Izbornik hrvatske reprezentacije Zlatko Dalić dao je ekskluzivni intervju za Večernjakov specijal posvećen Svjetskom prvenstvu 2026., svojoj trećoj svjetskoj smotri s Hrvatskom, što je jedna od brojnih posebnosti koja prati Dalićevo plodonosno izborničko razdoblje.
Žalite li za nekom svojom važnom izborničkom strateškom odlukom i biste li, da možete vratiti vrijeme, drukčije postupili? – pitali smo najuspješnijeg hrvatskog izbornika i jednog od trojice najuspješnijih u svijetu u 21. stoljeću.
– Možda, možda... Evo, pada mi na pamet naše finale u Moskvi, kada smo odlučili da protiv Francuza brani Subašić koji je bio ozlijeđen. Tko zna, možda bi se stvari odvile drukčije da sam razgovarao s njim te mu objasnio da s obzirom na njegovo stanje nije dovoljno spreman braniti. Međutim, gledajući cijelo prvenstvo i Subašićev doprinos, odluka da brani s ljudske je strane bila normalna. Ali, iz ove perspektive možda bi ta odluka da stavimo na vrata sto posto spremnog vratara – a tada je to bio Lovre Kalinić – donijela drukčiji rasplet utakmice. Inače, pokazalo se da su sve odluke koje smo kao stožer donosili proteklih osam i pol godina bile ispravne. Rezultat nam daje za pravo. Nemam si razloga bilo što predbacivati – odgovara Dalić.
Maksimalno posvećen i napet
Vratimo se nakratko u 2016. godinu. Dok ste s Al-Ainom nizali uspjehe, u intervjuu za Večernji list rekli ste da nećete još dugo biti trener, premda ste tada imali samo 50 godina. Zašto ste tada tako razmišljali i kada ste promijenili tu odluku?
– U to vrijeme radio sam u klubu i imao sam svakodnevni stres. Utakmice su bile svaki tjedan i da sam ostao klupski trener, vjerojatno bih već pregorio i danas bih bio u mirovini. Nadam se da bih do tada već bio uspio nešto i zaraditi da bih si mogao priuštiti neku pauzu od trenerskog posla. Možda neki kolege ne proživljavaju utakmice i treninge ne isti način kao ja; ja sam maksimalno 'unutra', maksimalno posvećen i napet, a to neminovno čovjeka troši. Osobito su me jutra nakon poraza jako trošila i to mi je bilo teško. Zato sam tada spominjao mirovinu. Vjerojatno bi tako i bilo da sam ostao klupski trener, no reprezentacija je nešto sasvim drugo. Tu ima vremena za odmor, oporavak od stresova, osobnu regeneraciju. Stoga mogu reći kako je reprezentacija produžila moju karijeru.
Troše li vas i danas utakmice koje vodite, energetski i mentalno, jednako koliko vas je nekada trošila klupska klupa?
– Jako puno, čak možda i više nego prije. Jer, ovdje su u pitanju neke sasvim drugačije emocije. Znate kako je bilo prije kada sam bio vani; imam klub, imam ugovor, imam svoja primanja – ali, ako nemaš onu emociju, onaj osjećaj vječite motiviranosti i gladi za pobjedom, onda je bolje da taj posao ne radiš. Otkako sam preuzeo reprezentaciju, taj je osjećaj još izraženiji i cijela me ta priča dodatno iscrpljuje – priprema utakmice, napetost iščekivanja, neizvjesnost, pritisak... Mislio sam da će s godinama i iskustvom taj osjećaj biti manje intenzivan, no nije tako. Danas mi dođe Gibraltar, a ja ga doživljavam kao Francusku u finalu Svjetskog prvenstva. Baš sam i dečkima jednom rekao u svlačionici: 'Pa dokad ovako više...' I dalje sam pod istim naponom i stresom kao u najvažnijim utakmicama. U biti, da toga nema, moja bi trenerska karijera već bila završena.
Postali ste izbornik kada se to najmanje očekivalo. Niste prije toga bili trener ni Dinama, ni Hajduka, niste osvajali trofeje u Hrvatskoj, nego u Albaniji, UA Emiratima i Saudijskoj Arabiji. Jeste li u tom smislu imali dozu straha kada ste preuzimali vatrene, je li za vas činjenica da niste bili reprezentativac, ni veliki igrač, a postajete izbornik bila veliki teret?
– Ja sam oduvijek potajno želio postati izbornik, ali mislio sam da je to za velike face. Da to nije za mene, da nisam taj. I zapravo je cijela ta moja izbornička priča neobična i posve drukčija; nisam bio veliki nogometaš, nisam bio reprezentativac, nisam vodio velike klubove u Hrvatskoj, nego sam bio 'no name'. Moja karijera pokazuje da u snove treba vjerovati – da je moguće napraviti veliku priču i bez početne predodređenosti. Ako si pošten, vrijedan, imaš emociju, znanje i ambiciju, uspjeh je moguć. I ljudi koji su 'mali' mogu postati veliki, kao što je to postala i naša reprezentacija, napravivši čuda. Da, u mojoj karijeri ima kontradiktornosti, no važno je reći kako sam ipak radio dvanaest godina u klubovima prije negoli sam preuzeo reprezentaciju. I imao sam veliko iskustvo, nisam bio zelen.
Autoritet i lider
U vašem slučaju bilo je skepse i oko toga kako će se trener koji nije trenirao velike face snaći u okruženju takvih faca, kao što su Modrić, Rakitić, Mandžukić, Perišić... Jeste li imali veliki respekt kada ste preuzimali vođenje reprezentacije?
– Došao sam pred njih kao izbornik i stoga sam morao stvoriti autoritet i biti lider. A postao sam autoritet i lider na temelju svog znanja, povjerenja i primjera. Znanje – jer sam dobar u svom poslu, naučio sam ga dobro raditi i primijenio sam ga na reprezentaciji. Povjerenje – jer sam ga dao igračima, koji su mi ga uzvratili, a počeli su ga uzvraćati uvidjevši da su moje odluke ispravne i dobre, kad su shvatili da ih sa svojim znanjem – treningom, taktikom, odlukama – mogu poboljšati. Ne naučiti, nego poboljšati. I primjer – da oni znaju kako sam ja u svome poslu oduvijek bio profesionalan, ozbiljan, odgovoran, poštovao pravila te da taj primjer slijede. Dakle, moj autoritet nije bio autoritet straha, ni autokracije, nego autoritet znanja, povjerenja i primjera.
Govorilo se da je vaš ključni izbornički potez bilo približavanje Luki Modriću kao vodećem autoritetu među igračima te da je on vaš najveći oslonac u reprezentaciji.
– U mojoj izborničkoj priči ključno je – moje znanje. To je broj 1 i bez znanja ne mogu ništa. Znanje, zatim inteligencija pa odnos s igračima, što naravno uključuje i odnos s Lukom Modrićem. Moj je odnos sa svim igračima isti, ali Luka je ipak kapetan, a kao izbornik moraš među igračima imati svoju produženu ruku, lidera s kojim imaš komunikaciju. Oduvijek sam najviše komunicirao s pet-šest najvažnijih igrača, koje sam pitao za savjet, a uvažavao sam ga. Ali, ključno su ipak bili moje znanje, moja inteligencija i moja sposobnost. Svaka budala može sve pokvariti u jednoj minuti, a inteligentan čovjek u jednoj minuti sve posloži i sve dobro očuva.
Imate li osjećaj da vas se igrači boje, u smislu svojih medijskih istupa, da su u strahu od vaše reakcije?
– Ne vladam namećući strah, niti je to moj cilj, nego samo poštovanje, respekt. Kada su reprezentativci na okupu – i oni ostali oko reprezentacije – nema potrebe za puno komentiranja. Jer, novinari uvijek žele nešto 'sočno', i onda se od jedne izgovorene riječi prenese nešto sasvim drukčije. I samo nastane problem, i meni, i igraču. Takvih je situacija bilo i ranije, pa sam na to upozorio, a svi su to prihvatili i drže se toga. To nam u konačnici donosi rezultat. Nema potrebe da se prljavo rublje iznosi u javnost. Svaki problem – ako postoji – možemo riješiti unutar svlačionice, razgovorom, internom komunikacijom. To je jako važno. Nije to strah kod igrača, nego respekt prema mojoj sugestiji da je bolje da ne govore u medijima – za uspjeh svih nas. Sigurno uvijek ima situacija koje nisu dobre, nije uvijek sve idealno, ali ako one odu van i mi se moramo time baviti, otići ćemo u krivom smjeru. A neki aferu jedva čekaju. Zato sam zahvalan igračima što su prihvatili takvo moje razmišljanje.
Kako hendlate nezadovoljne igrače?
– Ne mogu svi igrači biti sretni, ne može uvijek stanje biti posve idealno. S igračima kod kojih primijetim nezadovoljstvo, pokušavam situaciju ublažiti razgovorom. Jako mi je važno što u stožeru imam ili sam imao bivše vatrene, ljude koji možda imaju bolji kontakt s igračima od mene, poput Ćorluke, prije Olića i Mandžukića, pa njima prepuštam da riješe neke stvari. Ta je komunikacija jako bitna. Opet, igrači znaju kako ne podnosim kada je netko od njih nezadovoljan. Pokaže li to netko svojim govorom tijela, to mi odmah kvari ozračje i takvog igrača više ne uzimam u obzir. Ako si nezadovoljan, pokaži to na treningu – pristupom, radom i borbom da se izboriš za svoje mjesto.
Kod vas kriterij za ulazak u reprezentaciju nije samo kvaliteta na terenu, nego i ponašanje izvan njega?
– To im i govorim, na svakom sastanku: 'Dečki, znate pravila ponašanja.' Da, sve se gleda; kasni li netko na ručak, na trening, gledaju se izjave u medijima, međusobni odnosi igrača... Jer, igrač hrvatske reprezentacije mora biti kompletna ličnost, na najvišoj razini. Čak prihvaćam i da netko možda ima manju igračku kvalitetu, ali da se ponaša kao reprezentativac i poštuje sva pravila. Bolje i to nego da je vrhunski igrač, a svojim ponašanjem kvari sve. Pravila ponašanja u reprezentaciji nisu nigdje napisana, ali znaju se i poštuju. Naravno, ponajprije ih se držimo i poštujemo ih članovi mog stožera i ja. Maksimalno pazimo na sve i stoga ću ponoviti: kakav god rezultat ostvarila, hrvatska reprezentacija najuređenija je reprezentacija na svijetu.
Smeta li vam kada se, što se tiče vašeg vođenja momčadi, naglasak više stavlja na stvaranje ozračja zajedništva, a manje na vaše trenerske kvalitete; selekciju igrača te odabir taktike i formacije?
– Često se spominjala sreća i ozračje, a najvažniji su ipak kvaliteta stožera i momčadi, rad, trening, priprema, taktika, analiza, skautiranje. Ozračje može biti ne znam kako veselo i pozitivno, ali ako nemaš dobrog izbornika i stožer, dobru pripremu za suparnika i utakmice, onda ne možeš puno napraviti. Mi se itekako bavimo taktikom; dapače, rad na taktici i na pripremi još smo nadogradili stvaranjem ozračja. I ostvarili uspjeh. I to ne bilo kakav, nego na svjetskoj razini. Samo srećom i ozračjem ne osvajaju se medalje.
Najzahtjevnije prvenstvo
Je li pred vama najteže veliko natjecanje otkad ste izbornik, s obzirom na hipoteku od dvije svjetske medalje? Uz to, naši glavni igrači nisu više u cvijetu mladosti.
– Ovo je za mene sigurno najzahtjevnije natjecanje. Uoči Rusije 2018. nisu postojala nikakva očekivanja od reprezentacije, a napravili smo lijepu priču. Potom nam se isto poklopilo i u Kataru. A sada, nakon dvije svjetske medalje, očekuje se isto, a to je jako teško ponoviti. Ni puno veće nogometne sile od Hrvatske to nisu uspjele. Zbog tih očekivanja ovo je najzahtjevnije prvenstvo. Ne smijemo podleći euforiji, nego moramo biti pametni, strpljivi, ići korak po korak, nastojati napraviti dobar rezultat u skupini i plasirati se u eliminacijsku fazu. A sve dalje od toga bio bi uspjeh. Prvi cilj Hrvatske uvijek mora biti plasman na Svjetsko i Europsko prvenstvo, a drugi – na njima proći skupinu.
Pripremate li se uoči Svjetskog prvenstva i na velika očekivanja hrvatske javnosti? Iza nas su dvije medalje na dva posljednja svjetska prvenstva, stoga su naše želje katkad i neumjerene.
– Ne katkad, nego uvijek! To što mi očekujemo – nije realno. Jer, sve što je hrvatska reprezentacija ostvarila – nestvarno je, nemoguće, fantastično! Osvojili smo dvije svjetske medalje na dva posljednja SP-a, jednako kao i Francuska, a svjetski velikani – Španjolska, Njemačka, Engleska, Argentina, Nizozemska, Portugal – to nisu postigli. Engleska je posljednju medalju na SP-u osvojila 1966.! Mi smo svojim rezultatima podignuli letvicu i ambicije jako visoko pa su očekivanja velika. No, mene to ne opterećuje, ja znam da nećemo podlegnuti euforiji. Neću biti u situaciji da se moram boriti s pritiskom; ne želim ga ni sebi, neću ga nametati ni igračima. Želim da idemo na Svjetsko prvenstvo uživati u nogometu, pokazati svoju kvalitetu i napraviti što je moguće više.
Na kraju, vaša poruka navijačima reprezentacije uoči nastupa na Svjetskom prvenstvu?
– Neću se razmetati velikim, nerealnim obećanjima. Vjerujem u reprezentaciju, znam da ona ima kvalitetu, ali sam i realan – znam da ima boljih reprezentacija od nas, primjerice po broju raspoloživih vrhunskih igrača. Ipak, bilo je boljih momčadi od nas i 2018. i 2022. godine, pa smo napravili nešto. Jasno, za takav rezultat mora se puno toga poklopiti; dobar rad stožera, podrška Saveza, kvaliteta i raspoloživost igrača te snažna potpora navijača, pa i medija. Jer, svi imamo isti cilj – zaključio je izbornik Zlatko Dalić.