Njegovo rodno Međugorje, cijelo Brotnjo, Hercegovina i Hrvatska zauvijek će pamtiti 8. rujna - dan kad je prije točno 12 godina čudesni Marin Čilić pomeo sve pred sobom i osvojio US Open. Ušao je popularni Mrnja (Mrnja - Čila nadimak koji ga prati još od mlađih dana) tako u tenisku i sportsku povijest osvojivši Grand Slam, prvi u muškoj konkurenciji za Hrvatsku nakon nevjerojatnog Gorana Ivaniševića i osvajanja Wimbledona 9. srpnja 2001. (u ženskoj konkurenciji Iva Majoli 1997. je slavila na Roland Garrosu). A upravo je popularni Zec bio Marinov trener kada je u New Yorku kao 26-godišnjak podigao pobjednički pehar.
Nakon izvrsnog niza, u finalnome je susretu u tri seta pao i Japanac Kei Nishikori (6-3, 6-3, 6-3) te postao prvi tenisač izvan top 10 nakon Petea Samprasa 2002. godine koji je osvojio US Open, što ga je lansiralo na 9. mjesto ATP ljestvice. Prije Japanca pomeo je Berdycha i Federera. U finalu Grand Slama tako prvi put nakon 2005. nije bilo nikoga iz "velike četvorke": Rogera Federera, Novaka Đokovića, Andyja Murraya i Rafaela Nadala.
Međugorje tu noć nije spavalo - bolje reći - sljedeću noć. Jer, zbog vremenske razlike, iako je Čilić Grand Slam osvojio 8. rujna, po našem vremenu pobjednički je pehar podigao - 9. rujna. Njegov otac Zdenko, prisjećamo se, pripremio je veliku feštu na kojoj se okupilo 200 ljudi uz najavu - okretat će se 10 volova ako Čilić pobijedi na US Openu. Tako je i bilo, a Marinova se pobjeda slavila još dugo uz bengalke, pjesmu i dobro raspoloženje.
Marinu je potom 16. rujna organiziran veličanstveni doček u rodnom kraju uz glavnog 'krivca' za organizaciju, starijeg brata Vinka, a po cijelom su se Međugorju isticali plakati s natpisom "PONOS HERCEGOVINE" s kojih se smiješio držeći pobjednički pehar. Deseci tisuća okupili su se kako bi proslavili sa svojim Marinom, a osim njegove obitelji, rodbine, prijatelja i navijača, slavili su s njim i brojni hodočasnici. Za povorku motocikala iz svih hercegovačkih moto-klubova bio je zadužen Motoklub Brotnjo iz Čitluka, dok je Marin stajao je u Mercedesu oldtimeru bez krova, s registarskom oznakom "Marin Čilić. Bio je to doček za pamćenje - stigli su i Milan Bandić, Kolinda Grabar Kitarović... Nije Marin propustio ni zahvaliti Bogu na svemu u životu - molio je krunicu s obitelji na vanjskom oltaru crkve sv. Jakova, čitao poslanicu za vrijeme mise, a svi hodočasnici bili su upoznati s time a je osvajač Grand Slama među njima. Fešta se nastavila uz Thompsona i Matu Bulića s kojima je "Ponosna moja je zemlja Hercegovina" i "Lijepa li si" zapjevao i sam Marin, Jole i Dražen Zečić. Vrtjeli su se janjci, vol... Bio je to doček za pamćenje...
Rođen u malom hercegovačkom mjestu 1988., sedam godina nakon što se prema svjedočenju šestero djece - vidjela ukazala Gospa, brzo je nazvan novim međugorskim čudom. I danas, točno dva desetljeća otkako je ušao u profesionalne vode, na pragu svoje 38. godine (rođendan će proslaviti za 20 dana - 28. rujna) igra tenis, a u svojoj je bogatoj karijeri osvojio sve što se osvojiti da: osim seniorskog Grand Slama US Open, osvojio je i juniorski Roland Garros 2005. postavši tako prvi hrvatski tenisač juniorski pobjednik Grand Slama u 21. stoljeću. Godine 2006. bio je prvi na juniorskoj ljestvici, a najbolji rezultat na ATP-ovoj ljestvici bilo mu je treće mjesto. I to nije sve - s hrvatskom Davis Cup reprezentacijom 2018. je podigao i popularnu 'salataru', a s najboljim prijateljem i kumom, također Međugorčaninom Ivanom Dodigom (višestruki osvajač Grand Slamova u parovima, danas izbornik hrvatske Davis Cup reprezentacije), i srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Tokiju 2021. Igrao je Marin i finale Wimbledona 2017. te finale Australian Opena 2018. - oba s legendarnim Federerom. Prije četiri godine svojim prvim plasmanom u polufinale Roland Garrosa postao je prvi hrvatski tenisač koji je ušao u polufinale svih četiriju Grand Slamova, a osvajanjem ATP-ova turnira u Kini 2024. kao 777. igrač svijeta postao je igrač s najnižim plasmanom u povijesti kojemu je to uspjelo. U veljači 2026. Čilić je ostvario povijesnu 600. pobjedu u profesionalnoj karijeri, čime je pretekao Ivaniševića (karijeru završio s 599 pobjeda) i postao hrvatski tenisač s najviše pobjeda u povijesti, a dosad ih ima ukupno 610. U dosadašnjoj profesionalnoj karijeri osvojio je 21 pojedinačni ATP naslov...
I nije nimalo mala stvar da je u malo Međugorje donio i veliki Grand Slam, i Davis Cup, i olimpijsku medalju...
Marin je i veliki humanitarac. Tako je, podsjetimo, u studenome 2016. dobio i nagradu za najvećeg humanitarca među tenisačima, i to zahvaljujući pokrenutoj Zakladi Marina Čilića koja mladima pomaže u obrazovanju, dodjeli školarina..., a jedna od njegovih stipendistica bila je i Zrinka Ljutić, trenutačno najbolja hrvatska skijašica i osvajačica malog Kristalnog globusa u slalomu. U osam godina postojanja Zaklada je pomogla više od 200 stipendista - njih 2025.
Danas Marin živi svoj život iz snova sa suprugom Kristinom Milković s kojom se vjenčao 2018. i njihovim sinčićima, šestipolgodišnjim Baldom i 5-godišnjim Vitom. Upravo Marin stalno napominje kako mu je obitelj najvažnija, baš kao što je to bilo i njegovim roditeljima Zdenku i Koviljki, zanatliji u Rudnicima boksita u Čitluku i je službenici u Ljubljanskoj banci. Nakon što su mu roditelji uoči početka rata u BiH ostali bez posla, otac se počeo baviti trgovinom kako bi uzdržavao šesteročlanu obitelj. Marin je treći od četvorice sinova, uz Vinka (1983.), Gorana (1986.) i Milu (1994.). I dok su se starija braća počela baviti nogometom i košarkom, Marin je znao - želi biti tenisač. S tenisom se 'susreo' kao šestogodišnjak u Njemačkoj, u posjetu stricu. Po povratku u Hercegovinu s ocem odlazi teniskom treneru Željku Dževlanu u Međugorju, s kojim osvaja i svoj prvi turnir - na razini Herceg Bosne.
Otac Zdenko 1998. za Marina, tada 10-godišnjaka, izgradio je teniski teren uz obiteljsku kuću. Kao desetogodišnjak, Marin je zaigrao završnicu dječjega turnira u Njemačkoj. Tu se upoznao s velikim Nikolom Pilićem i dvojicom čeških trenera s kojima je surađivao do odlaska Tvrtku Buliću u Mostar, koji ga je trenirao do 14. godine, te je zaigrao i pod zastavom BiH.
No, nakon četiri godine Marin s ocem odlazi u tenisku školu Ivice Ice Humića na Zagrebačkom velesajmu. Tada osvaja državno prvenstvo Hrvatske u svojoj dobnoj kategoriji, počinje nastupati za hrvatsku reprezentaciju te je prijavljen u Teniskom klubu 'Metković'. Ipak - srce vuče rodnom kraju pa se Čilić nakon tek mjesec dana vraća u Hercegovinu, gdje ostaje pola godine. A onda se događa trenutak koji će mu odrediti sudbinu. Naime, jedan mu je poduzetnik omogućio smještaj i uvjete rada u Zagrebu. Nakon toga sve se nekako posložilo jer taj poduzetnik poznavao Ivaniševića, upoznao ga s Čilićem, a Ivanišević Čilića s Bobom Brettom, koji je držao teniske kampove u San Remu... Sve ostalo je povijest...
A naš se Marin, unatoč brojnim ozljedama zbog kojih je imao i duge igračke stanke, izazovima te na pragu 40. godine - još uvijek ne da! Pa ćemo i ovaj put ponoviti onu poznatu: To mogu biti samo GENI KAMENI!