti spremni prihvatiti? Što je najbolje za njih i njihove obitelji? Kako bi se trebali prilagoditi svakodnevnom ratu? Iako se čini da bi odgovori na ova pitanja trebali biti različiti, mnogi su bez međusobnog dogovaranja donijeli istu odluku.

To je otpornost, da, ali možda i nešto manje lijepo – rezignacija!

- Rat je ovdje. U Ukrajini nema sigurnog mjesta, a dom je dom - rekla je dr. Natalija Medvjedjeva, obiteljska liječnica koja je pokušala živjeti na sigurnijem mjestu u zapadnoj Ukrajini sa svojim sinom, ali se vratila ovamo nekoliko mjeseci kasnije.

- Teško je opisati što je toliko posebno u vezi s domom. Tamo je sve poznato, a gdje poznaješ ljude, imaš i prijatelje - rekao je Pavel Rudiev, inženjer na maloj željezničkoj postaji u Pokrovsku.

Kad je Rusija napala Ukrajinu u veljači 2022., ovo načelo nije važilo. Više od 13 milijuna Ukrajinaca, trećina zemlje, pobjeglo je iz svojih domova. No kako je vrijeme prolazilo, bilo je teže živjeti daleko od kuće.

- Bila sam bez novca - rekla je Irina Ilina, instruktorica fitnesa i kozmetičarka koja je dijelila istu prognaničku sudbinu. Nedavno se vratila u Kramatorsk, još jedan grad nedaleko od prve crte bojišnice, gdje ima stan. Imala je problema s plaćanjem stanarine u Pavlogradu, sigurnijem gradu u kojem je boravila. Mnogi ljudi su rekli da je bilo teško naći posao kada su bili raseljeni. - A ja moram raditi. Imam svoj život - rekla je dr. Medvjedjeva.

Od prošlog ljeta Ukrajinci se vraćaju. Prema podacima Međunarodne organizacije za migracije, njih više od 5,5 milijuna vratilo se kući. I dok je egzodus na početku rata bio dramatičan i naširoko popraćen, povratak je išao postupno i nije izazvao ni približno istu pozornost.

Naravno da postoji zabrinutost. Medvjedjeva drži torbu punu svojih dokumenata, novca i nešto odjeće. Viktorija Perederi, veterinarka koja se prošle godine vratila u Pokrovsk nakon što je pokušala živjeti u središnjoj Ukrajini, rekla je da joj mnoge obitelji dovode svoje kućne ljubimce kako bi dobila potvrde o zdravlju za međunarodna putovanja u slučaju da moraju žurno otići.

- Teško je procijeniti rizike. U Ukrajini nema sigurnog mjesta. Pogledajte Uman - rekla je ona, misleći pritom na nedavni raketni napad u kojem je poginulo 25 ljudi u gradu koji su do tog trenutka mnogi Ukrajinci smatrali savršeno sigurnim.

U ovo doba godine Pokrovsk se kupa u proljeću. Bijele latice trešnjinog cvijeta nježno lepršaju zrakom i gomilaju se duž rubnika u zgodnim nanosima. Duge sporedne ulice, poredane skromnim jednokatnicama sa šiljastim krovovima, mirišu na svježe uzoranu zemlju. U vrtovima ispred kuća, žene u pregačama i maramama sade cvijeće. To nije nešto što radite ako se spremate spakirati i pobjeći.

- Posao ide dobro - rekla je Larisa Titorenko, prodavačica sjemena na prometnoj središnjoj tržnici u Pokrovsku. Njezine police lijepo ukrašenih paketa brzo su se praznile, bilo je tu nevena, dinja, rotkvica, mrkve, krastavaca...

Zatim su joj suze zasjale u očima. Kuća njezine kćeri nedavno je uništena u obližnjem gradu na prvoj liniji obrane. "Dobro sam, stvarno", inzistirala je, brišući oči rukavom.

Ova dvojnost je posvuda. Ljudi u ratu rade nešto što većina ljudi na svijetu ne mora - stalno im se vrte dvije velike misli u glavi: živjeti život što je moguće potpunije bogatije i u isto vrijeme planirati kako će se to preko noći okrenuti.

Od prošlog ljeta, Rusi su odsjekli Bahmut, približili se Avdiivki i sravnili Marinku. Svi ti gradovi udaljeni oko sat vremena vožnje. Linija fronte je sve bliža. Stalno čujete tupe udarce, gotovo kao da se vrata zatvaraju. Ali ljudi nastavljaju sa svojim poslom kao da je riječ o dalekoj grmljavinskoj oluji. U parku pored jezerca u blizini središta grada, tinejdžerice beru cvijeće  i rade plesne videozapise za TikTok.

U blizini muškarci pumpaju sklekove u besprijekornoj teretani na otvorenom s nizovima visokokvalitetnih sprava za utege, šipkama za vježbanje, pa čak i podstavljenim stolovima za obaranje ruku. Širokih ramena šepure se okolo, crvenih obraza, napuhnutih prsa. Pokrovsk je rudarski grad. Mnogi ljudi ovdje kopaju ugljen za život. Prije rata broj stanovnika je bio oko 50.000. Pao je na oko 30.000 prošlog proljeća, kada je mnogo ljudi diljem zemlje pobjeglo na zapad.

- Sada se vratio, zapravo, na 57.000 - rekao je Serhij Dobriak, šef vojne uprave Pokrovska. Osim stanovnika koji su se vratili, nagrnuli su i drugi iz okolnih vrućih točaka, Avdiivke ili čak Mariupola.

Prije rata Pokrovsk je imao velike planove. Oglasni pano koji se uzdiže s blatnog raskrižja prikazuje shematski crtež novih poslovnih tornjeva i puno svjetala.

- Ali moramo biti realni. Najvjerojatnije ćemo biti militarizirana zona - rekao je Dobriak.

Ovdje nitko ne očekuje skori kraj rata. Većina misli da će trajati godinama. Neki strahuju da će prihvaćanje realnosti da život treba nastaviti bez obzira na rat oslabiti nastojanje da se on prekine. Vojni konvoj projurio je pokraj raskrižja. Nedaleko odatle, dječak je bijesno vrtio pedale na svom biciklu, odlučan sustići svoje prijatelje. Bila je večer, toplo, a zrak oštar. Prekrasan osjećaj. U ovo doba godine vrijeme je tako lijepo da svi žele uživati na otvorenom. Nitko ne ide kući, čak ni dok se bliži policijski sat, piše The New York Times.

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.