Tragedija u zagrebačkoj Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u Jankomiru izazvala je reakcije i među liječnicima s dugogodišnjim iskustvom u inozemnim zdravstvenim sustavima.
Među njima je i Pero Zanchi, doktor znanosti i liječnik koji iza sebe ima gotovo 40 godina staža, a koji je radio u Hrvatskoj, Švicarskoj, Sloveniji i Austriji.
U opširnoj objavi na Facebooku upozorio je na ozbiljna pitanja o postupanju prema pacijentima tijekom primjene mjera prisile, ali i na posljedice koje bi slučaj mogao imati na povjerenje građana u psihijatrijske ustanove.
"Kao doktor znanosti i liječnik s gotovo 40 godina staža – od mobilnih kirurških ekipa u Domovinskom ratu i rada u hrvatskom zdravstvu (1988. – 2002.), preko znanstvenog projekta u Sveučilišnoj bolnici u Zürichu (1993./1994.), pa sve do 11 godina u slovenskom i punih 13 godina u austrijskom zdravstvenom sustavu – ali prije svega kao otac, osjećam duboku tugu, bijes i strah nakon tragedije u Jankomiru", napisao je.
Posebno ga zabrinjava što bi se nakon ovog slučaja roditelji mogli početi bojati potražiti stručnu pomoć za djecu koja prolaze kroz ozbiljne psihičke krize.
"Svi mi imamo djecu, unuke, nećake – mlade ljude koji se u današnjem svijetu sve češće susreću s teškim duševnim krizama i stanjima poput graničnog poremećaja ličnosti (BPD). Kada roditelj u trenutku takve krize donese onu najtežu odluku i pozove hitnu službu, on to čini s jednim jedinim ciljem: da mu dijete spase i zaštite. Danas se svaki roditelj u ovoj zemlji s pravom trese od pomisli što njegovo dijete može doživjeti iza zatvorenih vrata ustanove koja bi trebala biti utočište", poručio je.
Zanchi smatra da bi tragedija mogla ozbiljno narušiti povjerenje u ustanove koje bi trebale pružati zaštitu osobama u akutnim psihičkim krizama. "A što sada? Tko će se od roditelja u Hrvatskoj nakon ovoga više usuditi prijaviti svoje dijete u akutnom ispadu? Ljudi su u strahu da će umjesto liječničke pomoći i empatije njihova djeca dobiti batine, vezivanje bez nadzora i gušenje", napisao je.
Posebno je kritizirao uvjete u kojima su, prema njegovu tumačenju dostupnih informacija, provedene mjere prisile prema preminulom pacijentu Kristianu Josipu Perišu (32). Smatra da se takvi postupci moraju provoditi u namjenski opremljenim prostorijama, uz mogućnost neprekidnog praćenja zdravstvenog stanja pacijenta i brze reakcije u slučaju komplikacija. "Umjesto namjenske, jednokrevetne sobe za intenzivnu psihijatrijsku skrb (sa specijaliziranim krevetom učvršćenim za pod, centralnim dovodom kisika, monitoringom vitalnih funkcija i reanimacijskim setom u neposrednom predprostoru), mjere prisile provodile su se u običnoj dvokrevetnoj bolničkoj sobi bez ikakvog monitoringa i hitne opreme", naveo je.
U objavi se osvrnuo i na način fizičkog obuzdavanja pacijenta. Piše da je umjesto propisanih i sigurnih tehnika primijenjena prekomjerna sila
. "Umjesto sigurnih tehnika sputavanja, na vezanom se pacijentu primjenjivala brutalna sila – zadavani su izravni udarci šakom u prsa i glavu (što je dovelo do prijeloma rebara i prsne kosti za života), dok je više osoba svojom težinom klečalo na krevetu i pritiskalo mu prsni koš uz držanje jastuka preko lica i dišnih putova", napisao je Zanchi.
Kao jedan od posebno opasnih elemenata postupanja izdvojio je kombinaciju lijekova za smirenje i fizičkog pritiska na tijelo pacijenta. Naveo je da su mu, prema informacijama na kojima temelji svoju analizu, intramuskularno primijenjeni haloperidol, promazin i diazepam.
"Smatram da je riječ o smrtonosnoj farmakološkoj i mehaničkoj kombinaciji. Pacijentu je intramuskularno apliciran snažan sedativni koktel (haloperidol, promazin, diazepam) koji sam po sebi deprimira disanje i rad srca. Istodobno gnječenje prsnog koša i opstrukcija disanja jastukom na tako sediranoj osobi predstavlja izravan recept za gušenje i kardiorespiratorni arest", upozorio je.
Zanchi je problematizirao i liječnički nadzor tijekom postupka. Prema njegovim tvrdnjama, liječnica nije kontinuirano kontrolirala vitalne funkcije pacijenta i prohodnost dišnih putova, a u ključnim trenucima napustila je prostoriju. Kritizirao je i okolnosti reanimacije, navodeći da je započela dok je pacijent još bio vezan, na mekom bolničkom madracu, bez tvrde podloge, defibrilatora u sobi i prethodno osiguranog venskog puta.
Osim postupanja zdravstvenog osoblja, Zanchi je otvorio pitanje odgovornosti uprave Klinike za psihijatriju Sveti Ivan. Posebno se osvrnuo na vrijeme potrebno za pregled snimki nadzornih kamera i postupanje nakon smrti pacijenta. "Činjenica da ravnateljica 14 dana nakon iznenadne smrti mladog čovjeka nije pregledala snimke nadzornih kamera (već je organizirala grupe podrške osoblju), a potom je u službenom izvješću iznijela tvrdnje koje su u izravnoj suprotnosti s onim što se vidi na snimci i u obdukcijskom nalazu, predstavlja grubo narušavanje povjerenja u struku i pokušaj relativiziranja odgovornosti", napisao je.
Na temelju iskustva iz Slovenije i Austrije, Zanchi je opisao kako bi, prema njegovu mišljenju, trebala izgledati organizacija skrbi za pacijente kojima je potrebno akutno psihijatrijsko liječenje. Izdvojio je namjenski opremljene prostorije s dovodom kisika, pulsnom oksimetrijom, EKG nadzorom i reanimacijskom opremom, ali i posebno educirane timove koji bi prolazili redovite treninge verbalne deeskalacije i sigurnih tehnika obuzdavanja.
"Osoblje prolazi kontinuirane treninge verbalne deeskalacije i sigurnih tehnika obuzdavanja bez nanošenja boli, a svaka mjera sputavanja je vremenski strogo ograničena i provodi se pod neprekidnim nadzorom liječnika uz glavu pacijenta", naveo je. Smatra i da je nužno uvesti redovitu vanjsku psihološku superviziju za zaposlenike kako bi se spriječili profesionalno izgaranje i dehumanizacija pacijenata.
U završnom dijelu objave odgovornost je proširio i na institucije koje nadziru funkcioniranje zdravstvenog sustava. "Ovdje nije zakazalo samo nekoliko pojedinaca u jednoj smjeni. Zakazali su uprava, Ministarstvo, komore i sustav koji desetljećima štedi na edukaciji, opremi, kadru i preventivnoj kontroli. Odgovornost je na vrhu države i struke", poručio je. "Naša djeca zaslužuju liječenje, dostojanstvo i sigurnost, a ne strah od onih koji su položili prisegu da će ih štititi", zaključio je Zanchi.