Dinamova legenda:

Igrači Partizana tukli su me namjerno, a od premije za naslov kupio sam Golf dvojku

Igrači Partizana tukli su me namjerno, a od premije za naslov kupio sam Golf dvojku
02.05.2022.
u 09:10
Pogledaj originalni članak

Jedan od junaka Dinamove šampionske 1982., turopoljski top ili Dinamov as tref Deverić Štef, pali cigaretu za cigaretom. Kad smo počeli prebirati po 1982. godini, zagledao se u daljinu...

– Strašno mi nedostaju Cico i Pop (Duško Popovski, nap. a.). Kada je Cico bio u Zagrebu, stalno smo bili skupa. I tako godinama. Ne mogu vjerovati da ga više nema. Cico je bio suigrač, prijatelj, gospodin – uzdahnuo je Deverić, kazavši za Večernji list.

Štef je danas 61-godišnjak. Iza njega je bogata igračka, pa i trenerska karijera, u kojoj je, među ostalim, oblikovao i Luku Modrića. I opet, Štefov vrh vrhova zauvijek će ostati 1982. godina, furiozno proljeće u kojemu je Dinamo prekinuo gubitništvo staro gotovo četvrt stoljeća.

Koja je razlika između Ćire i Vlatka Markovića koji je Dinamu bio donio trofej u Kupu, pitali smo Deverića.

– Za Vlatka Markovića ne može se reći da je s Dinamom bio neuspješan. Mi smo 1979. godine izgubili prvenstvo za zelenim stolom, a godinu kasnije osvojili smo Kup. Dinamo je i tada imao svoju kvalitetu, snagu i moć koja se kasnije nadopunjavala. Dinamo je oduvijek bio u vrhu jugoslavenskog nogometa, među četiri najbolja. Još kad je trener bio Bazić, dakle prije Vlatka, išao je stepenicu po stepenicu gore.

No kada je Ćiro u prosincu 1980. godine došao u Maksimir, Dinamo je bio 14. na ljestvici, s Đalmom Markovićem na klupi. I tada su stvari krenule nabolje.

– Kada je Ćiro došao, mi mlađi igrači smo se standardizirali, a dosta se i pozicija promijenilo. Došao je Bračun, došao je Zvjezdan, došao sam ja, Mlinka je bio tu, Zeko i Cico... Ćiro je puno skratio treninge, ali se radilo intenzivnije i eksplozivnije. Nismo mi kod Vlatka i Đalme bili umorni, ali više nam je odgovarao ovaj način treniranja. Usto, imao je čvrstu ruku kao i Vlatko, ističe za Večernjak.

Sjećate li se prvoga razgovora s Ćirom?

– Nisam imao previše razgovora s trenerima, tu komunikaciju održavali su stariji igrači. Sa mnom je bilo samo ono: "Igraš ili ne igraš." Ja sam imao respekt prema svakome treneru, i s 20 i s 30 godina.

Dao nam je slobodu

Što vam je Ćiro dao?

– Ćiro je tražio disciplinu i odgovornost, ali nije u tome išao tako daleko da bi sputavao tvoju kreativnost. Ćiro nam je davao potpunu slobodu da igramo kako najbolje znamo, dopuštao nam je da kreacija svakoga igrača dođe do punoga izražaja. I držao nas je stalno na visokom intenzitetu, nije nikada bilo opuštanja. S jedne strane bilo je ležerno, a druge strane čvrsto. Mi smo sami osjećali da si ne smijemo dopustiti preveliko opuštanje. Ćiro je jednostavno ušao u našu psihu, a mi smo isto bili svjesni što on traži od nas i do koje granice možemo ići. Tu smo postigli sinkronizaciju.

Kada ste osjetili da je pred vratima veliki uspjeh?

– Na početku sezone nismo, međutim, kako je vrijeme odmicalo, kako smo bili svaku utakmicu sve bolji, dobili smo sigurnost i samouvjerenost. Tek na polovici prvenstva dobili smo osjećaj da bismo mogli biti prvaci, no nije se toliko o tome razmišljalo. Išli smo od utakmice do utakmice i to prvo mjesto jednostavno je došlo samo od sebe.

Je li bilo straha da će neki vanjski faktori toga vremena utjecati da nećete uspjeti?

– Ma ne, ja na taj način nikada nisam razmišljao. Složila se dobra momčad, bili smo dobra klapa, sve je štimalo. Nije da nisam razmišljao o Crveni zvezdi i Partizanu, ali sam istodobno imao i onaj osjećaj da nam teško netko nešto može. A suci? Oni su sudili kao i danas, a tada se dopuštala čvršća igra i kartone su dijelili samo kad je start praktički bio za ozljedu. Gdje god smo gostovali, uvijek je bila doza tolerancije prema domaćinima. Zato su ta gostovanja bila zahtjevna i specifična, stvarno si morao biti jak da bi te utakmice mogao dobiti.

U Beogradu na utakmici s Partizanom doživjeli ste tešku ozljedu nakon startova Kaličanina i Nenada Stojkovića.

 
 

 

– Ha, to je tako bilo. Ako igraš nogomet, ne možeš se čuvati. A ova dvojica, ma praktički svi igrači Partizana, bili su tako nastrojeni da bi u današnjem nogometu barem dvojica dobila crvene kartone u prvih dvadeset minuta. Srećom, nisu mi slomili nogu. Pauzirao sam dva mjeseca.

Sve utakmice na nož

Jeste li ikada Ćiri naletjeli na volej?

– Ma ništa posebno, veliko. Jednom me bio kaznio, a zaista ne znam zbog čega, nisam igrao doma s Teteksom i s još nekim slabijim suparnikom, suspendirao me. Noćni izlazak? Ma ne, ne vjerujem, tu sam se baš pazio. Svi smo se pazili i nismo u tome pretjerivali. Znali smo izaći nakon utakmice, možda u ponedjeljak i u utorak, a kako se približavala sljedeća utakmica, toga nije bilo. Mi jesmo zatvarali Karaku, ali ne u danima prije utakmice. Tako da ti izlasci nisu utjecali na našu izvedbu na travnjaku.

Koja je za vas bila najteža utakmica u šampionskom pohodu?

– Svaka utakmica bila je zahtjevna. Meni je najgora bila s Partizanom u Beogradu radi ozljede, ali ni u Tuzli, ni u Skoplju, ni u Sarajevu nije bilo puno blaže. Sve su to bile čvrste utakmice i na nož.

Kakvi vas osjećaju ispunjavaju danas ispunjavaju kad se sjetite toga proljeća?

– Ta godina bila je fantastična i nezaboravna po svemu. Po našim igrama, po atmosferi, po broju navijača... Evo, jedna je utakmica završila, a već se tražila karta za sljedeću. Jednostavno se sve poklopilo. Igrači, grad, navijači, klub... svi smo živjeli za sljedeću utakmicu. Naravno da mi je godilo kada su me navijači zaustavljali, tražili autogram i željeli se fotografirati sa mnom, ali meni je to sve nekako bilo pod normalno. I nisam stigao o tome razmišljati, nije mi slava udarila u glavu niti je netko od nas u bilo kakvom smislu odskakao. Ta titula ima svoju posebnost i značaj jer je stigla nakon toliko vremena, pa i u ondašnjim političkim okolnostima. U to vrijeme mi smo najbolje osjetili koliko dinamovaca ima u Jugoslaviji. Kad si došao Mostar, u Slavoniju, u Skoplje, u Novi Sad, pa kad si došao i u Beograd, imao si svojih navijača. Navijači su živjeli s nama i mi s njima. Bilo je to razdoblje kad se baš osjećaš kao nogometaš. Takva se godina zaista teško može ponoviti, da jednu momčad praktički od početka do kraja sezone prati takva euforija.

Jeste li bojali autoriteta kapetana Zajeca?

– Kranjčar i Zajec bili su moji idoli. Mi smo kao klinci htjeli biti kao oni. Ja sam u Dinamo došao s 14 godina, a Cico je postao Dinamova maskota kada sam ja još bio junior. Nisam se bojao Zeke, ali sam poštovao i njega, i Cicu, i Džemu, i Peru Bručića... sve starije igrače. Tada se znao red. S njima se nije diskutiralo, nisi ni mogao iskočiti iz nekog konteksta jer ne bi mogao dalje prosperirati.

Što ste si kupili od premije za naslov prvaka?

– U to vrijeme vozio sam Golf. Prvi su mi starci kupili, a drugi sam si 1980. godine kupio sam. Nakon što smo osvojili naslov, kupio sam si Golf dvojku. To je bilo kao danas Mercedes – zaključio je Stjepan Deverić, nogometaš sa 178 nastupa za Dinamo u službenim utakmicama i 41 pogotkom. U šampionskoj sezoni 1981./1982. imao je 25 nastupa i 11 pogodaka.

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.