Ivan Pejić iz ATPK-a Grude i PK Pločno nevjerojatan je primjer u svijetu ekstremnih sportova. On se s inzulinskom pumpom u svibnju ove godine popeo na Denali (Mount McKinley), ledeni krov Amerike visok 6194 metra. Ni dijabetes ni 40 kilograma opreme... ništa ga nije zaustavilo u pohodu za koji se pripremao i na Alpama. Ovih dana ekipa Večernjeg lista popratila je Pejićevu ekspediciju u usponu do Hajdučkih vrata.
Prirodno bogatstvo
Hajdučka vrata su prirodni fenomen na planini Čvrsnici. Kameni prsten neizmjerne ljepote nalazi se na 2000 metara nadmorske visine, na rubu kanjona Dive Grabovice. - Jedan je od najposjećenijih odredišta na Čvrsnici. Puno ljudi i ne zna za taj fenomen iako je tu u našoj blizini. Ono što me raduje je to što mladi prepoznaju to bogatstvo koje je mamac za planinare i avanturiste iz cijeloga svijeta. Sve češće dolaze pozivi od ljudi koji se zanimaju o usponu na Hajdučka vrata. Pa tako i ovoga puta. Kad mi je rođakinja rekla da njezine dvije prijateljice iz Zagreba žele ići na Hajdučka vrata i pitaju kad bi mogle, odgovorio sam: “Odmah iduću nedjelju”. Nije trebalo poslati puno poruka da se broj članova za uspon s četiri poveća na 30 ljudi. Iako se u početku mnogi zanimaju, kad dođe dan uspona, spadne knjiga na dva slova. Ovog puta to nije bilo tako, na Hajdučka vrata svi su željeli ići - govori nam Pejić. Našli su se u mjestu Sovići, u općini Grude, na jutarnjoj kavi. Nakon toga kreću do Hajdučkih vrleti i odatle do polazne točke uspona.
- Većina članova ekipe nikad prije nije planinarila. Prijatelja sam zamolio da nas sve prebroji i da ide zadnji. Treba ih biti koliko sada i pri povratku - kaže Pejić. Ističe da sam uspon nije pretjerano naporan. - Radi se o oko četiri sata hoda valovitom stazom. I ja sam nekoliko puta brojio kolege, ali nikad ne ispadne na broj pa sam nakon dva-tri puta odustao. To je kolega Dario pomno pratio - kroz smijeh kaže Pejić i govori o dolasku na odredište. Najprije je uslijedilo divljenje, radost pa onda i fotografiranje, što je planinar i fotograf Josip Rudeš odlično napravio. Pola sata boravka na Hajdučkim vratima i moralo se natrag. Usput se ekspedicija divila jezeru Crljenak i njegovim ljepotama. U ekipi su imali i svećenika pa je sveta misa služena pored jezera, na 2000 metara nadmorske visine. Zatim nakon spusta s planine svi umorni i sretni stižu do polaznog odredišta i vraćaju se kućama, kaže nam Ivan Pejić.
Podnijeli sve napore
Mladog, ali već prekaljenog profesionalca, koji je osvojio Sjevernu Ameriku, pitamo s obzirom na to da nije prvi put tu, kakav je izazov i je li mu dosadno više ići na Hajdučka vrata. - Naravno da ne. Planina čovjeka uvijek nagradi novim spoznajama i mislima. Nije bitna staza kojom se penje, bitno je ono što čovjek osjeti i nauči pri tom usponu. Ovog puta moje divljenje je bilo toj skupini od 30 ljudi koji unatoč različitostima i u godinama i ponašanjima dišu kao jedno. Uz veselje podnose napore koje uspon nosi. Već nakon prvog sata druženja činilo se kao da se godinama poznajemo. Planina ti ukaže na onu harmoniju kojom ona živi i na ono zadovoljstvo koje krije napor - kaže nam Ivan Pejić. Ističe da se za vrijeme mise čula samo jednoglasna molitva i osjećao onaj blaženi mir koji danas samo planina može pružiti. Na samom kraju svi članovi su bili itekako zadovoljni i izrazili želju da nastave planinariti. - Mislim da bi svatko mogao naći vremena i priuštiti sebi dan u prirodi. Ona je u svima nama, bez obzira koliko je gušili ovim modernim ili u koliko velikom gradu živjeli, od nje pobjeći ne možemo. Ne moramo svi planinariti, ali svaki boravak u prirodi je dragocjen i nagradi čovjeka. Planina možda djeluje zastrašujuće, ali ako joj čovjek pristupi ponizno i sa željom da od nje uči, ona će ga za to i nagraditi - govori Pejić, član više planinarskih društava. Kaže da je 30 ljudi prirodi dalo jedan dan, a uspomene i lijepa sjećanja će pamtiti godinama. On kao planinar i ATPK Grude na pozive svih onih koji su voljni boraviti i osjetiti mir prirode uvijek će rado odgovoriti. •