Iznenadni i gotovo diskretni diplomatski pokreti turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, koji je iz Rijada otputovao u Kairo na summit s egipatskim predsjednikom Abdelom Fattahom al-Sisijem, otvorili su niz pitanja o stvaranju nove geopolitičke arhitekture Bliskog istoka. Posjet Saudijska Arabija i zatim Egipat nije bio protokolaran, nego dio šire strategije koja nadilazi bilateralne odnose. U političkim krugovima sve se češće govori o mogućem formiranju arapsko-islamskog sigurnosnog saveza, svojevrsnog „islamskog NATO-a“, čiju bi jezgru činile Turska, Saudijska Arabija i Egipat, uz potencijalno uključivanje Pakistana i Indonezija. Riječ je o ambicioznoj ideji koja bi, ako bi se realizirala, bitno promijenila ravnotežu snaga u regiji.
Pozadina ove inicijative leži u rastućem uvjerenju da se regija nalazi pred velikim sigurnosnim potresima. Prvi element je procjena da postoji realna mogućnost šireg američko-izraelskog udara na Iran, s ciljem ograničavanja njegovih raketnih i nuklearnih kapaciteta te potencijalne promjene režima. Takav scenarij izazvao bi lančanu destabilizaciju, a sunitske regionalne sile ne žele ostati pasivni promatrači. Drugi element je nagli rast izraelskih vojnih sposobnosti, demonstriran u ratnim operacijama u Pojas Gaze i Libanon. U regionalnim analizama sve se češće govori o pokušaju Tel Aviva da osigura dugoročnu stratešku dominaciju i nametne novu sigurnosnu realnost.
Treći faktor odnosi se na energetsku i pomorsku dimenziju istočnog Mediterana. Neformalno približavanje Grčka, Cipar i Izraela, uz potporu dijela zapadnih struktura, Ankara doživljava kao pokušaj strateškog okruživanja i marginalizacije Turske iz energetskih projekata. Upravo zato Ankara ubrzano razvija vlastitu vojnu industriju i nastoji graditi savezništva koja bi joj osigurala stratešku dubinu. U tom kontekstu približavanje Kairu i Rijadu predstavlja povijesni zaokret nakon godina zahlađenja.
Analitičari ističu da se egipatsko-turski odnosi nalaze na najvišoj razini u posljednjem desetljeću, ne samo politički nego i ekonomski. Obje zemlje prepoznaju da njihovi kapaciteti – demografski, vojni i geostrateški – nisu bili optimalno iskorišteni. Saudijska Arabija, kao financijski i energetski div arapskog svijeta, daje ovom trokutu dodatnu težinu. Kada bi se toj jezgri pridružio Pakistan sa svojim nuklearnim potencijalom te Indonezija kao najmnogoljudnija muslimanska zemlja, nastao bi blok koji bi objedinio goleme vojne, demografske i gospodarske resurse.
No između ideje i realizacije stoje ozbiljne prepreke. Sve tri ključne države imaju složene i višeslojne odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama. Njihova sigurnosna, financijska i tehnološka povezanost sa Zapadom ograničava prostor za otvorenu konfrontaciju. Savez koji bi bio percipiran kao antiamerički ili antiizraelski teško bi opstao pod pritiskom sankcija, diplomatskih ucjena i unutarnjih podjela. Upravo zato zagovornici ove ideje naglašavaju potrebu postupnosti, izgradnje povjerenja i usklađivanja prioriteta.
Razlike među potencijalnim članicama nisu zanemarive. Egipat je fokusiran na stabilnost i unutarnju sigurnost, Saudijska Arabija na ekonomsku transformaciju i regionalno vodstvo, dok Turska želi potvrditi status samostalne sile između Istoka i Zapada. Pakistan i Indonezija imaju vlastite regionalne agende koje ne moraju uvijek biti kompatibilne s bliskoistočnim prioritetima. Analitičari upozoravaju da bi prebrzo institucionaliziranje saveza bez čvrstih temelja moglo dovesti do njegova brzog urušavanja.
Unatoč tome, sama činjenica da se o ovakvoj konfiguraciji ozbiljno razgovara pokazuje dubinu promjena u regionalnom poretku. Nakon godina rivalstava i ideoloških sukoba, Turska, Egipat i Saudijska Arabija pokušavaju redefinirati odnose kroz pragmatičnu suradnju. Povjerenje koje se postupno obnavlja moglo bi postati osnova za koordinaciju u obrani, energetici, trgovini i sigurnosti plovnih putova. Ako uspiju uskladiti interese i izbjeći vanjske sabotaže, ovaj blok mogao bi predstavljati najznačajniju geopolitičku prekretnicu u islamskom svijetu u posljednjim desetljećima. No uspjeh će ovisiti o stvarnoj političkoj volji, spremnosti na kompromis i sposobnosti da se strateška vizija pretvori u operativnu stvarnost, a ne da ostane tek ambiciozna deklaracija suočena s prvim ozbiljnim pritiskom.