Mateja Kežman postao je jedan od najcjenjenijih mladih golgetera na kontinentu početkom milenija. Kada je 2004. godine s 25 godina napuštao Eindhoven, praktički svi europski velikani pratili su njegov razvoj. Brojke su bile na njegovoj strani, s brutalnim učinkom od 129 pogodaka u samo četiri sezone za PSV, što je prosjek od više od 32 gola po sezoni, uz jednu Srebrnu kopačku. Chelsea je bio najbrži, iako se uskoro pokazalo da u Engleskoj neće moći zadržati takav nevjerojatan ritam. Tijekom karijere mijenjao je klubove i igrao u najjačim ligama, uključujući Englesku, Španjolsku (godinu dana u Atléticu), Tursku i Francusku, prije nego što se okrenuo istočnjačkom nogometu. Karijeru je završio u Hong Kongu 2012. godine kao jedini igrač koji je osvojio naslov prvaka u šest različitih zemalja. Nakon umirovljenja počeo je raditi kao nogometni agent, a Sergej Milinković-Savić bio mu je najpoznatiji klijent. Danas je povučeniji i posvećen obiteljskom životu, a posljednjih dana ponovno je postao vijest zbog viralne fotografije na društvenim mrežama koja prikazuje bivšeg igrača s fizičkim izgledom potpuno drugačijim od onog prije nekoliko godina.
Od malih nogu vezan za nogomet, Mateja Kežman počeo je igrati sa sedam godina u FK Zemun u svom rodnom Beogradu, gdje je njegov otac Zlatko Kežman bio vratar. Lopta mu je pomogla da se odmakne od vojnih sukoba koji su se tada odvijali na tom području. Nakon desetljeća u klubu, prešao je u Radnički Pirot i već tada počeo pokazivati svoj golgeterski instinkt. U svom debiju za prvu momčad u sezoni 1996./97. postigao je 11 golova u 18 utakmica, probudivši interes najvećih klubova u zemlji. Igrao je za FK Loznicu i FK Sartid u prvoj jugoslavenskoj ligi prije nego što je napravio iskorak u moćni Partizan. Nakon prve godine prilagodbe (osam golova), sezona 1999./00. donijela je Kežmanovu potpunu afirmaciju i stavila ga na radar europskog nogometa. Napadač je postigao 35 golova u 41 utakmici, a nizozemski PSV stavio je na stol 14 milijuna eura, tada ogroman iznos, čime je postao najskuplje pojačanje u povijesti kluba (cifru su tek u ljeto 2023. nadmašili Hirving Lozano i Jerdy Schouten).
Bila je to investicija koja se brzo isplatila. U nizozemskoj Eredivisie, Kežman se dokazao kao kolosalan napadač. Brz u kretanju bez lopte i izuzetno precizan u završnici, ostavio je iza sebe četiri skandalozno dobre sezone. Zabijao je golove na sve moguće načine: lobovima, kao grabežljivac u šesnaestercu, glavom, gađajući suprotni kut, snažnim udarcima desnom nogom, koristeći i lijevu, a pokazao se posebno smrtonosnim u situacijama jedan na jedan. Tako je u prvoj sezoni postigao 31 gol, u sljedećoj 20, u sezoni 2002./03. čak 40, a u sezoni 2003./04. njih 38. Ta čarobna 2003. godina (proglašen je najboljim igračem lige) donijela mu je drugo mjesto u poretku za Zlatnu kopačku, iza Nizozemca Roya Makaaya, koji je s 27 golova u LaLigi za Deportivo imao bolji koeficijent unatoč osam golova manje. Naime, koeficijent nizozemske lige bio je 1,5 bodova po golu u odnosu na dva boda u španjolskoj ligi.
Te 2003. godine bio je igrač u modi, i u dobru i u zlu. Muškarac od 59 godina srpskog podrijetla uhićen je u Arnhemu u Nizozemskoj nakon što je održavao kontakte s kriminalnim krugovima iz bivše Jugoslavije kako bi oteo Mateju Kežmana. Zbog tog šokantnog plana, koji je nizozemska policija spriječila, napadač i njegova obitelj bili su prisiljeni jedno vrijeme živjeti pod 24-satnom zaštitom. Sljedeće sezone, s 25 godina, došlo je vrijeme za odlazak nakon što je osvojio dva naslova prvaka i tri puta bio najbolji strijelac natjecanja, tvoreći fantastičan napadački tandem s Arjenom Robbenom, prozvan "Batman i Robben", jer je nadimak srpskog napadača bio upravo DC-jev superjunak.
Chelsea, koji je upravo bio doveo Josea Mourinha na klupu, poklonio je portugalskom stručnjaku napadača koji je bio u modi. "Jako smo sretni zbog dogovora s PSV-om za Mateju, koji je jedan od najboljih napadača u Europi i bit će ključan dio naše momčadi", objašnjavao je Peter Kenyon, tadašnji izvršni direktor londonskog kluba. Međutim, njegov put s "Bluesima" nije bio ni blizu onoga iz snova. U konkurenciji s Didierom Drogbom za mjesto prvog napadača nije imao previše šansi te je u momčadi proveo samo jednu sezonu. Odigrao je 23 utakmice u Premier ligi, od čega samo šest kao starter, i postigao četiri gola, kojima je dodao još tri u ostalim natjecanjima.
Samo ljeto kasnije, 2005. godine, Atlético Madrid se okladio na 26-godišnjeg napadača, plativši oko šest milijuna eura u pokušaju da pronađe partnera za Fernanda Torresa koji bi pomogao podići golgeterski učinak momčadi. U tome nije uspio Demis Nikolaidis, a nažalost, nije ni srpski napadač. Ukupno je postigao 10 golova, od čega osam u ligi, gdje je ipak znao birati protivnike. Jedan je zabio Barceloni za pobjedu 2-1 na Vicente Calderónu, a drugi Real Madridu na Santiago Bernabéuu prekrasnim udarcem petom, koji ipak nije bio dovoljan za bod. Unatoč karakteru i pokazanoj predanosti, Kežmanov učinak nije bio dovoljan. Zbog toga je madridski klub odlučio napraviti novi zaokret i dovesti Kuna Agüera, koji je preuzeo Kežmanov broj 10 i natjerao ga da potraži novu destinaciju.
Pronašao ju je u Turskoj, u Fenerbahçeu, gdje je viđen najbolji Kežman izvan Eredivisie, možda zato što je povratio djelić samopouzdanja toliko potrebnog u njegovoj igri. Prethodno je predvodio reprezentaciju Srbije i Crne Gore na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, ali nakon poraza od Nizozemske, isključen je crvenim kartonom u utakmici protiv Argentine (0-6), što je njegovu reprezentaciju ostavilo bez šansi za prolazak skupine. To mu je bila posljednja utakmica za reprezentaciju. Vraćajući se na turski klub, u dvije sezone postigao je 30 golova i osvojio srca vrlo strastvenih navijača. Iz Turske se vratio u europski fokus posudbom u PSG, koja se kasnije pretvorila u transfer. Međutim, njegova karijera je nastavila silaznom putanjom te je kao "svjetski putnik" prošao još ruski Zenit, kineski South China i bjeloruski BATE Borisov, prije nego što je objesio kopačke o klin 2012. godine sa samo 33 godine.
Nakon umirovljenja, Kežman se povukao iz središta pozornosti, ali je ostao duboko u svijetu nogometa. Bivši napadač počeo je predstavljati nogometaše, uglavnom iz svoje zemlje. Godinama je bio agent Sergeja Milinkovića-Savića, nogometaša koji je izrastao u zvijezdu Lazija. U jednom je trenutku predvidio da "Sergej ima potencijal postati najbolji igrač u Europi u narednim godinama", iako ni njegova karijera nije u potpunosti eksplodirala kako se očekivalo. Danas Milinković-Savić igra za Al-Hilal u Saudijskoj Arabiji.
Mateja Kežman, koji je ponovno dospio na naslovnice zbog fotografija koje su iznenadile javnost, prikazujući ga sa sijedom bradom i potpuno drugačijim izgledom, posvetio se obiteljskom životu, daleko od medijske pompe. Iako možda nije ispunio sva ogromna očekivanja s početka karijere, može se pohvaliti impresivnom zbirkom trofeja, uključujući naslove prvaka u Srbiji, Nizozemskoj, Engleskoj, Turskoj, Hong Kongu i Bjelorusiji. Njegova priča ostaje podsjetnik na igrača nevjerojatnog talenta čiji je plamen, iako je gorio iznimno sjajno, nažalost prebrzo počeo slabiti.