Dok je pažnja svjetske javnosti posljednjih mjeseci usmjerena na sukob između Irana, Izraela i Sjedinjenih Američkih Država, za mnoge Irance najveća prijetnja više nije rat, nego, nedostatak vode. Zemlja se već godinama suočava s ozbiljnom krizom uzrokovanom dugotrajnim sušama, smanjenjem količine oborina i neodrživim korištenjem vodnih resursa. Sukob s Izraelom dodatno je povećao pritisak na ionako iscrpljeni sustav nakon izvješća o oštećenjima postrojenja za desalinizaciju, vodovodnih cjevovoda i druge civilne infrastrukture povezane s opskrbom vodom.
Prema podacima Svjetskog instituta za resurse (World Resources Institute), Iran se nalazi među zemljama s "iznimno visokim" vodnim stresom te godišnje troši više od 80 posto svojih obnovljivih zaliha vode. Kako piše Al Jazeera, razmjeri krize vidljivi su čak i iz svemira. Jedan od najupečatljivijih primjera je jezero Urmia na sjeverozapadu zemlje, nekoć najveće slano jezero na Bliskom istoku. Devedesetih godina prošlog stoljeća prostiralo se na gotovo 6000 četvornih kilometara, dok danas zauzima manje od deset posto svoje nekadašnje površine.
Niz uzastopnih suša, intenzivna poljoprivredna proizvodnja, preusmjeravanje riječnih tokova i prekomjerno crpljenje podzemnih voda pretvorili su velik dio jezerskog dna u gole slane ravnice. Više od 60 brana izgrađenih na rijekama koje su hranile jezero dodatno je smanjilo dotok vode, dok su rastuće temperature ubrzale isparavanje.
Problem nije ograničen samo na jedno područje. Stručnjaci upozoravaju da Iran već desetljećima troši znatno više vode nego što priroda uspijeva obnoviti. Procjenjuje se da je tijekom 2025. godine oko 92 milijuna stanovnika potrošilo približno 100 milijardi kubičnih metara vode, što je gotovo 13 milijardi kubičnih metara više od količine koju zemlja može održivo osigurati. Najveći potrošač vode je poljoprivreda, koja koristi čak 91 posto ukupnih vodnih resursa. Kućanstva troše oko sedam posto, a industrija tek dva posto. Međutim, velik dio vode gubi se zbog zastarjelih i neučinkovitih sustava navodnjavanja. Iran je tijekom posljednjih desetljeća izgradio stotine velikih i manjih brana kako bi osigurao vodu, proizvodio električnu energiju i ublažio posljedice suša. No posljednjih godina mnoge akumulacije dosegnule su rekordno niske razine.
Posebno zabrinjava stanje u okolici Teherana. Satelitske snimke brana Lar, Latyan i Mamloo pokazuju dramatičan pad razine vode, dok rastuća potražnja i dugotrajna suša dodatno opterećuju opskrbu glavnog grada. Nedostatak vode sve više utječe i na demografsku sliku zemlje. Kako bunari presušuju, a poljoprivreda postaje neisplativa, stanovnici napuštaju ruralna područja i sele u veće gradove u potrazi za sigurnijim izvorima prihoda. Prema riječima potpredsjednika Irana za ruralni razvoj Abdolkarima Hosseinzadeha, od približno 69 tisuća sela u zemlji danas je nastanjeno tek njih 38 tisuća, dok je više od 31 tisuće sela potpuno napušteno. Podaci državne tvrtke za vodoopskrbu i odvodnju dodatno ilustriraju ozbiljnost situacije. Oko 27 tisuća sela, u kojima živi više od deset milijuna ljudi, trenutačno se suočava s nestašicama vode, dok više od 70 posto svih iranskih sela trpi neki oblik vodne krize.
Mnogi stanovnici sele se prema velikim urbanim središtima poput Teherana, Mašhada, Isfahana i Širaza. No ni ti gradovi nisu pošteđeni problema. Teheran, u kojem živi više od devet milijuna stanovnika, suočava se s rastućim pritiskom na vodni sustav zbog kombinacije suše i sve veće potrošnje. Posljedice se vide i na rijeci Zayandehrud, nekad jednoj od najvažnijih rijeka središnjeg Irana. Dijelovi riječnog korita danas redovito presušuju, a stanovnici Isfahana sve češće svjedoče prizorima suhog dna ispod povijesnog mosta Allahverdi Khan, poznatijeg kao Si-o-Se Pol.
Za razliku od bogatih zaljevskih država koje velik dio pitke vode dobivaju desalinizacijom mora, Iran iz takvih postrojenja osigurava tek oko tri posto svojih potreba za vodom. Većina tih pogona nalazi se uz južnu obalu Perzijskog zaljeva, dok unutrašnjost zemlje, uključujući Teheran i glavna poljoprivredna područja, i dalje ovisi o sve oskudnijim prirodnim izvorima.