Michael Phelps, najtrofejniji olimpijac svih vremena, s čak 28 plivačkih medalja (od čega 23 zlatne), stigao je u Sydney, gdje je sudjelovao na Svjetskom biznis forumu s vodećim svjetskim predavačima i stručnjacima. Četrdesetogodišnji Phelps fotografiran je kako šeta ulicama na putu ka konferenciji, a primjetno je da je pustio kosu – koju je svezao u punđu. Olimpijac je postao jedan od najistaknutijih zagovornika mentalnog zdravlja, otvoreno govoreći o vlastitim borbama s depresijom i anksioznošću.
- Kao sportaš, mogu reći da sam vidio i druge sportaše koji se bore s depresijom ili anksioznošću, kao i ja. Kao muški sportaš mislio sam da bi iskrenost i otvaranje bili znak slabosti, da bih time davao prednost konkurenciji. Možda sam mogao osvojiti još više zlatnih medalja jer sam majstor u potiskivanju emocija... ali u stvarnosti, vulkan bi u svakom trenutku mogao eruptirati - priča Phelps.
Priznao je da mu je u početku bilo izuzetno teško javno govoriti o mentalnim problemima, ali je s vremenom uspeo svladati taj strah.
- Bio sam užasno uplašen da se otvorim skoro dvije decenije, a sada, kao me ne možete zaustaviti. Ako mi je teško, sve izbacim iz sebe - rekao je, opisujući vlastita iskustva.
Pozvao je ljude da razgovaraju s prijateljima, da se otvore i potraže pomoć, ali i da daju šansu terapiji.
- Ako ste nesigurni ili nervozni probati terapiju po prvi put - i ja sam bio isti. Samo probajte. Samo jednom, molim vas - poručio je Phelps.
Rođen je 30. lipnja 1985. godine u Baltimoreu, Maryland, u obitelji koja se rano suočila s raspadom. Razvod roditelja, kada je Michaelu bilo tek devet godina, ostavio je dubok trag, a on je, sa starijim sestrama Whitney i Hilary, odrastao uz majku Deborah. Njegovo djetinjstvo nije bilo obilježeno samo obiteljskim promjenama, već i unutarnjim nemirom. U šestom razredu dijagnosticiran mu je poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (ADHD), stanje koje je donosilo nepresušan izvor energije koji je bilo teško kontrolirati u školskim klupama. Upravo je taj višak energije, koji je mogao postati prepreka, preusmjeren u bazen i postao je gorivo za stvaranje najvećeg plivača u povijesti. Paradoksalno, dječak koji će jednog dana postati poznat kao "Leteća riba iz Baltimorea" u početku se panično bojao staviti glavu pod vodu. Njegov prvi savladani stil, iz nužde, bio je leđni. No, voda je ubrzo postala njegovo utočište, mjesto gdje je kaos ADHD-a pronalazio svoj red, a energija svoj smisao.
Inspiriran starijim sestrama, koje su se također natjecale, Michael je s nevjerojatnom brzinom počeo pretvarati svoj potencijal u opipljive rezultate. Već s deset godina postavio je nacionalni rekord u svojoj dobnoj skupini na 100 metara leptir, disciplini koja će kasnije postati njegov zaštitni znak. Taj uspjeh bio je ulaznica u prestižni plivački klub North Baltimore Aquatic Club, gdje ga je pod svoje okrilje uzeo legendarni trener Bob Bowman. U Bowmanu, Phelps nije pronašao samo trenera, već i mentora i očinsku figuru koja mu je nedostajala. Bowman je bio arhitekt njegove karijere; čovjek koji je prepoznao sirovi, gotovo neukrotivi talent i posjedovao znanje, strpljenje i autoritet da ga oblikuje u savršeni plivački stroj. Njihov odnos, često buran i ispunjen sukobima, ali temeljen na dubokom međusobnom poštovanju, postao je jedan od najuspješnijih tandema u povijesti sporta.
Globalna scena upoznala je čudo od djeteta na Olimpijskim igrama u Sydneyu 2000. godine. Sa samo 15 godina, postao je najmlađi muški plivač u američkoj olimpijskoj reprezentaciji u posljednjih 68 godina. Iako se iz Australije vratio bez medalje, peto mjesto u finalu utrke na 200 metara leptir bilo je dobra najava onoga što dolazi. Svijet je bio upozoren. Samo nekoliko mjeseci kasnije, s 15 godina i 9 mjeseci, srušio je svoj prvi svjetski rekord u istoj disciplini, postavši najmlađi muški plivač u povijesti kojem je to pošlo za rukom. To je bio početak ere dominacije. Na Svjetskom prvenstvu 2003. osvojio je četiri zlata i dva srebra, oborivši pritom pet svjetskih rekorda. Na Olimpijskim igrama u Ateni 2004. godine, stigao je kao superzvijezda i ispunio sva očekivanja, osvojivši osam medalja – šest zlatnih i dvije brončane. Time je izjednačio rekord gimnastičara Aleksandra Ditjatina po broju osvojenih medalja na jednim Igrama.
Ipak, sve što je postigao do tada bilo je samo uvertira za ono što se dogodilo u Pekingu 2008. godine. Te su Igre bile Phelpsov magnum opus, trenutak u kojem je prešao granicu između sportskog velikana i besmrtne legende. Cilj je bio jasan i gotovo nezamisliv: oboriti rekord Marka Spitza iz 1972. godine i osvojiti osam zlatnih medalja na jednim Igrama. Svijet je bez daha pratio svaki njegov zaveslaj. Pod nevjerojatnim pritiskom medija i javnosti, Phelps je isporučio savršenu izvedbu. Osam utrka, osam pobjeda, osam zlatnih medalja, sedam svjetskih rekorda. Neke od tih pobjeda bile su filmski dramatične, poput one u utrci na 100 metara leptir, gdje je srpskog plivača Milorada Čavića pobijedio za samo jednu stotinku sekunde, u fotofinišu koji se i danas analizira.
Taj podvig u Pekingu nije bio samo sportska pobjeda; bio je to dokaz ljudske izdržljivosti, mentalne snage i savršene simbioze talenta i nadljudskog rada. Michael Phelps više nije bio samo plivač, postao je globalni simbol izvrsnosti.
Pad, povratak i konačna kruna
Nakon što je u Londonu 2012. godine svojoj kolekciji dodao još četiri zlatne i dvije srebrne medalje, čime je postao najodlikovaniji olimpijac svih vremena, Phelps je objavio povlačenje. Činilo se da je zasićen, da je bazen koji mu je dao sve sada postao zatvor. No, život izvan strogo strukturiranog režima treninga i natjecanja pokazao se težim nego što je očekivao. Suočen s krizom identiteta i nedostatkom cilja, upao je u vrtlog osobnih problema. Ipak, vatra u njemu nije se ugasila. U travnju 2014. objavio je povratak, motiviran željom da završi karijeru pod vlastitim uvjetima, ne kao bjegunac, već kao pobjednik. Njegov peti i posljednji nastup na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru 2016. bio je kruna karijere. Kao kapetan i nositelj zastave američke reprezentacije, bio je veteran i vođa. Osvojio je još pet zlatnih i jednu srebrnu medalju, dokazavši sebi i svijetu da je i s 31 godinom nedodirljiv. Nakon posljednje utrke, 12. kolovoza 2016., konačno je objavio svoje povlačenje, ovoga puta ispunjen i u miru.
Statistika Michaela Phelpsa je zapanjujuća: ukupno 28 olimpijskih medalja, od čega 23 zlatne, 3 srebrne i 2 brončane. Drži rekord po broju zlatnih medalja (23), broju zlatnih medalja u pojedinačnim disciplinama (13) i broju ukupnih medalja u pojedinačnim disciplinama (16). Osam puta je proglašen svjetskim plivačem godine. No, njegovo pravo nasljeđe možda je još veće izvan bazena. Nakon završetka karijere, Phelps je hrabro progovorio o svojoj dugogodišnjoj borbi s teškom depresijom i anksioznošću, stanjima koja su ga pratila čak i na vrhuncu slave. Priznao je da je nakon Igara u Londonu razmišljao o samoubojstvu, osjećajući se potpuno izgubljeno. Posvetio se obitelji, supruzi Nicole Johnson i njihovim sinovima, te je postao jedan od najglasnijih globalnih zagovornika mentalnog zdravlja. Kroz svoju Zakladu Michael Phelps, ne samo da promiče plivanje i zdrav život, već stavlja poseban naglasak na programe mentalne dobrobiti za djecu.