U68. godini preminuo je Damir Kranjčar, dvije godine stariji brat pokojne legende Dinama i hrvatskog nogometa Zlatka Kranjčara. Tužnu vijest javio nam je prijatelj obitelji Kranjčar, potreseni, tugom zaogrnuti Tome Klanac, dobri čovjek iz Posedarja koji je u dušu poznavao oba brata Kranjčara. Osobito je bio vezan za Damira.
Još tamo 2. ožujka, kada smo Damira Kranjčara bili posjetili u Posedarju nakon preranoga Cicinoga odlaska, Tome Klanac u povjerenju nam je šapnuo:
- Brinem se jako za Damira. Nije dobroga zdravlja... I sam Damir, tada još potresen Cicinom sudbinom, nije skrivao kako mu je zdravstveno stanje zaista loše.
- Zapustio sam se. Imam kronični bronhitis, a previše, previše pušim. Ali, u ovom trenutku ne mogu si pomoći. Jako me pogodila bratova smrt – kazao nam je tada.
Na žalost, pola godine kasnije, još jedan dobri dečko sa zagrebačke Ferenščice Damir Kranjčar izgubio je bitku s bolešću. Život mu se ugasio u ustanovi za starije i nemoćne u Adamovcu. Tko je uopće bio Damir Kranjčar i kakav je odnos imao s bratom? Toga dana u ožujku teškim nam je glasom pričao...
- Naš odnos? Ma super, odličan! Cico je imao onaj provokativni, zajebantski karakter, ali je kao dečko bio prva liga. Dok sam živio u Zagrebu, nema utakmice na kojoj nisam bio. Imali ste težak život u Nizozemskoj, velike uspone i padove, svašta ste prošli.
Koliko vam je brat Zlatko u svemu bio podrška?
- Zlatko je bio uz mene, tu nemam što drugo reći. Međutim, mi smo tako odgojeni, svaki za sebe, svaki je imao svoj krug prijatelja. Dakle, ako sam ja bio u kakvoj gabuli, nije bilo ono 'daj buraz, pomagaj' ili obrnuto. Ne. Međutim, meni je bilo krivo kad su mi znali govoriti: 'Lako je tebi, buraz ti ima love, a ti foliraš'. A ja nikada od brata nisam ništa tražio. Nisam to želio.
Damir Kranjčar u mladosti je bio iznimno talentiran zagrebački glazbenik. Nekada je svirao bas-gitaru s Rajkom Dujmićem, Vladom Kalemberom, Silvestarom Dragojem Šomijem...
Zbog fatalne ljubavi s Nizozemkom Mary, s kojom ima 37-godišnju kćer Vanju, preselio je u nizozemski Utrecht. Tamo je radio kao čistač, varilac, grafički dizajner... U knjizi “Cico, od Maksimira do Ulice pjesnika' autora Nina Škrabe, Zlatko Kranjčar o bratu je kazao: – Od malih nogu bio je sklon umjetnosti, posebno glazbi, te je, za razliku od mene, bio pravi boem. I upravo je ta boemština utjecala da Damirov život u jednom trenutku krene stranputicom.
Damir Kranjčar u Utrechtu je jedno vrijeme surađivao i s Johnnyjem Štulićem.
– Sjećam se našega prvoga susreta. Vozio sam auto, a pred mene je neoprezno iskočio pješak s gitarom. Gotovo sam ga pregazio, poludio sam od bijesa, a onda prepoznao Štulića. Tada smo se počeli intenzivnije družiti, čak smo i radili na jednome CD-u, no kada je počeo rat, bio je izrazito srpski nastrojen što mi je strašno išlo na živce. Tada smo se razišli – ispričao nam je jednom pokojni Damir. Nekada je bio redovit bratov navijač na Dinamovim utakmicama, a Cicu je posjetio i u Rotterdamu, kada je za Rapid 1985. igrao u finalu Kupa kupova.
– Koja mi je Cicina najdraža utakmica? Ma bilo ih je puno, više su me veselili njegovi potezi koji su dizali publiku na noge. Dobro pamtim dva Cicina oxforda, jedan je prodao zvezdašu Keriju, a drugi jednome Španjolcu na utakmici mladih reprezentacija. Mnogo mi se više sviđao tadašnji nogomet od ovoga danas, tada je bilo više majstora, više improvizacije.