Dok je Norveška slavila povijesni uspjeh i plasman u nokaut fazu Svjetskog prvenstva, izbornik Ståle Solbakken nije prvo potrčao prema svojim igračima. Njegov instinkt odveo ga je na tribine, gdje je potražio suprugu Anniken, životnu partnericu s kojom dijeli više od tri desetljeća. Zagrljaj i poljubac koji su uslijedili obišli su svijet i postali simbol trenutka na koji je cijela nogometna nacija čekala čak 28 godina.
Većini je to bio tek emotivan prizor nakon velikog uspjeha, no za Solbakkenove je taj trenutak imao mnogo dublje značenje. Bio je podsjetnik na jednu od najdramatičnijih životnih priča u modernom nogometu, piše norveški VG.
Sve je počelo 13. ožujka 2001. godine. Solbakken je tada imao 33 godine, bio je standardni norveški reprezentativac i veznjak danskog Copenhagena. Tog je jutra otišao na trening uvjeren da ga očekuje sasvim običan dan. Dva dana ranije odigrao je prvenstvenu utakmicu i nije osjećao nikakve zdravstvene tegobe.
No, tijekom treninga iznenada se srušio pred šokiranim suigračima. Bez ikakvog upozorenja njegovo je srce prestalo kucati. U jednom trenutku bio je vrhunski sportaš u punoj snazi, a već u sljedećem borio se za život. Dok su igrači u nevjerici promatrali što se događa, klupski liječnik krenuo je u utrku s vremenom.
Presudne sekunde
Ključnu ulogu odigrao je liječnik Frank Odgaard. Odmah je započeo s masažom srca te zatražio da se hitna pomoć pozove uz napomenu kako je riječ o životno ugrožavajućoj situaciji. Svaka sekunda bila je presudna.
Po dolasku hitne pomoći Solbakken je proglašen klinički mrtvim. Ipak, medicinska borba nije završila. Tijekom prijevoza prema bolnici liječnici su ga, nakon gotovo sedam minuta bez otkucaja srca, uspjeli vratiti u život. Bez svijesti je ostao ukupno 26 sati, priključen na uređaje za održavanje života u bolnici Rigshospitalet.
Dok su liječnici vodili bitku za njegov život, njegova obitelj prolazila je vlastitu agoniju. Supruga Anniken, tada 23-godišnjakinja, ostala je kod kuće s njihovom djecom – četverogodišnjim sinom i jednogodišnjom kćeri. Klupski predstavnici došli su joj priopćiti stravične vijesti, dok su njegovi roditelji odmah krenuli prvim letom iz Norveške prema Danskoj.
- Rekli su mi da je moja majka već tijekom leta počela planirati moj sprovod - prisjetio se Solbakken godinama poslije.
Prisjećajući se tog razdoblja, rekao je kako su se njegovi najbliži najprije bojali hoće li uopće preživjeti, a zatim i kakve će posljedice ostaviti tako dugo razdoblje bez rada srca.
- Prvo su se pitali hoću li ostati živ. Nakon toga jesu li mi mozak i ostali organi pretrpjeli trajna oštećenja. To su bile misli koje su mučile moju obitelj i suigrače. Jednostavno se ugasilo svjetlo - ispričao je.
Nakon 26 sati provedenih u komi probudio se, a liječnici su ubrzo ustanovili uzrok kolapsa. Solbakken je imao urođenu srčanu manu koja do tada nikada nije bila dijagnosticirana. Kako bi spriječili novi incident, ugradili su mu pacemaker.
Iako je dobio drugu priliku za život, profesionalna nogometna karijera bila je završena. U 33. godini liječnici su mu preporučili trenutačni kraj igranja.
Za mnoge bi to bio kraj sportske priče, ali za Solbakkena bio je tek početak novog poglavlja.
- Takvo iskustvo vas promijeni, pogotovo u početku. No od tada nisam imao nikakvih zdravstvenih problema, liječnici su se dobro pobrinuli za mene. Imao sam sreće, mnogi drugi nisu. Možda me upravo to iskustvo natjeralo da se ranije okrenem trenerskom poslu - piše FIFA.
Prisjetio se i neobičnog iskustva koje je doživio dok je bio između života i smrti.
- Isprva nije bilo ničega, samo potpuni mrak. Zatim se pojavila svijetloplava boja... nazovimo to tunelom. Bilo je to prekrasno svjetlo - dodao je.
Trenerska karijera
Budući da više nije mogao igrati, već 2002. godine započeo je trenersku karijeru u HamKamu, svom bivšem klubu. Momčad je odveo do naslova u drugoj ligi i plasmana u elitni rang norveškog nogometa. Već sljedeće sezone HamKam je završio na odličnom petom mjestu, a Solbakken je osvojio nagradu Kniksen za najboljeg trenera Norveške, prenosi Slobodna Dalmacija.
Njegov uspjeh donio mu je i nadimak “Ståle Salvatore”, odnosno Ståle Spasitelj, a 2005. godine uslijedio je povratak u Copenhagen, klub u kojem je zamalo izgubio život.
U danskom velikanu izgradio je status klupske legende. Tijekom dva mandata osvojio je osam naslova prvaka Danske i postao najtrofejniji trener u povijesti Copenhagena. Momčad je uspješno vodio i u Ligi prvaka, gdje je upisao pobjede protiv velikana poput Manchester Uniteda i Ajaxa.
Izvan Skandinavije, međutim, nije imao jednako uspjeha. U njemačkom Kölnu smijenjen je 2012. nakon loših rezultata, a kasnije je izjavio kako se “Isus i José Mourinho zajedno ne bi snašli u tom klubu te godine”.
Iste godine preuzeo je Wolverhampton Wanderers, no na klupi engleskog kluba zadržao se tek pola sezone. Kasnije je objašnjeno kako se nije uspio prilagoditi životu u Engleskoj, dok igrači nisu prihvatili njegov stil igre temeljen na kontranapadima. Bio je to još jedan neuspješan pokušaj na Otoku, nakon kratke i turbulentne igračke epizode u Wimbledonu krajem devedesetih, tijekom koje je imao sukob s tadašnjim menadžerom Joeom Kinnearom.
Nakon iznenađujućeg otkaza u Copenhagenu u listopadu 2020., unatoč plasmanu u četvrtfinale Europske lige, uslijedio je povratak kući. Već u prosincu iste godine preuzeo je norvešku reprezentaciju.
Preokret
Dočekala ga je reprezentacija koja se dva desetljeća nije uspjela plasirati na veliko natjecanje. Posljednji nastup Norveške bio je na Europskom prvenstvu 2000. godine.
Na raspolaganju je imao jednu od najdarovitijih generacija u povijesti zemlje, predvođenu Erlingom Haalandom i Martinom Ødegaardom. Ipak, prvi pokušaji završili su razočaranjem. Norveška nije izborila Euro 2024., završivši kvalifikacije iza Španjolske i Škotske, što je u domovini doživljeno kao veliki neuspjeh. Pritisak je bio ogroman, a Solbakken je javno poručio da će podnijeti ostavku ako reprezentaciju ne odvede na Svjetsko prvenstvo 2026.
Na kraju je uspio. Norveška je dominantno prošla kroz kvalifikacije, prekinula čekanje dugo 28 godina i ponovno izborila nastup na najvećoj svjetskoj nogometnoj smotri. Veliku ulogu imao je Haaland, koji je u kvalifikacijama postigao čak 16 pogodaka.
Tako je životna priča Stålea Solbakkena dobila svoj puni krug. Čovjek kojem je srce jednom stalo na nogometnom terenu uspio je svoju reprezentaciju vratiti tamo gdje je generacije navijača nisu uspjele vidjeti gotovo tri desetljeća – na Svjetsko prvenstvo.