Nakon šesnaest godina čekanja da se Hajduk ponovno pokaže Europi, dio Torcide obilježio je povratak svojega kluba na europsku pozornicu povicima „ustaj Adolfe” i „ajmo, ajmo, ustaše”. Koji to Hajduk predstavljaju? Klub antifašističke povijesti, među čijim je najvećim legendama Srbin Vladimir Beara? Zazivajući Hitlera i predstavljajući se kao ustaše, pljuju na vlastitu povijest. Ali to nije jedini problem. Torcida je nedavno pozvala mlađe pripadnike i one koji to tek žele postati na sastanak u Klubu navijača. Kakve se lekcije iz domoljublja prenose klincima ako ulicama potom odjekuje zazivanje Hitlera? Jasno je da ovakve akcije imaju svoje organizatore. Godinama Hrvatska živi s posljedicama navijačkog djelovanja, odnosno, nazovimo to precizno, navijačkog biznisa, u kojem politika i najviši organi vlasti koriste navijače kada su im potrebni u predizbornim kampanjama ili akcijama skretanja pozornosti s afera, a potom propuštaju dosljedno procesuirati ustaška orgijanja po stadionima i navijačko nasilje. Uvijek ista lica ostaju u pozadini i guraju klince u prve redove.
Antisemitsko orgijanje uz povike „Gazi, gazi, gazi Židove”, „Auschwitz, Auschwitz” i pjesmu „Visoke peći, potpaljujem ja, dva reda koksa, tri Židova” odjeknulo je izvan Hrvatske, u europskim medijima. Pritom treba reći da je 19 nizozemskih navijača, među kojima su pronađeni noževi i drugi predmeti pogodni za napad, osuđeno i odvedeno u zatvor. Ali ovdje se ipak ne radi samo o navijačkom rivalstvu. Ajaxovi navijači židovske su simbole prihvatili kao dio navijačkog identiteta, povezanog s poviješću Amsterdama i njegova židovskog stanovništva. Većina nisu Židovi, ali onima koji pjevaju o pećima to očito nije važno. Ovdje se radi o puno dubljem fenomenu organiziranih ekstremističkih frakcija unutar navijačkih skupina koje su dio širih društvenih i političkih odnosa. Institucije to jako dobro razumiju.
U organiziranim skupinama pojedinci dobivaju svojih pet minuta slave, osjećaj da su važni i da nekome pripadaju. Istodobno ih iskorištavaju oni koji plaćaju rekvizite, određuju kretanje i vode kolone. Odgovornost stoga nije samo na onima koji uzvikuju grozote ne razumijevajući njihovo značenje, već i na onima koji takvo ponašanje organiziraju, potiču i u konačnici plaćaju. Politika koristi navijačke skupine, njihovu organiziranost, hijerarhiju i sustav mobilizacije za političke obračune i druge akcije, a istodobno godinama tolerira njihove nerede. Na utakmici reprezentacije, dok se stadionom orilo „Za dom spremni” i „Mi Hrvati, ustaše, ustaše”, s najviše državne dužnosti stigla je tvrdnja da se ništa nije čulo. Kada najviši dužnosnici ne čuju ono što odjekuje stadionom, onima koji viču šalju jasnu poruku koliko daleko trebaju ići. Ovakvo ponašanje ne smije proći bez reakcije predsjednika Hajduka i splitskog gradonačelnika.
Takvim se ponašanjem djeluje protiv same Hrvatske, a posebno osjetljiv i znakovit ostaje nerazriješeni slučaj svastike na poljudskom travnjaku iz 2015., čiji počinitelji ni deset godina poslije nisu bili otkriveni. Stvaranjem navijačke ustaške mladeži nanosi se šteta i Hajduku i Hrvatskoj, u čije se ime ti isti ljudi zaklinju. Licemjerno je zaklinjati se u Hrvatsku, a istodobno prihvaćati navijački biznis sa skupinama iz susjedstva iz kojeg se hrvatski narod nastoji prikazati kao ustaški, pa i genocidan. Oni koji se danas predstavljaju kao ustaška mladež ili Hitlerjugend vrijeđaju ljude čijim se uspjesima navodno ponose, a zazivajući Hitlera gaze ono zbog čega je Hajduk bio velik i izvan nogometnog terena. U konačnici, nakon gotovo dva desetljeća čekanja da se Hajduk vrati u Europu, njegov najjači igrač, a to su navijači, svojim ponašanjem daje povod da ga se iz Europe izbaci.