Bila je to jedna od onih utakmica koje se pamte zauvijek. Finale Olimpijskih igara u Seulu 1988. godine, sudar dvaju košarkaških svjetova, Jugoslavije i Sovjetskog Saveza. Na jednoj strani Dražen Petrović, Vlade Divac, Dino Rađa i Toni Kukoč, a na drugoj Arvydas Sabonis, Šarūnas Marčiulionis, Rimas Kurtinaitis i Alexander Volkov. Bio je to vrhunac jedne generacije i borba za najsjajnije odličje. Sovjetski Savez je na kraju slavio rezultatom 76:63, ostavivši jugoslavensku selekciju u suzama, sa srebrom oko vrata. Poraz je to koji je posebno teško pao najvećem od svih, kapetanu momčadi i igraču koji je živio za pobjede – Draženu Petroviću. Unatoč porazu svoje ekipe, upravo je on bio najbolji pojedinac na parketu, ubacivši dominantna 24 poena i pokazavši još jednom zašto nosi nadimak košarkaški Mozart. Njegova strast i natjecateljski duh bili su neupitni, a porazi, osobito oni u finalima, pogađali su ga dublje nego bilo koga drugog.
Godinama kasnije, kada su se slegle emocije i kada su akteri te velike utakmice već odavno bili u sportskoj mirovini, u javnost je dospjela anegdota koja je do tada bila nepoznata. Ispričao ju je Vasilij Avramenko, cijenjeni liječnik sovjetske reprezentacije, čovjek koji je iz prve ruke svjedočio trenutku koji nadilazi sport i definira istinske šampione. Njegova sjećanja ne govore o taktici ili koševima, već o jednom tihom, gotovo nestvarnom događaju koji se odvio daleko od očiju javnosti, u trenucima kada su se slavlje pobjednika i tuga poraženih ispreplitali u olimpijskom selu. Priča je to koja potvrđuje sve ono što su o Draženu govorili i suigrači i protivnici – da je njegova veličina bila jednako izražena na terenu i izvan njega.
Avramenko se prisjetio kaosa i euforije u sovjetskoj svlačionici nakon osvajanja zlatne medalje. Kada se slavlje napokon stišalo, uslijedila je obavezna procedura za svakog sportaša – doping kontrola. Doktor je zajedno s najvećim zvijezdama svoje ekipe, Sabonisom, Tihonjenkom, Kurtinaitisom i Marčiulionisom, krenuo prema prostorijama za testiranje. Tamo su, kako to obično biva, morali čekati. I čekali su dugo, gotovo dva sata. U jednom trenutku, vrata su se otvorila i u prostoriju su ušla dvojica poraženih finalista iz jugoslavenske reprezentacije. Jedan od njih bio je upravo Dražen Petrović, igrač koji im je samo nekoliko sati ranije zadavao najveće probleme na parketu.
Nakon što je i taj protokolarni dio završen, obje su se skupine igrača našle u istom minibusu koji ih je vozio natrag prema Olimpijskom selu. Atmosfera je, prisjeća se Avramenko, bila pomalo neobična – pobjednici su bili tihi od umora, a poraženi zamišljeni i utučeni. U jednom trenutku, tišinu je prekinuo šapat. Rimas Kurtinaitis, sjajni sovjetski šuter, diskretno se obratio doktoru. "Zamoli ga da stane, želimo kupiti nekoliko piva da proslavimo", šapnuo je, pokazujući na vozača i obližnju trgovinu. Avramenko je razumio svoje igrače. Nakon takvog uspjeha, željeli su nazdraviti zlatu koje su tako teško osvojili. Krenuo je ustati i obratiti se vozaču, no tada se dogodilo nešto što nitko u minibusu nije mogao ni zamisliti.
Prije nego što je doktor uspio išta reći, osjetio je ruku na svom ramenu. Okrenuo se i vidio Dražena Petrovića. Najveći rival, igrač koji je upravo izgubio olimpijsko zlato, pogledao ga je i na tečnom ruskom jeziku izgovorio rečenicu koju Avramenko i njegovi igrači nikada nisu zaboravili: "Ne, ja ću." Dražen je ustao, izašao iz minibusa i ušao u trgovinu, ostavivši cijelu sovjetsku delegaciju u potpunom šoku i nevjerici. Čekali su ga u tišini, pitajući se što se događa. Nekoliko minuta kasnije, Petrović se vratio. U rukama nije nosio nekoliko boca piva. Vratio se s cijelom gajbom i velikom kutijom torte "Napoleon". Prišao je zapanjenom Arvydasu Sabonisu, pružio mu pivo i tortu te jednostavno rekao: "Čestitam."