U ponedjeljak, 26. listopada, sunce je u Longyearbyenu zašlo oko podneva i neće se pojaviti iznad obzora gotovo četiri mjeseca. Oko 2.500 stanovnika najsjevernijega grada te veličine na svijetu ulazi u polarnu noć.
U Longyearbyenu, glavnom naselju norveškoga arhipelaga Svalbard, gdje se nalazi i svjetski trezor sjemena, sunce je posljednji put ove godine zašlo 26. listopada oko 12 sati i 9 minuta. Idućih gotovo četiri mjeseca neće se pojaviti iznad obzora: mračna sezona traje do 16. veljače.
Polarna noć nije potpuni mrak
U prvim tjednima oko podneva još postoji plavičasti sumrak jer je sunce tek neznatno ispod obzora. Od oko 14. studenoga do 29. siječnja počinje takozvana građanska polarna noć: sunce je tada najmanje šest stupnjeva ispod obzora, pa ni u podne nema prave dnevne svjetlosti.
Svjetlost tada daju Mjesec, zvijezde i snijeg koji je reflektira. Polarna svjetlost, aurora borealis, može se vidjeti i usred bijela dana, piše N1.
Kako se ondje živi
Longyearbyen ima oko 2.500 stanovnika iz pedesetak zemalja. Ima školu, bolnicu, sveučilišni centar, trgovine i zračnu luku s redovitim letovima za kopnenu Norvešku.
Iako grad na par mjeseci utone u tamu, život u Longyearbyenu ne staje. Stanovnici i posjetitelji jednostavno stave naglavne svjetiljke i doslovno zakorače u mrak. Prije nego što padne obilan snijeg, na okolnim se stazama planinari, voze terenska vozila ili ide u vožnju psećim zapregama na kotačima, dok s prvim većim snijegom kreću ture motornim saonicama, gusjeničarima i noćno turno skijanje.
Posebna su atrakcija izleti u ledene špilje unutar obližnjih ledenjaka, kao i nesvakidašnji „lov“ na auroru borealis, koja se zbog cjelodnevnog mraka ovdje može vidjeti čak i u podne.
Osim na zaleđenom terenu, mještani dobar dio vremena provode u zatvorenom. Život se seli u tople kafiće i restorane, gdje svaki obrok ima ugođaj večernjeg izlaska, a posjećuju se i lokalni muzeji, galerije te kulturni događaji poput zimskog jazz festivala Polarjazz.
Mještani povratak svjetlosti slave početkom ožujka Festivalom sunca, kada prve zrake ponovno dotaknu stube stare bolnice.
Groblje bez novih ukopa
Grad je poznat i po tome što na lokalnom groblju od 1950-ih nema novih ukopa tijela. Zbog permafrosta, trajno smrznutoga tla, tijela se ne raspadaju. Teško bolesni se zato upućuju na liječenje na kopno, a i porođaji se obavljaju u bolnicama na kopnu. To nije zakonska zabrana umiranja, kako se ponekad piše, nego praktična posljedica života na smrznutu tlu.
Kada se sunce vraća
Prve se zrake u gradu vide oko 8. ožujka jer ih do tada zaklanjaju okolne planine, iako je sunce iznad obzora već od sredine veljače.