Trener Dinama Mario Kovačević (50) ugostio nas je u klupskim prostorijama dva dana prije Božića. Bio mu je to i posljednji radni dan u klubu ove godine, jer nakon naporne polusezone otišao je na zasluženi odmor u Varaždin. Prije toga s nama je pretresao sve što mu se događalo u šest mjeseci na Dinamovoj klupi, a govorio je i o svom životu, obitelji i vjeri, ratnim godinama koje je proveo u Sarajevu, igračkoj i trenerskoj karijeri, hobijima... U sat i pol druženja s trenerom Dinama mogli smo se uvjeriti o kakvom je skromnom i normalnom čovjeku riječ, a ujedno smo stekli dojam da je iznimno fokusiran na nogomet, Dinamo i trenerski posao. No krenimo redom...
Treneru, kada napravite presjek prvog dijela sezone, jesu li rezultati iznad ili ispod vaših očekivanja?
– Jedna velika Dinamova generacija završila je svoj ciklus i nažalost dogodila se potpuna revolucija. To nije bila ideja ni meni ni ljudima u klubu, ali unatoč svemu uvjeren sam da je prijelazni rok odrađen vrlo dobro te da danas imamo kvalitetnu momčad. To da se kvalitetni igrači slože u pravu homogenu momčad težak je proces i zahtijeva vrijeme. Svatko tko iole razumije nogomet to shvaća. Imali smo svoje padove, greške i neočekivane poraze, ali karakterno smo se svaki put vratili jači i siguran sam da smo do sada već postali prava momčad u svakom smislu. Možda je početak bio i previše bajan pa su neki padovi bili bolniji nego što su to navijači očekivali… Najjače europske utakmice, protiv Celte i Betisa, stigle su nam u najgorem trenutku, tijekom tog pada forme i jako zgusnutog rasporeda. Tada je nastupilo svojevrsno krizno stanje, ali uspjeli smo ga savladati – počeo je Kovačević, pa nastavio:
– Klub je jako dobro reagirao kad je došla ta kriza, čelni ljudi stali su iza mene i tako preuzeli odgovornost, a da je to dobra odluka, vidjelo se na kraju sezone, kad smo opet počeli igrati dobro i pobjeđivati. Posljednje utakmice polusezone pokazale su da smo na dobrom putu.
U ovih šest mjeseci na klupi Dinama, koji vam je trenutak u 26 utakmica koje ste vodili bio najteži, a koji najdraži?
– Najdraži mi je taj sjajan ulazak u sezonu, te prve četiri utakmice bez primljenog gola, a najteže mi je pao poraz u Vukovaru. Ali, i način na koji smo izgubili u Lilleu.
U momčad je na početku sezone stiglo 17 novih igrača koji se ne poznaju. Koliko vam je bilo izazovno njihovo uigravanje?
– Bio je to ogroman i kompleksan izazov. Nisam se, naravno, u trenerskom poslu susreo s takvom situacijom. Ona je rijetka čak i u svjetskim razmjerima, ali taj veliki izazov je, vjerujem, sada iza nas.
Koliku je promjenu za vas predstavljao dolazak u Dinamo? Ipak vam je to uvjerljivo najveći klub u karijeri.
– Najmanje sam se bojao rada na terenu, to mi nije bio problem. Problematičnije su bile stvari izvan travnjaka, jer kad ste trener Dinama, onda se stalno pod povećalom i pritiskom sa svih strana. Znao sam da će mi, što se toga tiče, biti teško jer na to nisam bio naviknut u manjim sredinama, ali to je logika velikoga kluba i velikih očekivanja javnosti i Dinamovih navijača. Ako kritike nisu zlonamjerne, uvijek su dobrodošle, one su sastavni dio posla. Pogotovo kada si trener Dinama! Vrijeđanja i omalovažavanja ne smiju boljeti jer onda gubimo fokus i energiju, jednostavno moramo biti dovoljno jaki da idemo svojim putem. Priča kako nisam trener za veliki klub je klasična i stara, a tiče se svakog trenera koji dolazi iz manjeg kluba u veći. Pa rijetki su primjeri na svijetu da treneri kreću odmah iz najvećih klubova, tako da je moj put prirodan i normalan, a siguran sam da će biti i uspješan u Dinamu. Uostalom Ćiro Blažević je krenuo iz četvrte švicarske lige, Branko Ivanković iz malog kluba Trnovca kraj Varaždina, a najveći revolucionar u povijesti nogometa Sacchi krenuo je iz treće lige… U baš svakom klubu u kojem sam radio ostvario sam uspjehe, dvaput sam bio prvak druge lige, pet puta treće, osvajao niže lige... Jasno, Dinamo je nešto drugo, ali i ovo su ljudi i ovo je nogomet, a ja sam sada sigurno bolji trener nego što sam bio kada sam došao u Dinamo.
Kako ste se osjećali u trenucima krize, kad su neki zazivali i vašu smjenu?
– Klub mi je jako pomogao da se u tim trenucima krize osjećam sigurno i mirno. Tu sam osjetio da smo prava obitelj, a taj osjećaj prenio se i na igrače. Radio sam ovu polusezonu najbolje što mogu i znam, ali svjestan sam da mogu bolje i točno znam kada sam pogriješio i u čemu.
Bilo je zlonamjernih podmetanja u smislu da vam Boban slaže momčad, kako to komentirate?
– Tko god imalo pogleda moje odluke, vidjet će da to nije istina. Naravno da Zvone i ja razgovaramo, i to na dnevnoj bazi, ali on uvijek kaže: "Mario, to je samo tvoja odluka, a ja ti mogu reći što mislim." Jer, i on je svjestan da bi u suprotnom to bio kraj našeg odnosa i kraj bilo kakvog funkcioniranja ozbiljnog sportskog kolektiva. Ja radim s igračima na terenu. Ja odlučujem tko igra. Tako je bilo, tako će uvijek i biti. Sretan sam pak da mogu imati pomoć u nogometnim diskusijama s ljudima poput Zvone koji je prošao sve razine nogometa i dokazao da vrhunski razumije nogomet.
Jeste li onda zbog takvih zlonamjernih podmetanja i otkazali press-konferencije prije utakmica?
– Želio bih pojasniti jednu stvar vezanu za naše uvodne press-konferencije. U proteklom razdoblju odlučili smo ih privremeno izostaviti. Razlog je bio jednostavno potreba da se ekipi i meni osobno osiguraju mir i fokus u delikatnom i kriznom trenutku. Smatrali smo da je to u tom trenutku najbolji način da zaštitimo momčad te da se koncentriramo isključivo na teren. Možda ćemo se uskoro vratiti u uobičajeni ritam te ponovno održavati uvodne konferencije, ali uvijek ćemo se prilagođavati stanju u momčadi. Procijenimo li da su nam potrebni dodatna koncentracija i mir, preskočit ćemo te konferencije. Osnovna ideja je naime uvijek ista, radimo ono što smatramo da je najbolje za momčad i za rezultat. Respektirajući pri tome, jasno, novinarski posao i javnost.
Možda i najveći ljubimac maksimirske publike je Robert Mudražija, igrač koji je kod vas u drugom planu. Zašto Mudražija ne igra više?
– Nemam problem s time što publika traži da Mudražija više igra. Jasno mi je da ga vole, ipak je on domaći dečko. Ali imam isti stav prema svakom igraču – stavljam onog koji će najviše doprinijeti momčadi. Vjerujte da svake večeri mogu mirno leći u krevet i ujutro se pogledati u ogledalo jer sam pravedan prema igračima i donosim odluke koje su po meni uvijek najbolje za Dinamo. Jasno, o svakoj od njih može se raspravljati i sve one ovise o konačnom rezultatu, ali u trenutku kada ih donosim, činim to pošteno i s obzirom na ono što vidim. Ne zanima me kako se tko zove, koliko on vrijedi, zanima me samo je li najbolji za utakmicu za koju ga biram.
Kako ste zadovoljni mladim igračima?
– Dominguez je dokazao da je klasa u europskim razmjerima, Perez Vinlof strašno je napredovao i pred njim je sjajna budućnost, Varela je poseban talent, a i osamnaestogodišnji Mikić je odigrao solidno. Ponosni smo na sve te mlade igrače. Dajemo im priliku, ali nova je momčad, treba nam rezultat. Kad se stabiliziramo, moći će puno lakše dobiti više prostora.
Koliko je teško biti trener u Dinamu, ima li puno nezadovoljnih igrača u svlačionici?
– Ja mislim da nitko ne smije biti nezadovoljan. Ako si nesretan zbog minutaže, pokaži se na treningu, bori se da se to promijeni. Svatko ima jednaku šansu.
Pričali ste o doselekciji, hoće li biti nekih pojačanja u siječnju?
– Imam odlične igrače, već sada sam jako zadovoljan kadrom kojeg imam. Sve smo bolji kao ekipa i sve smo uigraniji. Naravno da će predsjednik Boban i sportski direktor Dario Dabac reagirati bude li potrebno, no uvjeren sam da i u postojećem kadru još imamo dosta rezerve. Puno je novih igrača došlo, nekima treba više vremena za prilagodbu, pa će sad biti bolji kad prođu još jedne pripreme.
Nije tajna da je praktički dogovoren dolazak vratara Dominika Livakovića, očekujete li ga se već na početku priprema 5. siječnja?
– Naravno da bi bilo sjajno da dođe, ne samo zato što je prvi reprezentativni golman i posjeduje neupitnu kvalitetu, već i zbog toga što je on bio lider u momčadi Dinama. Uz Mišića, treba nam takvih domaćih dečki koji su istinski lideri, koji su osvajali trofeje s Dinamom. Znamo tko je Livi i što bi on značio Dinamu. Sjetimo se svih velikih europskih pobjeda Dinama u nedavnoj prošlosti, on je u gotovo svakoj sudjelovao s fenomenalnim obranama. Jako je malo sadašnjih igrača uopće igralo europske utakmice, pa bi nam netko s takvim iskustvom itekako dobro došao. Vidjet ćemo što će s tim biti…
U Europi je Dinamo ove jeseni na trenutke bio vrlo nekonkurentan, zašto?
– No na početku je bio i vrlo konkurentan, zar ne? Da, bilo je razočaranja koja su nas iznenadila, ali moramo priznati da su Celta i Betis bolje momčadi. Međutim jasno je da smo morali odigrati bolje utakmice i pružiti bolji otpor. To je bilo u vrijeme naše prve prave krize, ali kada bismo sada sreli iste protivnike, bila bi to nešto potpuno drukčije jer se momčad u međuvremenu stabilizirala i puno se toga posložilo u svlačionici. Vjerujemo u prolazak u sljedeći krug.
Kako izgleda vaš prosječni dan u Dinamu? Naravno, u danima kad nema utakmice...
– Kada sam tek stigao u klub, dolazio sam rano ujutro, a ostajao i do 1-2 sata iza ponoći. Gledali smo zajedno snimke, dovodili još neke igrače, pripremali se za početak sezone. I sada je tempo jak, stožer i ja u klub dolazimo najkasnije u 8 sati. Igrači dolaze oko pola 9 pa onda idemo na zajednički doručak. Trening je u pola 11, a prije toga igrači odrađuju i dio s kondicijskim treningom. Izlazak na teren je u 10.30 sati, a ondje ostajemo otprilike sat i pol. Potom slijede analize utakmica pa ručak, a kad igrači oko 15 sati idu doma, mi krećemo s pripremama za idući dan. Opet radimo analize, pripremamo se za iduću utakmicu... Uglavnom, dinamično je.
Imate li uopće vremena za obitelj?
– U Zagrebu sam sa ženom, živimo blizu stadiona. Mlađa kći studira u Zagrebu, ima stan blizu nas, a starija je udana, nije više s nama. Obitelj je moj najveći oslonac i temelj svega. Djeca su mi malo prebrzo odrasla, neke stvari s njima sam propustio zbog nogometa, ali veseli me što dolaze na utakmice kad god mogu. Supruzi i kćerima uvijek govorim da se ne živciraju previše, ali teško je i njima, naravno. No velika su mi podrška. Gdje god radim, pokušavam napraviti obiteljsku atmosferu, jer tako se najbolje osjećam. To mi je u krvi.
Kad smo kod obitelji, malo je poznato da je vaš mlađi brat Darko svećenik u Župi Dubrovačkoj. Jednom nam je don Darko rekao da je jako ponosan na vas, da prati Dinamove utakmice i moli se za vaše uspjehe.
– Gledao nas je na jednoj utakmici i uživo, protiv Celte Vigo. U šali sam mu rekao da više ne dolazi. Brat se našao u svećeničkoj ulozi, dijete je rata, svašta je vidio i prošao, vjerojatno je i to utjecalo na njegov životni poziv. Često se čujemo, razgovaramo, moli se za mene i sve ljude. Svi u obitelji veliki smo vjernici, ali respektiramo i volimo sve ljude bez obzira na to vjerovali oni ili ne. U konačnici je važno da si korektan čovjek.
Nedavno ste za Uefinu stranicu pričali i o bolesti, o raku pluća koji ste preboljeli, a pritom ste rekli: "U tom trenutku razmišljao sam i o najgorem scenariju, ali tješilo me to što sam svoju djecu podigao na noge, što sam im omogućio da mogu normalno krenuti u život."
– Pod tim sam mislio da sam im dao temelje za život, prije svega školu. Što se tiče materijalnog, nije da sam im previše dao, jer smo uvijek skromno živjeli, a nisam baš mnogo zaradio ni kao igrač ni kao trener. Borba s rakom pluća bio je najstresniji trenutak mog života, ali nekako sam se izvukao. Pozitivno sam razmišljao i bio uvjeren da ću uspjeti. Najteže mi je bilo zbog obitelji, u najtežim danima razmišljao sam da su mi djeca velika pa će se već nekako snaći. Nisam se bojao, nisam se nikad pitao zašto baš ja. Puno toga sam vidio i prošao u ratu u Sarajevu, pa sam vjerojatno i zbog toga bio čvršći od prosječne osobe. Hvala Bogu, sve je na kraju dobro završilo, idem na kontrole svaka tri mjeseca, sve je sad dobro – rekao je Kovačević, pa naglasio:
– Život mi je spasio videoanalitičar Varaždina Krešimir Gregurić, jer zbog njega sam u ranom stadiju otkrio rak. Jednoga dana vozio sam se iz Varaždina automobilom po kćer, a u jednom trenutku osjetio sam veliku slabost i više jednostavno nisam mogao upravljati vozilom. Parkirao sam sa strane, kraj ceste i telefonom nazvao klupskog videoanalitičara Krešimira Gregurića, koji je svojim automobilom došao po mene. Nakon toga odradio sam trening s momčadi u 11 sati, a da je bilo po mojem, ne bih ni išao liječniku, jer sam tu slabost pripisivao stresu, visokom tlaku i južini. Međutim, Gregurić je inzistirao da odem na pregled u bolnicu, gdje su na rendgenu odmah uočili sjenu na plućima...
Prije koju godinu borili ste se za život, a sada ste trener Dinama. Kako ste reagirali kad vas je Zvonimir Boban nazvao i prvi put vam rekao da vas želi za trenera?
– Isprva nisam ni bio do kraja svjestan situacije, ali osjetio sam veliki ponos, zbog svega što sam prošao do tada. Nakon razgovora s njim, odmah sam pomislio: "Blago onom treneru kojem je predsjednik Zvonimir Boban, jer taj izvrsno razumije nogomet i dat će treneru puno povjerenje. Zna koliko je to važno u ovakvom procesu kroz koji smo znali da ćemo prolaziti." A dokaz da sam bio u pravu vidjeli smo proteklih mjeseci kada je Boban stao uz mene i nakon lošijih utakmica. To je, međutim, logičnije nego stalno dovoditi nove trenere. Prošle sezone Dinamo je promijenio četiri trenera, a to stvarno nema smisla. Znam da nije lako mijenjati sve igrače, lakše je najuriti trenera, ali kad se prečesto mijenja, to je jako loša poruka i igračima, jer pomisle da nisu ni za što krivi, a i klub pada, kao ozbiljna institucija. Ako osjetim da gubim kontrolu i da postajem problem Dinamu, sam ću donijeti potrebne odluke. No kontinuitet i ozbiljnost ovakvog nogometnog projekta mogu se graditi samo tijekom vremena. Vjerujem da smo mi čak i puno ubrzali taj proces.
Počeo igrati sa Salihamidžićem
Dok razgovarate s Marijem Kovačevićem, shvatite koliko je jednostavan, normalan čovjek. Iako je na funkciji s koje bi na sve mogao gledati svisoka, to ne čini ni na trenutak. Na takav njegov stav i ponašanje velik su utjecaj imali djetinjstvo i obiteljsko okruženje.
– Rodio sam se u skromnoj obitelji u Doljanima, selu 10 kilometara od Jablanice. Prvi klub mi je bio Turbina iz Jablanice, tamo sam igrao s kasnijom legendom Bayerna Hasanom Salihamidžićem, a njegov otac bio nam je trener. Nas dvojica smo odskakali po kvaliteti u tim prvim danima bavljenja nogometom. Kad sam imao 11 godina, obitelj se preselila u Sarajevo. Otac je tamo dobio posao, bio je klesar, kamenorezac. Roditelji su se odlučili na preseljenje u Sarajevo kako bi nas mogli lakše školovati. Nije mi bilo lako, ni meni ni starijoj sestri i mlađem bratu. Morali smo napustiti društvo u svom selu i doći u velik, nepoznat grad. Sjećam se da smo prvih mjesec dana samo plakali. Ali sad sam zahvalan roditeljima što smo se preselili i što su nam tako omogućili neke stvari. Kad smo te 1986. došli u Sarajevo, tamo sam nastavio trenirati nogomet, odnosno tamo sam shvatio da će nogomet biti moj život.
U Sarajevu ste doživjeli mnogo lijepih, ali i neke od najtežih trenutaka u životu...
– Tamo sam prošao sve, od pionira do seniora. Imao sam 16 godina kad sam počeo trenirati s prvom momčadi. U Sarajevu sam igrao s Borisom Živkovićem, koji je poslije napravio veliku karijeru, bio i kapetan Hrvatske… Sad mu i sina treniram. To je bilo najljepše razdoblje mog života. Nažalost, još sam završavao srednju školu i jednog jutra, mislim da je bio 6. travnja 1992. godine, krenule su barikade i rat, sve je nekako odjednom postalo tmurno... Bile su to dvije i pol jako teške godine, ali nismo se predavali. Koliko god smo se borili za život, ni u jednom trenutku nisam odustajao od nogometa. U Sarajevu smo trenirali u dvoranama, u školama, a poslije u Skenderiji. Održavali smo i ratne turnire. Prva dva, tri mjeseca kao igrači Sarajeva bili smo u hotelu Holiday Inn, zajedno s UNPROFOR-om. Mislili smo da će rat brzo proći te da ćemo nastaviti igrati. No bez obzira na to koliko je bilo teško, meni su to dani najvećeg ponosa. Ostala su zauvijek i ta najljepša ratna prijateljstva. Uspjeli smo sve to nekako preživjeti. Ne volim se prisjećati tih dana, bilo je teško, ali sam, hvala Bogu, uspio preživjeti. Nakon izlaska iz Sarajeva došao sam u Varaždin i poslije počeo igrati veliki nogomet. Htio sam ostati u Sarajevu nakon rata, ali tada ondje nisam mogao nastaviti igrati veliki nogomet. Sudbina je htjela da završim u Varaždinu.
Iako o ratnim vremenima govori s knedlom u grlu, trenera Dinama zamolili smo da ih za naše čitatelje još malo opiše.
– Nas petero, otac, majka, starija sestra, mlađi brat i ja živjeli smo u stanu od 35 kvadrata, a u to ratno vrijeme svakog smo jutra brojili metke u sobi. Živjeli smo u Briješću, dijelu Sarajeva koji je bio jako izložen poziciji iz koje su Srbi pucali po nama. Spavali smo u hodniku, jer tako nas je zid štitio od metaka. Ma bilo je puno situacija u kojima smo zamalo poginuli. Jednom je granata udarila u stan, točno u mjesto na kojem sam ja minutu prije toga stajao... Urušio se zid, mama i brat su bili i ranjeni. Ali i tada sam išao na trening u Skenderiju, koja je bila najzaštićenija dvorana u gradu. Svakog sam dana iz svog stana pješice ili na prijateljevu biciklu putovao 11-12 kilometara do dvorane. Doslovno sam svakoga dana mogao poginuti na tom putu, ali nisam razmišljao o tome. Nas pet krene, jednog pogode. Sve te pogibije su nam postale normalne. Na putu do treninga često sam gledao ubijene ljude koji su stradali od snajperskih metaka. Da, izgubio sam puno prijatelja. Ni sam ne znam na koliko su mjesta snajperisti pucali dok sam odlazio na treninge. Hvala Bogu, bio sam brži, odnosno imao sam sreće. Bilo je situacija u kojima sam trčao, a pogodili bi čovjeka iza mene. Teško je prenijeti što smo sve kao obitelj prošli zajedno u ratu. Jedno je vrijeme situacija bila baš bezizlazna, nismo imali ni struje ni vode ni ogrjeva... Rat me očvrsnuo, shvatio sam da nema toga što čovjek ne može izdržati. Ne volim se prisjećati tog razdoblja, ali ono mi je najviše izgradilo karakter. Nakon što sam to preživio, na sve u životu mogu gledati pozitivno. Iako, katkad pomislim da je Dinamo možda zeznutiji od toga – uz smijeh je rekao Kovačević).
Kovačević je iz Sarajeva 1994. kratko otišao u Zagreb, a zatim u Varaždin. U barokni grad baroka stigao je s jednom torbom i pitao smije li se priključiti momčadi. S obzirom na to da je već bio kraj ljetnih priprema, momčad se formirala i poslali su ga na posudbu u ludbrešku Podravinu, koja je tada igrala u 2. HNL. Već na zimu vratio se u Varteks, kad je trener bio Branko Ivanković.
– U Varaždin sam došao slučajno, a na kraju mi je taj grad postao dom. Ondje sam igrao s Dalićem, Mumlekom, Vugrincem, Brlenićem... Bio je to najjači Varaždin u povijesti, na klupi je bio Ivanković, a klub je vodio legendarni Anđelko Herjavec.
Poslije se Kovačević skrasio u Koprivnici, odnosno u Slaven Belupu.
– U Belupu sam proveo najbolje igračke godine. Ostvarivali smo odlične rezultate, igrali Intertoto kup. Imali smo sjajnu momčad predvođenu Jurčecom, Crncem, Dodikom, Ferenčinom i Mužekom. Kad sam stigao, trener je bio Luka Bonačić. Potom nas je vodio pokojni Mladen Frančić, a naposljetku je trener bio Dražen Besek – istaknuo je Kovačević.
Odličan nogomet igrao je i u Međimurju, s kojim je izborio 1. HNL te je dvije i pol sezone proveo s Međimurcima u prvoj ligi. Karijeru je završio u Nafti iz Lendave, koja je tada bila slovenski prvoligaš.
– Mogao sam igrati još jednu sezonu, ali osjećao sam da to više nije to. Nisam želio biti nepošten prema ljudima i treneru Milku Đurovskom – istaknuo je Kovačević pa dodao:
– Bio sam odgovoran, zahvalan vezni igrač. Vrlo dobar u fazi obrane, no prema naprijed sam imao dosta mana. Imao sam slabiji šut i zato lošiju završnicu. Nedostajale su mi te tri ratne godine, kad sam se najviše trebao razvijati. Jer umjesto velikog, tada smo igrali samo mali nogomet. Pokojni Đalma Marković govorio mi je da mi je glava stalno dolje, a to je bilo zbog malog nogometa. Bilo mi je najviše žao što više nisam dao Varteksu jer kad sam došao u Varaždin, živio sam ispod tribina i odmah zavolio klub. No konkurencija je tada bila zbilja paklena. Ipak, igrao sam ukupno 10 godina prvoligaškog nogometa, to je velik uspjeh.
Još kad je bio igrač Međimurja u 1. HNL, Kovačević je položio trenersku B licencu te vodio mlađe uzraste u Međimurju.
– Paralelno sam igrao za Međimurje i vodio klince. Sjećam se svog prvog treninga s tim limačima, na tom jutarnjem treningu bila su samo dva igrača. Sumnjam da sam tada mislio da ću jednog dana biti trener Dinama (smijeh). Vodio sam prvi jutarnji trening s klincima, pa poslijepodnevni, a između toga imao sam i svoja dva treninga. Praktički sam od jutra do večeri bio na stadionu Međimurja. Tada mi se rodila ljubav prema trenerskom poslu koja nije prestala ni do danas. Iako, biti trener neusporedivo je teže nego biti igrač. I u trenerskom poslu išao sam korak po korak. Nikada u životu nisam imao menadžera. Sam sam napredovao, te u svim klubovima imao uspjeha. U Međimurju i Varaždinu sam kao trener prošao sve omladinske kategorije, od limača do juniora, potom sam bio pomoćnik u seniorskom nogometu, a onda krenuo u samostalnu karijeru. U Međimurju sam postao ozbiljniji trener, osvajao naslove, a Varaždin sam preuzeo u sezoni 2017./'18., kada je klub bio tek deveti na tablici. Na kraju smo završili drugi i igrali kvalifikacije za 1. HNL protiv Istre. Nakon toga bio sam uspješan i u Slaven Belupu te tako zavrijedio klupu Dinama.
Tko vam je bio trenerski uzor?
– Ivica Osim mi je bio neki ideal, on je baš bio trenerska legenda i dobar čovjek. Ali, od mnogih koji su me trenirali mnogo sam naučio, počevši od trenera u Sarajevu, pa poslije od Branka Ivankovića, Luke Bonačića...
A tko su vam bili igrački uzori?
– Safet Sušić i Predrag Pašić, koji su početkom osamdesetih briljirali u dresu Sarajeva.
Na kraju smo Kovačevića pitali što radi u privatno vrijeme, odnosno ima li ga uopće.
– Prije sam puno šetao, planinario, igrao mali nogomet, ali otkad sam u Dinamu, imam puno manje vremena za sebe. Eto, još nijednom nisam išao planinariti na Sljeme. Već sam, u vrijeme one rezultatske krize, pomislio i da neću imati šansu (smijeh). Trenutačno su mi jedini trenuci opuštanja šetnje sa suprugom maksimirskim parkom.
Prepoznaju li vas ljudi na ulici?
– Prepoznaju me i prilaze mi, daju mi podršku. Vidim po tome koliko ljudima znači Dinamo. Čak i kad su rezultati bili lošiji, kad se negativno pisalo o meni, podržavali su me.
Djelujete tako normalno i skromno, no kao da vam malo smeta kada vas tako etiketiraju.
– Mene su moja obitelj, klub i ulica prije svega odgajali da budemo dobri ljudi, da pomažemo drugima, da budemo skromni, da poštujemo starije i porazgovaramo s njima... Tako sam i ja svoju djecu odgajao. Kad ljudi danas kažu da je netko dobar čovjek, smatraju ga slabim. Meni je to suludo. Iako, nisam ni ja baš uvijek ovako miran i normalan kako izgledam sada dok razgovaramo. Hvala Bogu da nam treninzi nisu javni pa da ljudi ne čuju sve moje psovke i galamu. Kad sam na terenu, to je jednostavno jače od mene. To je takav posao.
Na kraju smo Kovačevića pitali ima li novogodišnju želju.
– Najveća želja je, naravno, da Dinamo bude prvak. Navijačima poručujem da ću učiniti sve da tako i bude!