BOKSAČKI ŠAMPION

Legendarni Hrvat iz BiH i ponos Jugoslavije umro je zaboravljen u bijedi. Dotukli su ga rat i teška bolest

Foto: Goran Jakuš/PIXSELL
Marijan Beneš
Foto: Goran Jakuš/PIXSELL
Marijan Beneš
Foto: Goran Jakuš/PIXSELL
Marijan Beneš
Foto: Goran Jakuš/PIXSELL
Marijan Beneš
Foto: Goran Jakuš/PIXSELL
Marijan Beneš
Foto: Goran Jakuš/PIXSELL
Marijan Beneš
Foto: Goran Jakuš/PIXSELL
Marijan Beneš
11.03.2024.
u 07:20
Kada je ostao bez novca, iz njegova su života iščeznuli 'prijatelji' iz prošlosti, u razgovoru za Večernji list je kazao da kod sebe ne bi mijenjao ništa, samo bi promijenio ljude oko sebe jer su ga mnogi puno puta razočarali i prevarili.
Pogledaj originalni članak

Legendarni hrvatski i jugoslavenski boksač Marijan Beneš preminuo je 4.rujna 2018. godine u 67. godini nakon što je bolovao od teške Alzheimerove bolesti. Djetinjstvo je proveo u Tuzli gdje je naučio svirati klavir, a tijekom života pisao je poeziju. Sa 16 godina doselio se u Banja Luku gdje je započeo svoju boksačku karijeru. Više puta je izrazio protivljenje velikosrpskim idejama, iako se i sam izjašnjavao Jugoslavenom, nije negirao da je po narodnosti - Hrvat.

U profesionalnoj karijeri odradio je 15 mečeva te ostvario 14 pobjeda, a 1979. godine je u Banja Luci postao europski prvak nakon što je nokautirao Gilberta Cohena. Četiri puta je branio naslov prvaka Europe, a karijeru je morao prekinuti 1983. zbog ozljede lijevog oka. Od kraja karijere bio je slijep na lijevo oko, a i glasnice su mu također bile oštećene te je vrlo teško pričao, a kosti je u borbama lomio 26 puta. 

Ratnih godina nikada se nije volio prisjećati. Izgubio je brata Josipa 1992. godine i njegovo tijelo nikada nije pronađeno, a oduzeta mu je sva imovina i kuća, koju je na kraju uspio vratiti. Ipak, svoj kafić 'MB' nije uspio vratiti u svoje vlasništvo. Banja Luka je bila grad koji je najviše volio. Na kraju su ga od tamo protjerali te je rat proveo u Hrvatskoj. Sa suprugom se razveo i ona je otišla u Niš, a s kćerima i unucima je nastavio graditi dobar odnos. Po povratku u Banja Luku dugo je vremena bio bez ikakvih primanja i preživljavao je uz financijsku pomoć sestre Ljiljane. Državnu mirovinu za zaslužne sportaše je dobio tek 2014. godine. 

Kada je ostao bez novca, iz njegova su života iščeznuli 'prijatelji' iz prošlosti, u razgovoru za Večernji list je kazao da kod sebe ne bi mijenjao ništa, samo bi promijenio ljude oko sebe jer su ga mnogi puno puta razočarali i prevarili.

– Nikada nisam uzimao doping, a imao sam prilike. No, mislim da to rade samo kukavice, ljudi bez povjerenja u same sebe. Moj je jedini “doping” bila Coca-Cola. Nikoga nisam uvrijedio i povrijedio, nisam krao, ljudima oko sebe uvijek sam samo htio pomoći. Znam da ima onih koji bi dali glavu za mene, ali i onih koji bi mi otkinuli glavu. To su bijednici, zavidni ljudi. Puno toga sam u životu dobio, još više izgubio – govorio je, vrativši se zatim na priču o sportskim danima, ne mogavši nikako prežaliti što mu je izmakla titula prvaka svijeta.

U banjalučkom naselju Vrbanja živio je u kući koju je uspio vratiti sudskim putem, ali bio je potpuno sam. 

 

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.