Zašto Hrvatska ne igra s četvoricom u obrani ako su i Stanišić kao desni, i Gvardiol kao lijevi branič na raspolaganju, zašto – ako nam je ta koncepcija donijela broncu u Kataru? Naime, tu su na stoperskim pozicijama još dvojica igrača iz Katara – Šutalo i Erlić, plus potentni Vušković. Zašto se najboljem asistentu u povijesti reprezentacije Perišiću ne omogući da igra lijevo krilo, a ne wing-beka, zašto u većoj mjeri ne koristimo brzinu i šut ljevaka na desnoj strani Marca Pašalića, osobito ako znamo kako su Budimir i Matanović igrači šesnaesterca i žive od centaršuteva? Zar nam se mora dogoditi ova bolna četvorka – koja je i mrlja na ugledu svjetske bronce – da se stvari počnu mijenjati u hodu?
I kako bi onda Hrvatska mogla, pa i trebala izgledati protiv Paname? Nema tu puno dvojbi: Livaković – Stanišić, Šutalo, Vušković, Gvardiol – Modrić, P. Sučić – Marco Pašalić, Baturina, Perišić – Musa. Ne bude li spreman kapetan Modrić, može početi Kovačić. Kandidati za sredinu su još i Moro (sjetimo se izvrsne prezentacije protiv Kolumbije), Mario Pašalić i Luka Sučić, za polušpicu Kramarić i Vlašić, pa i Fruk, za špicu Budimir i Matanović. Postavi li Dalić stvari na svoja prirodna mjesta, poraz od Engleza već 24. lipnja u Torontu može biti zaboravljen i tretiran samo kao izrazito loš dan; i stožera, i momčadi. I tada bi nam se mogli otvoriti neki sasvim novi, svjetliji horizonti.
A kad smo već kod Paname, čini se kako je ona zapravo idealan suparnik za otvaranje novog, pobjedničkog poglavlja vatrenih; naime, Hrvatska je u zadnjih 11 utakmica na velikim natjecanjima – od Katara 2022., preko Njemačke 2024. do SAD-a 2026., u 90 minuta nadigrala i slavila nad samo dva suparnika: Kanadom u skupini 4:1 i Marokom 2:1 za treće mjesto. Preostali ishodi u devedeset minuta bili su: s Marokom (u skupini) 0:0, s Belgijom 0:0, s Japanom 1:1, s Brazilom 0:0, s Argentinom 0:3, sa Španjolskom 0:3, s Albanijom 2:2, s Italijom 1:1, s Engleskom 2:4.
Stvari se pod hitno moraju mijenjati, a Panama za to stiže kao naručena.