Mirko Pivčević, snimatelj

Za dobrog snimatelja 
nije dovoljna samo mašta

25.08.2018.
u 14:30
Pogledaj originalni članak

Snimatelj Mirko Pivčević kaže da se rodio ranije i u nekom drugom prostoru, vjerojatno bi s prijateljem s akademije Kristijanom Milićem snimao samo westerne i ratne filmove. Snimatelj je to koji je krenuo kupiti nagrade s prvim snimljenim filmom i sve što snimi biva nagrađeno. S njim smo, ovog puta u ulozi člana žirija kratkometražnog programa MFF-a, razgovarali o nagradama, suradnji s Milićem i Josipom Mlakićem te tajnama savršene kamere.

Prvi dugometražni film na kojem ste radili donio vam je nagradu za najbolju kameru. Nakon toga nagrađeni ste za kameru u još tri filma. Dakle, svega što ste se dotakli nagrađeno je. Ima li Mirko Pivčević recept za savršenu kameru?

- Naravno da nemam. Inicijativa bi trebala dolaziti od redatelja, a onda nastupaju snimatelji. Ukupno, to je uvijek timski rad jer u moj dio posla moraju biti uključeni scenografi i kostimografi. Jedino na taj način možemo stvoriti potpunu likovnu i filmsku cjelinu.


Koliko su četiri nagrade odmah na početku “dugometražne karijere” bile teret, a koliko poticaj?

Tada sam bio premlad da bih uopće razmišljao o teretu, uvijek sam ih smatrao poticajem.


Pivčevićevi filmovi ne mogu bez nagrada. Po čemu birate filmove na kojima ćete raditi?

- U ovom dijelu svijeta toliko je malo posla (filmova) da ne možete previše birati. Neke filmove sam odbio isključivo zbog neslaganja s redateljima oko pristupa u radu.


Iznimno je uspješna suradnja s redateljem Kristijanom Milićem. Što vas privlači kod rada s redateljem s kojim ste snimili “Žive i mrtve”, “Broj 55”, “Mrtve ribe plivaju na leđima”...?

- Kristijan je jedan od mojih prvih školskih prijatelja s akademije i jedan od prvih s kojima sam tada počeo raditi. On je i jedan od rijetkih žanrovskih redatelja u Hrvatskoj. Da smo se slučajno rodili nešto ranije i negdje drugdje, vjerojatno bismo cijeli život snimali westerne i ratne filmove.


“Mrtve ribe...” su art-film koji i nije baš zaživio kod publike, ali ga je struka prepoznala. Radnju romana Josipa Mlakića trebalo je uokviriti u film. Koliko ste zadovoljni onim što ste zabilježili i prenijeli iz romana kamerom?

- Osobno mislim da smo to što je Josip napisao uspjeli dobro prenijeti na film. Ne volim govoriti o svojim radovima, ali mislim da taj film ima dobru fotografiju.

 

S Milićem kao redateljem surađivali ste na više projekata čije scenarije potpisuje Josip Mlakić. Na festivalu u Širokom Brijegu bit će prikazan i film “Putevi duhana” za koji Mlakić potpisuje scenarij. Je li Mlakić dobitna kombinacija za ono što želite pokazati kamerom?

- Planine, doline, jezera i putovi središnje Bosne i Hercegovine na kojima se ovaj dokumentarac događa toliko su surovi i lijepi da su u startu već odlična inspiracija za snimanje. Iznimno cijenim Josipov rad i užitak je surađivati s njim.

 

Što je tajna dobrog snimatelja?

- Nekad mi se čini da je u pitanju mašta. To, naravno, nije dovoljno jer je kamera tehnička naprava, kao i rasvjeta i scenska tehnika. Mislim da treba toliko dobro ovladati tehnikom kako bi se onda prestalo misliti uopće o njoj i posvetilo samo onome što je ispred vas jer ipak je to najbitnije. Problem je u tome što se ta tehnika stalno mijenja, i to jako brzo. 

 

Predavač ste na fakultetu. Grizu li mladi ljudi za kameru i kako zainteresirati mlade da svijet, na koji nam je nametnut pogled, gledaju kroz kameru?

- Nema tu nikakvog pravila, neki više, neki manje, kao i u svim drugim poslovima. Ja sam taj koji ih mora naučiti kako progledati kroz kameru ili fotoaparat. Moram im dati osnove zanata i naučiti ih kako promišljati kroz taj medij. 

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.