ŽIVOTNI INTERVJU

Dalić: Pomučio sam se za sve u životu, zato ne dam na sebe

Foto: Boris Ščitar/PIXSELL
Foto: Boris Ščitar/PIXSELL
Foto: Boris Ščitar/PIXSELL
Foto: Boris Ščitar/PIXSELL
22.07.2018.
u 10:29
Ja sam drugi trener na svijetu i ta je ponuda iz Azije od pet milijuna dolara godišnje za drugog trenera svijeta premalena
Pogledaj originalni članak

Intervju s izbornikom Zlatkom Dalićem trajao je više od sat vremena, ali ne pretjerujemo ako kažemo da su ga gotovo svakih pet minuta prekidali sugrađani Varaždinci i drugi došljaci koji su mu htjeli stisnuti ruku i, naravno, slikati se s popularnim trenerom reprezentacije. Dalić je strpljivo prihvatio svaku čestitku i svako fotografiranje. U utorak ga još čeka doček u rodnom Livnu, a potom odlazi u vikendicu u Novalju, gdje se veseli ribarenju s lokalnim stanovnicima. Telefon mu neprestano zvoni, ali na nepoznate brojeve ne odgovara. Aktivan je na Twitteru, njegovi pojedini tvitovi, pokazuje nam, imaju i do 1,5 milijuna pregleda. On osobno tvita ili njegov sin kad tata izbornik ne stigne. Pokazuje nam i poruke s ponudama za trenerski posao u milijunskim iznosima, ali konačnu odluku ostaje li u reprezentaciji još nije donio. I molio nas je za kraj da istaknemo njegove pomoćnike: fizioterapeute, liječnike, ekonome, kuhare, menadžericu Ivu... Svima je neizmjerno zahvalan. 

Koliko ono imate godina?

Previše.

Pedeset dvije ako sam dobro upamtila?

Haha.

Izgledate znatno mlađe, i uživo, ne samo na fotografijama.

Kad se ne sekiram (smijeh).

Bit će i livanjski geni?

Geni kameni (smijeh).

Dok smo vas fotografirali, rekli ste mi da želite svoj život natrag?

Da, imao sam sedam-osam mjeseci mira kad sam se vratio iz Emirata. Razumijem da je zbog Svjetskog prvenstva i rezultata koji smo ostvarili krenula euforija i pritisak. Nije mi problem sa svakim zastati, slikati se, popričati. Čovjeka to umori, istina, ali i pričinjava veliko zadovoljstvo.

Prvi ste put doživjeli baš ovako velike ovacije?

I u Aziji sam imao sličnu situaciju. I tamo nisam mogao u šoping otići a da me netko nije zaustavio i slikao se sa mnom. Ali ipak ne ovako...

I tamo ste doveli klub u finale Azije.

Da, ali ovdje je moj narod, moja zemlja, moji ljudi, moji prijatelji. Neusporedivo je to.

Bili ste tužni kada smo izgubili u finalu.

Jesam, i bit ću do kraja života tužan. Ostaje žal jer Hrvatska nije svjetski prvak, a trebali smo biti pobjednici po svemu: kvaliteti, igri... Ali, dragi Bog je htio da mi to ne osvojimo. Nismo izgubili od bolje ekipe, nego od ekipe koja je bila sretnija. Žal zbog toga nikada neće proći.

Kako ste spavali prije finalne utakmice, a kako poslije nje?

Prije utakmice najmirnije u životu. To mi je bila najlakša utakmica, došli smo u finale i igračima sam rekao neka uživaju u igri. U smislu psihe to mi je bila jedna od najlakših utakmica.

A nakon poraza?

U hotelu smo imali završno druženje, došli su nam članovi obitelji. Ali bio sam snužden, nisam se mogao opustiti sve dok nismo avionom ušli u hrvatski zračni prostor. Kada sam vidio MiG-ove koji su nas dočekali, kao da sam se probudio. Tada su živnuli i igrači, počeli su jedni drugima potpisivati dresove iz finala. Tada sam počeo shvaćati da smo napravili sjajnu stvar iako je žal i dalje prisutan.

Zrakoplov vas je prije slijetanja provozao iznad Trga, već ste iz aviona vidjeli more ljudi koji su vas čekali. Kakav je to osjećaj?

Vidiš te MiG-ove koji prilaze, sve u tebi raste... Diže se adrenalin, ali kad smo sletjeli... Pa prošli Buzin i s one lagane uzbrdice vidjeli rijeku ljudi u Novom Zagrebu... Baš kako pjesma kaže, neopisivo.

Satima ste sjedili na krovu autobusa i držali Vidu za majicu, nije vam se ruka ukočila?

U tom smo busu bili šest-sedam sati, premoreni, neispavani. Nestalo nam je vode, hrane, nismo mogli na WC... Ali nitko nije ni sekunde pokazao znakove umora i nervoze. Samo se dizala atmosfera. Polovicu sam puta bio u donjem dijelu busa, ali kad sam vidio da je to postalo pomalo opasno jer smo došli u Savsku, gdje smo prolazili ispod tramvajskih šina, popeo sam se na krov.

Niste mogli gledati Vidu kako skače po krovu i riskira da padne?

Počela je i kiša, pa je na krovu već bilo i sklisko. Nisam samo ja držao Vidu, možda jesam najviše, ali čuvali su ga i Luka i Suba. Onda je Vida čuvao Šimu. Svatko je pazio na svakoga.

Prema igračima ste, očito, imali očinski pristup. Je li i to pomoglo da vas prihvate kao trenera i kao autoritet?

Kao što sam već rekao, njima nije trebao čovjek koji će ih naučiti igrati nogomet jer ga oni igraju na vrhunskoj razini. Njima je trebao čovjek koji će ih malo posložiti, dati im samopouzdanje, taktiku, dati im pažnju koju zaslužuju. U meni su prepoznali da im ja kao trener mogu pomoći da postignu veliki rezultat u reprezentaciji. Luka Modrić je napravio sve u životu kao klupski igrač, ali u reprezentaciji dosad nije ništa ostvario. Govorio sam im da ja vjerujem u njih i da ćemo korak po korak doći do uspjeha. Možda mi nisu odmah vjerovali, ali nakon utakmice s Nigerijom sve se promijenilo.

Ta je utakmica bila presudna?

Ona je bila okidač i ona je stvari stavila na svoje mjesto. Argentina ih je posebno dignula, a nakon tih utakmica oni su gurali mene.

U kojem smislu oni vas?

Da mogu, da žele, da će dati sve od sebe. Tada sam shvatio da nas nitko do kraja ne može zaustaviti i da će se dogoditi nešto veliko. Dogodila se fantazija, ali morali smo biti svjetski prvaci. Teško će se ponoviti ovakva generacija i ovakva situacija. Kada smo bili u Americi, dao sam izjavu koja je bila opasna za mene. Rekao sam da imamo sjajne igrače, ali da nemamo rezultat koji ide uz takve igrače i da nije problem samo u izbornicima. Ne može uvijek izbornik biti kriv i igrači moraju promijeniti neke stvari. Moraju znati da vrijede i da moraju dati sve od sebe za reprezentaciju. Igrači su prihvatili da nije dovoljna samo njihova kvaliteta, nego da je moraju i pokazati u rezultatu. 

Što pamtite kao teške trenutke u prilagodbi između vas i igrača?

Prije Svjetskog prvenstva nisam ih dobro poznavao, proveli smo samo nekoliko dana na pripremnim utakmicama u Americi. Dok s nekim ne provedeš neko vrijeme, ne možeš steći osjećaj o čovjeku. U reprezentaciju sam došao bez koncepta, razrađenih treninga. Oslonio sam se na svoj osjećaj i osnovno je bilo da izgradim tim. Sve ekipe koje su imale jake pojedince, ali nisu bile tim, ispale su sa Svjetskog prvenstva. I Messi s Argentinom i Neymar s Brazilom, a mi, Francuska, Belgija... išli smo dalje.

Tko je lider među igračima, je li to Modrić kao kapetan ili...?

Svatko je na svoj način bio lider.

Koga igrači najviše slušaju osim vas?

Uvijek je kapetan taj koji prenosi njihove zahtjeve meni i moje ideje njima. Kada sam htio nešto rješavati, onda bih zvao Ćorluku, Rakitića, Mandžukića i Luku, to su stariji igrači s kojima sam razgovarao o svemu prije nego što bih na kraju donio odluku.

Je li neke igrače trebalo posebno tješiti, koji su emotivniji, prema kojima ste morali imati poseban pristup?

Prema svakome sam imao drugačiji pristup. Shvatio sam da nekim igračima ne mogu nešto reći pred svima, da ne mogu sa svima isto razgovarati. S te sam se strane dosta potrošio.

Tko vam je bio najzahtjevniji od igrača?

Možda će zvučati čudno, ali nijedan nije odbijao moja razmišljanja. A ja ni s kim od njih nisam imao problema. Njima nekolicini sigurno je bilo tešku, a tu mislim na Ćorluku, koji je lider reprezentacije, ali je bio zamjena. Ljudsku kvalitetu koju je on pokazao, to je za svaku pohvalu.

Taština kod njega nije proradila?

Ja sam odlučio da će on biti zamjena i to sam mu rekao, a on je zaista pokazao veliku lojalnost prema meni i prema ekipi. A znam da mu je bilo jako teško i shvaćam ga jer sam i ja bio igrač. Zatim Milan Badelj, koji spletom okolnosti nije igrao iako je u mojim planovima bio jedan od stožernih igrača. On je tako pametan dečko i sve razumije, dobar je igrač, ali opet spletom okolnosti nije igrao. Znam da mu je to teško palo, ali nijednom gestom nije pokazao da je razočaran ili nezadovoljan. A imao je pravo jer je prije toga bio stožerni igrač. Moram im biti zahvalan na velikoj toleranciji i lojalnosti koju su mi pokazali. Zato im je bilo žao kad smo se rastajali.

Je li vama rastanak bio težak nakon toliko adrenalina?

Oduševilo me jer smo se dogovorili da nakon dočeka ne ide svatko svojoj kući, nego idemo na večeru bez obzira na to što je doček trajao više od sedam sati. Dakle, mi smo u ponoć, zajedno s našim obiteljima, išli u restoran. Uglavnom se ekipa razbježi nakon povratka s turnira.

Igračima ste dopustili da njihove obitelji budu s njima u Rusiji?

Karantena je bila 50 dana, ako je obitelj i došla do hotela, onda su igrači sa suprugama i djecom bili u kafiću na kavi.

Dakle, seksa tih 50 dana nije bilo?

Ne znam, nisam držao svijeću nikome (smijeh). Niti sam ijednom igraču ulazio u sobu, oni su vrhunski profesionalci i znaju što je za njih najbolje.

Ali niste odobrili seks?

Tih 50 dana bio je spartanski režim. Pogotovo u kampu, u šumi, u koji nitko nije mogao doći. Obitelji su došle na kavu u Soči, gdje smo bili u velikom hotelu. A u Moskvi, kad smo ušli u polufinale i finale, onda sam dopustio da obitelji igrača budu s njima u hotelu. Izolacija više nije bila potrebna jer je cilj bio ostvaren, a uoči polufinalne i finalne utakmice trebalo je doći do opuštanja. I zato sam pustio da im u hotel dođu obitelji, što se pokazalo dobrim. Kad su im djeca istrčala na teren, to je bilo prekrasno. Naježio sam se kad sam to vidio.

Koja vam je utakmica bila najteža?

Pola godine od izvlačenja parova, u mojoj se kući govorilo samo o Nigeriji. Bila mi je već puna kapa i Nigerije i tih igrača, cilj je bio da prođemo prvu utakmicu. To je start. Kad pogledam cjelokupno Prvenstvo, utakmica s Danskom bila je ključ svega. Nakon grupe rekao sam – što nam znači što smo dobili tri utakmice u grupi ako ne prođemo osminu finala. Što smo radili, ništa, hodali po Rusiji i “džaba krečili”.

Rakitićev zadnji penal s Danskom dočekali ste s glavom među rukama?

Nisam spustio glavu jer nisam mogao gledati nego zato što smo tri puta imali situaciju da sve riješimo tijekom utakmice. Šansa Rebića, pa Lukin penal... Pa je li moguće da ne možemo riješiti do pete šanse?! Sve je naopako išlo u toj utakmici, ali na kraju je dobro završilo.

Što ste govorili igračima u poluvremenu; često bi se u drugom poluvremenu vraćali kao druga ekipa?

Prvo se maknem na nekoliko minuta kad se spustimo u svlačionicu. Sa svojim suradnicima napravim analizu, a njih pustim da predahnu. Jer tih prvih pet minuta ako im govoriš, to nema svrhe. Oni su tada još pod dojmom utakmice, pod adrenalinom, puls im je visok... I tada bilo što govoriti nije učinkovito, a i lako može doći do problema. Oni s terena dođu nervozni, ljutiti, bijesni. Smiri se, odmori, skini kopačke, neka ti puls padne, onda se ja pojavljujem. Ovisno o situaciji, ali najčešće minimalno govorim o onome što je bilo, ali ispravljamo ono što je bilo loše. No najvažnije je da im ja donesem mir.

Znači nema vikanja u svlačionici?

Ne, u ova dva mjeseca samo sam jednom dignuo glas.

Kada?

Na treningu prije Danske. Radili smo prekide protiv nas i nije išlo kako treba. Pa su dečki počeli razgovarati, komentirati, onda sam ja reagirao da je dosta i da se moraju koncentrirati. Smatram da nema svrhe da ja vičem jer to stvara kontraefekt. Igrači onda u meni vide nervozu, strah, pa i oni postaju takvi. Ako u meni vide mirnoću, čovjeka koji zna kako doći do cilja, onda se to prelijeva i na njih.

Već ste govorili da vam je vjera jako važna, jeste li na samom turniru imali rituale vezane za molitvu?

Uvijek govorim da sam vjernik i katolik. U Livnu je moja rodna kuća prva do crkve. Fratri su mi susjedi. Moji otac i majka tako su me odgojili, a tako i ja odgajam svoju djecu. Ne sramim se reći da sam vjernik, a vjera mi daje veliku snagu. Sve što sam u životu napravio i sve u čemu sam uspio jest od dragog Boga i vjere. Puno sam puta bio u teškim situacijama, bio sam pred zidom i nisam vidio izlaz. Svi u takvim situacijama traže pomoć od Boga, tako sam ga i ja prizivao. Znam da me Bog prati i da mi daje snagu kada mi zatreba. Bog je moja velika inspiracija. Naravno, ni ja nisam idealan, imam svojih grešaka i problema, krivih poteza. Ali to je ljudski.

Trenutak molitve na turniru?

Na svom iPadu imam nekoliko molitvi koje čitam u hotelu prije nego što se ukrcam na autobus uoči utakmice.

Koje su to molitve?

Zahvala Bogu za dan, molitva za uspjeh u poslu i molitva Gospi. Kad pročitam te molitve, onda sam miran i spreman. Uvijek imam krunicu u džepu hlača, a kada mi je teško, onda je držim u ruci.

Za vrijeme utakmica nismo vidjeli da imate krunicu u ruci?

Ne pokazujem krunicu, nego je stisnem u šaci u džepu. Kad smo primili gol, ne znam više od koga, krunica mi se urezala u ruku koliko sam je jako stisnuo. Kada igrači izađu na teren, ja odem u kut nasamo, poljubim krunicu, prekrižim se tri puta i onda izađem na teren. I to je ritual koji svaki put napravim. Bože, pomozi. Može netko imati nešto protiv toga, ali to sam ja.

Dio rituala je bila i bijela košulja, je li ona bila uvijek ista ili ih imate više?

Bile su dvije bijele košulje, to su sponzorske, Joopove košulje. U bijeloj se košulji najbolje osjećam. U njoj sam krenuo, pa je nisam skidao do kraja turnira.

Kod sportaša je izraženo praznovjerje?

Nisam ja toliko praznovjeran, ali bijelu košulju volim. Spominjali ste Livno i rodnu kuću, koliko vas je vaš rodni kraj odredio? Sve polazi od doma, od kućnog odgoja. Otac mi je bio učitelj, poslije je radio u općini, a majka je bila kućanica. Bilo nas je troje djece, brat i sestra stariji su od mene 10 i 12 godina. S 15 godina otišao sam od kuće u Split.

Je li teško tako rano otići od kuće?

Jest i rijetki opstaju. Odeš u veliki grad koji je pun izazova, lako se možeš izgubiti. Kada sam iz Livna otišao u Split, samo sam molio Boga da ne iznevjerim roditelje, da ne napravim neku grešku i da se ne vratim u Livno. Jer ako bih se ja vratio u Livno, to bi značilo moj poraz. To bi značilo da nisam uspio, tako bi to bilo doživljeno u Livnu. Zato sam stalno mislio na sutra, i to me tjeralo naprijed.

Već ste govorili da vam ništa u životu nije bilo servirano?

Ništa u životu nisam dobio na dlanu, za sve sam se pomučio i baš zbog toga ne dam na sebe. Bilo je trenutaka kada nisam imao ništa. Ali o njima ne želim razmišljati. Imao sam kriza i bračnih i ljudskih i sportskih, ali iz svega sam izašao još jači. Nikad prvi neću nekoga dirati, ali na sebe ne dam.

Kada spominjete brak, vi ste sa svojom suprugom od rane mladosti?

Od srednje škole.

Nije lako izdržati brak kad se tako mladi vjenčate?

Nije lako, normalnije se rastati nego očuvati brak. Ali tolerancija je pridonijela da smo opstali.

U svojim ste porukama na podršci zahvaljivali i braniteljima, i vi ste sudjelovali u ratu?

Nikad to nisam htio potencirati jer je to s moje strane bilo mizerno i neusporedivo s ljudima koji su dali svoje živote ili izgubili članove obitelji. Kad je počeo rat, vratio sam se iz Mostara, gdje sam igrao nogomet, u Livno. Prijavio sam se u HVO, no ljudi su prema meni bili blagi, pa me nisu poslali na prvu liniju, nego sam kombijem dva-tri mjeseca prevozio hranu na ratište. Tada je Slobodna Dalmacija objavila da Stanko Poklepović pita gdje je Zlatko, to su u Livnu vidjeli i pustili me da odem trenirati.

Braniteljima se svidjelo što ste ih se sjetili.

Bez branitelja ne bi bilo Hrvatske, dali su sve svoje... Da nije bilo branitelja, ne bi bilo ni ovih što pišu protiv njih. Nemam ništa ni protiv koga, ja nisam ni lijevo ni desno, samo želim Hrvatsku u kojoj se poštuje i cijeni emocije i zajedništvo. Mene politika ne zanima, zanimaju me ljudi. Bio sam na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, Njemačkoj, Austriji i Poljskoj kao navijač. Nosio sam šahovnicu i pjevao. Nisam pao s neba, igrali smo za naše ljude koji su dali i zadnju kintu da dođu u Rusiju na utakmice.

Jesu li vas iznenadile kritike manjeg dijela javnosti zato što ste doveli Thompsona na Trg da vam pjeva na povratku iz Rusije?

Umjesto da gledamo kako ćemo na valu uspjeha reprezentacije napraviti nešto dobro za Hrvatsku, mi se pitamo tko je pjevao i što je pjevao. Thompson je pjevao “Lijepa li si”, mi s tom pjesmom krećemo iz hotela na stadion. Ona trešti na najjače u autobusu. U svlačionici opet slušamo “Lijepa li si”. To je pjesma o ljubavi, o domoljublju, Hrvatskoj. Ta je pjesma naša himna i dečki su htjeli da nam Thompson pjeva tu pjesmu. Ne vidim u tome ništa loše. Nikakvih tu političkih poruka nema i zašto bi nam netko priječio da slušamo tu pjesmu. Onaj kome ta pjesma ne odgovara nije bio na Trgu.

Thompsonu je usred pjesme “Geni kameni” isključen mikrofon na Trgu?

Neću to komentirati.

Je li Thompson vaš prijatelj?

Da, bio sam na pet-šest njegovih koncerata. Bio sam u Čavoglavama. Nikad ne bježim od svojih prijatelja i svojih stavova. Poštujem sve, zvali su me iz Blica, Avaza, Kurira, svima sam dao intervjue. Ne dijelim ljude, sa svima razgovaram i sa svakim ću zastati, slikati se...

Luka Modrić navodno voli i jednu pjesmu Mate Bulića?

Da, Matinu “Domu mom”. Naš je repertoar bio: “Domu mom”, “Lijepa li si”, “Moja domovina” i “Nije u šoldima sve”.

Je li vam i predsjednica Grabar-Kitarović prijateljica? Zajedno ste bili i na rukometnim utakmicama?

Izuzetno je cijenim i poštujem. Zajedno smo bili na rukometnim utakmicama, tada smo se i upoznali. Ona je iskreno i bez uvijanja, sa srcem navijala za reprezentaciju. Bilo je polemika zato što je dolazila u svlačionicu nakon utakmica. I Angela Merkel je dolazila k svojima pa nikome to nije smetalo. Kad je Merkel, onda je dobro, kada je Kolinda, onda nije dobro.

Gdje je tu realnost?

Shvatio bih da smo bilo koga vrijeđali ili napadali, ali mi samo ističemo što osjećamo.

Predstavljaju li vam teret očekivanja koja su se stvorila u vezi s vama, vi ste trenutačno sigurno najpopularnija osoba u Hrvatskoj?

Ne znam koja su to očekivanja. Ja sam samo nogometni trener koji radi svoj posao.

Prvo je očekivanje da ostanete u reprezentaciji?

Mogu još dvije godine s reprezentacijom, ali rekao sam da sam nakon Amerike donio odluku da odem. Ne mogu podnijeti da ljudi koji dvaput u životu nisu šutnuli loptu odlučuju o mojoj sudbini. Ja sam neovisan i neopterećen, ali ne mogu dopustiti da se netko igra sa mnom i da me za dva mjeseca opet netko smjenjuje.

Je li korijen problema u Hrvatskom nogometnom savezu?

Zahvaljujem im na šansi koju su mi dali. Ali rekao sam stvari koje mi smetaju. Hrvatskog izbornika mora se zaštititi kao instituciju, ne kao Zlatka Dalića. To je tvoj izbornik, štiti ga. Ako hoću da moj pomoćnik bude taj i taj, onda neka bude, a ne da se za to moram boriti mjesecima. Zbog Svjetskog prvenstva nisam s time htio izlaziti van jer sam znao da ćemo napraviti nešto veliko, u suprotnom ne bih prešao preko toga.

Od vas su i očekivanja da budete pokretač promjena u HNS-u?

Nisam ja taj koji će to mijenjati.

Ali vi ste dali taj pozitivni impuls koji bi trebao dotaknuti razne društvene točke.

Sa svoje strane za Hrvatsku ću učiniti sve što mogu.

I igrači su pokazali svoj stav kada nisu htjeli da članovi Izvršnog odbora budu u avionu s reprezentacijom na povratku iz Rusije?

To dečke trebate pitati. Prvo, ne želim fajt ni rat, samo štitim sebe ako me drugi ne žele zaštititi. Neke sam stvari prešutio, ali nisam zaboravio.

Jeste li prelomili, ostajete li izbornik?

Kada sam vidio toliku pozitivu, narod koji je stao iza mene, nemam pravo da ne preispitam svoju odluku o odlasku. Doček – Zagreb, Varaždin, Miholjac, Split... Ne mogu ignorirati pola milijuna ljudi i više koji su nas dočekali u Zagrebu.

Ćiro je bio treći, ali ovakve ovacije nije dobio.

Hrvatska je konačno ono što ja hoću, emocija i zajedništvo. Samo četiri ili pet privedenih na više od pola milijuna ljudi na ulicama. Pa nama su se bakice vješale na bus, plakale. I sad netko hoće to pokvariti. Sve te emocije dale su mi snagu, ali moram biti i jako oprezan.

Da, čovjek vrlo brzo može s vrhunca slave pasti na dno.

Pogotovo kod nas, za trenutak si u blatu. Novac me ne inspirira niti je moja motivacija.

Čitala sam da vam azijski klubovi nude plaću od pet milijuna dolara godišnje?

Kome bilo pravo, kome krivo, ja sam drugi trener na svijetu. I ta brojka od pet milijuna dolara godišnje za drugog trenera svijeta je premalena.

Koliko zarađuju vrhunski treneri?

Ne znam, nisam u tom svijetu, ali sigurno od 15 do 20 milijuna godišnje. Ne želim sipati floskule, svakome je novac bitan, ali meni nije prvi motiv.

Je li stigla i ponuda nekog kluba iz Europe?

Trenutačno ne odgovaram na pozive s nepoznatih brojeva (haha).

Sanjate li finalnu utakmicu s Francuskom?

Ne, niti ću ikada pogledati snimku.

Je li Luka Modrić najveći igrač?

Da, i da nismo ušli u finale, on bi zaslužio tu titulu. Prvo, on je velik čovjek.

Po čemu?

Po svojoj jednostavnosti, komunikaciji, svom teškom životnom putu. Fantastičan čovjek.

I on je doživio kritike zbog svjedočenja u slučaju Mamić?

Ne želim to komentirati.

Koliko je reprezentaciji značilo to što nije bilo Zdravka Mamića?

Ne želim komentirati druge.

Što vam je rekao Deschamps nakon pobjede Francuske?

Zlatko, prvi put si tu, sjajan uspjeh. Ja sam odgovorio da je njemu drugi i da mu čestitam. Bio je vrlo korektan.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.