Udarna skupina predvođena nosačem zrakoplova USS Abraham Lincoln stigla je na Bliski istok, što pojačava osjećaj da bi se mogao razviti širi sukob. Raspoređivanje američkih snaga, koje dolazi usred najopsežnijeg i najnasilnijeg gušenja prosvjeda u novijoj iranskoj povijesti, naglašava koliko su se Washington i Teheran približili izravnom sukobu - bliže nego ikad posljednjih godina.
Iransko vodstvo stisnuto je između prosvjednog pokreta koji sve otvorenije traži rušenje režima i američkog predsjednika koji svoje namjere drži namjerno nejasnima, potičući tjeskobu ne samo u Teheranu, već i diljem ionako nestabilne regije, piše BBC, prenosi Index.hr.
Iranski odgovor na mogući američki vojni udar ovoga puta možda neće slijediti poznati, pažljivo kalibrirani obrazac viđen u prijašnjim sukobima s Washingtonom. Nedavne prijetnje predsjednika Donalda Trumpa, izrečene u kontekstu iranskog nasilnog gušenja domaćih nemira, dolaze u trenutku iznimnog unutarnjeg pritiska za Islamsku Republiku. Zbog toga svaki američki napad sada nosi znatno veći rizik od brze eskalacije, kako na regionalnoj razini, tako i unutar samog Irana.
Dosadašnji obrazac ograničenih odgovora
Posljednjih godina Teheran je pokazivao sklonost odgođenoj i ograničenoj odmazdi. Nakon američkih napada na iranska nuklearna postrojenja 21. i 22. lipnja 2025., Iran je sljedeći dan odgovorio raketnim napadom na američku zračnu bazu Al Udeid u Kataru.
Prema riječima predsjednika Trumpa, Iran je unaprijed upozorio na napad, što je protuzračnoj obrani omogućilo da presretne većinu projektila. Nije bilo izvješća o žrtvama, a razmjena vatre protumačena je kao namjerni pokušaj Irana da pokaže odlučnost, ali i da izbjegne širi rat.
Sličan se obrazac dogodio i u siječnju 2020., tijekom prvog Trumpovog mandata. Nakon što su SAD 3. siječnja u blizini bagdadske zračne luke ubile zapovjednika snaga Quds, Qassema Soleimanija, Iran je pet dana kasnije uzvratio ispaljivanjem projektila na američku zračnu bazu Ain al-Asad u Iraku.
I tada je poslano upozorenje. Iako nije bilo poginulih američkih vojnika, deseci su kasnije prijavili traumatske ozljede mozga. Taj je događaj učvrstio percepciju da Teheran nastoji upravljati eskalacijom, a ne je provocirati.
Unutarnji nemiri kao novi faktor
Međutim, sada je situacija potpuno drugačija. Iran izlazi iz jednog od najozbiljnijih valova nasilnih prosvjeda od uspostave Islamske Republike 1979. godine. Prosvjedi koji su izbili krajem prosinca i početkom siječnja su brutalno ugušeni.
Organizacije za ljudska prava i medicinski djelatnici u zemlji izvještavaju o nekoliko tisuća ubijenih te mnogo više ranjenih i uhićenih. Točne brojke nije moguće provjeriti zbog nedostatka pristupa i prekida internetske veze koji traje više od dva tjedna.
Iranske vlasti nisu preuzele odgovornost za smrti, već za njih krive, kako kažu, "terorističke skupine" i optužuju Izrael za poticanje nemira. Taj se narativ ponavlja na najvišim državnim razinama prenosi Index.hr.
Tajnik iranskog Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost nedavno je izjavio da prosvjede treba promatrati kao nastavak dvanaestodnevnog rata s Izraelom prošlog ljeta, što daje uvid u sigurnosni odgovor vlasti i što je možda poslužilo kao izgovor za opravdavanje razmjera i intenziteta represije.
Iako se opseg uličnih prosvjeda od tada smanjio, oni nisu prestali. Uzroci nezadovoljstva ostaju, a jaz između velikih dijelova društva i vladajućeg sustava rijetko je izgledao tako širok. Navodi se da su 8. i 9. siječnja snage sigurnosti nakratko izgubile kontrolu nad dijelovima nekoliko gradova i četvrti prije nego što su nadmoćnom silom ponovno uspostavile vlast. Taj kratki gubitak kontrole duboko je uznemirio vlasti, a mir koji je uslijedio je nametnut, a ne dogovoren, zbog čega je situacija i dalje vrlo zapaljiva.
Beskompromisna retorika i regionalni ulozi
U takvom kontekstu priroda bilo kakvog američkog napada postaje ključna. Ograničeni udar mogao bi omogućiti Washingtonu da proglasi vojni uspjeh izbjegavajući neposredni regionalni rat, ali bi također mogao pružiti iranskim vlastima izgovor za novi val unutarnje represije. Takav scenarij nosi rizik novih gušenja, masovnih uhićenja i oštrih kazni, uključujući smrtne, za prosvjednike koji se već nalaze u pritvoru.
S druge strane, šira američka vojna kampanja koja bi značajno oslabila ili onesposobila iransku državu mogla bi gurnuti zemlju na rub kaosa. Iznenadni kolaps središnje vlasti u zemlji s više od 90 milijuna ljudi vjerojatno ne bi doveo do čiste ili brze tranzicije. Umjesto toga, mogao bi izazvati dugotrajnu nestabilnost, frakcijsko nasilje i prelijevanje sukoba diljem regije, s posljedicama koje bi se mogle sanirati godinama.
Ovi rizici pomažu objasniti sve beskompromisniju retoriku iz Teherana. Visoki zapovjednici u Islamskoj revolucionarnoj gardi i regularnim oružanim snagama, zajedno s visokim političkim dužnosnicima, upozorili su da će se svaki američki napad - bez obzira na razmjere - smatrati činom rata.
Takve izjave uznemirile su iranske susjede, posebno zaljevske države koje ugošćuju američke snage. Brzi iranski odgovor doveo bi te zemlje, kao i Izrael, u izravnu opasnost, bez obzira na njihovu uključenost, i povećava mogućnost širenja sukoba daleko izvan Irana i Sjedinjenih Država.
Opasnost od pogrešne procjene
I Washington se suočava s ograničenjima. Trump je više puta upozorio iranske vlasti da ne koriste nasilje protiv prosvjednika, a na vrhuncu nemira poručio je Irancima da "pomoć stiže". Te su izjave imale velik odjek u Iranu i podigle su očekivanja među prosvjednicima. Obje strane svjesne su šire strateške slike. Trump zna da je Iran vojno slabiji nego što je bio prije dvanaestodnevnog rata prošlog ljeta, a Teheran je svjestan da on nema volje za potpuni, neograničeni sukob.
Ta uzajamna svijest može pružiti određeno ohrabrenje, ali bi također mogla stvoriti opasne pogrešne percepcije, pri čemu bi svaka strana mogla precijeniti svoj utjecaj ili pogrešno protumačiti namjere protivnika. Za Trumpa je ključno pronaći ravnotežu, kakva god ona bila. Potreban mu je ishod koji može predstaviti kao pobjedu, a da pritom ne gurne Iran u novi ciklus represije ili u potpuni kaos.
Za iranske čelnike, opasnost leži u vremenu i percepciji. Prethodni iranski model odgođene, simbolične odmazde možda više neće biti dovoljan ako vodstvo procijeni da je brzina ključna za ponovno uspostavljanje vanjskog odvraćanja i unutarnje kontrole, koja je poljuljana razmjerima nedavnih nemira.
Ipak, brzi odgovor naglo bi povećao rizik od pogrešne procjene, uvlačeći regionalne aktere u sukob koji si malo tko može priuštiti. S obzirom na to da su obje strane pod intenzivnim pritiskom i s malo prostora za manevar, dugotrajna igra na rubu sukoba možda se približava svom najopasnijem trenutku - onom u kojem bi cijenu pogrešne procjene snosili ne samo vlade, već i milijuni običnih Iranaca te čitava regija.