Za Tinu Celić glazba nikada nije bila samo hobi. Odrastanje u glazbenoj obitelji u Splitu, prve višeglasne pjesme sa sestrom, satovi pjevanja, bend Eclipse i studentski dani u Zagrebu postupno su je vodili prema pozornici na kojoj danas nastupa kao članica Hrvatskih ruža. Nakon iskustva s Eclipseom, koji je pažnju publike privukao viralnim snimkama na društvenim mrežama, Tina je napravila novi korak u svojoj glazbenoj priči i postala dio benda koji iza sebe ima bogatu povijest i prepoznatljiv identitet. Paralelno sa studijem komunikologije gradi glazbenu karijeru, a upravo joj spoj glazbe, komunikacije i medija daje zanimljivu perspektivu na industriju u kojoj djeluje.
U razgovoru za Večernji list govori o glazbenim počecima, odrastanju u Splitu, obiteljskoj podršci, iskustvu s Eclipseom i prelasku u Hrvatske ruže. Otkriva i kako je doživjela poziv za pridruživanje bendu, što je donijela njegovu novom zvuku, kako izgleda suradnja s Nenom Ninčevićem te zašto joj pjesma „Slikaj mi rodni kraj“ budi posebne emocije.
Vecernji.ba: Kad danas pogledaš unatrag, od djevojke iz Splita koja je pjevala jer je to jednostavno voljela, preko Eclipsea i studentskih dana u Zagrebu, pa sve do Hrvatskih ruža, gdje zapravo počinje Tinina glazbena priča?
Odrasla sam u glazbenoj obitelji u kojoj nikad nije bilo puno mira i tišine. Otac je svirao u svom bendu, majka je pjevala i plesala u folklornom ansamblu, sestra svira i pjeva, a brat svira klavijature. Od malih nogu sestra i ja smo pjevale, a brat je svirao u župnoj zajednici u kojoj smo tada živjeli. To je bio početak ozbiljne ljubavi prema pjevanju i glazbi. Kasnije sam krenula na satove pjevanja kod mentorice Teane, gdje sam upoznala djevojke s kojima sam osnovala girl band Eclipse. Odselila sam se u Zagreb, gdje sam pjevala za BlaBla Bend, i sve ostalo je povijest.
Vecernji.ba: Split je grad iz kojeg dolazi nevjerojatno puno glazbenika. Koliko su dalmatinski mentalitet, podneblje i odrastanje u Splitu oblikovali tvoj glas, glazbeni ukus i odnos prema pozornici? Imaš li neku pjesmu, izvođača ili uspomenu iz djetinjstva koju ćeš uvijek vezati uz Split?
Naravno, u Splitu je i voda glazbena, ha-ha. Definitivno me oblikovalo u smislu da kao prava Dalmatinka ne mogu si pomoći, a da ne zapjevam tercu. Ne mogu ne spomenuti obiteljsko zajedničko pjevanje starih dalmatinskih pjesama, i to u što je moguće više glasova. Glazbenik koji me je zasigurno dotaknuo još od djetinjstva jest Oliver Dragojević, kojeg sam najčešće slušala sa starijim bratom Nikolom, koji bi mi ponekad znao pokvariti užitak slušanja objašnjavajući teoriju koja stoji iza pjesme.
Vecernji.ba: Je li od početka obitelj vjerovala da bi Tina jednog dana mogla stati na veliku pozornicu?
Da, kako sam već spomenula, glazba je sveprisutna u mojoj obitelji. Moj stariji brat prvi je ušao u glazbeničke vode kao životni i poslovni put, čime mi je malo utro put da se mama i tata manje brinu. Ja sam najmlađe dijete pa, iako vjeruju u mene, nikad neće propustiti priliku izraziti brigu.
Vecernji.ba: Postoji li osoba iz tvoje obitelji ili bliskog kruga koja ti je bila najveći „vjetar u leđa“, možda čak i onda kada si ti sama sumnjala u sebe? Kako su tvoji najbliži reagirali kada si im rekla da postaješ dio Hrvatskih ruža?
Imam prilično dobru podršku cijele obitelji, dečka i bliskih prijatelja. Ne mogu čak ni izdvojiti tko mi je najveći vjetar u leđa jer me svi oko mene stalno potiču na napredak. Vijest da postajem dio Hrvatskih ruža prvo sam javila bratu, glazbeniku i bubnjaru Nikoli Celiću, koji poznaje moje nove kolege i mogao mi je dati najbolje savjete.
Vecernji.ba: Prije Hrvatskih ruža bila si dio Eclipsea, benda koji je praktički eksplodirao preko društvenih mreža i TikToka. Što ti je to razdoblje donijelo kao izvođačici i što si tada naučila o tome kako publika danas „otkriva“ glazbenike?
Da, to je bilo ludo razdoblje. Dvije prijateljice i ja iz fore smo smišljale višeglasja za razne pjesme i to snimale za TikTok. Jedan je video doslovno buknuo preko noći, nakon čega su krenuli pozivi na emisije i razne suradnje. To me naučilo koliko je zapravo potrebno osluškivati što ljudi žele i što im nedostaje. Ponekad glazbenici budu toliko zaokupljeni svojom novom pjesmom ili projektom da zaborave osluškivati ljude za koje ta pjesma zapravo i nastaje.
https://www.youtube.com/watch?v=4w2gJYOwMHs&list=RD4w2gJYOwMHs&start_radio=1
Vecernji.ba: Zanimljivo je da si paralelno sa svim tim studirala komunikologiju. Koliko ti danas znanje o komunikaciji, medijima i društvenim mrežama zapravo pomaže u glazbenom poslu? Jesi li više pjevačica koja razumije medije ili komunikologinja koja je završila na pozornici?
Sviđa mi se ovo pitanje, ha-ha. Svakako bih rekla da sam samim studiranjem i odseljenjem iz rodnog grada dobila novu perspektivu kao osoba, a komunikologija i glazba nisu toliko različite koliko se čini. Glazba je način komunikacije, izražavanja sebe na različite načine. Glazba mi je olakšala razdoblje studiranja jer mi je izgradila samopouzdanje potrebno za prezentacije, javne govore i slično, a studij mi definitivno pomaže u razumijevanju glazbene industrije, koja također ne postoji bez medija.
Vecernji.ba: A sada dolazimo do Hrvatskih ruža. Kako je izgledao trenutak kada si dobila poziv ili prijedlog da postaneš dio benda? Što ti je prvo prošlo kroz glavu – „ovo je velika prilika“ ili „čekaj, jesu li oni stvarno mene zvali?“ I što je presudilo da kažeš – idemo?
Bio je to neki dan usred tjedna, a ja sam sjedila na kavi s prijateljicama nakon predavanja. Nazvao me Danijel, bubnjar, i na brzinu mi sve objasnio u razgovoru koji je trajao doslovno dvije minute. Tek kad je razgovor završio i kad sam prijateljicama ispričala o čemu se radi, zapravo sam shvatila što se dogodilo. Ali od tog prvog poziva u meni nije bilo dvojbe želim li to ili ne. Samo sam sebi odmah rekla: idemo.
Vecernji.ba: U Hrvatskim ružama nisi samo ušla u bend, nego u priču koja već ima svoju publiku, povijest i snažan identitet. Jesi li osjetila pritisak da moraš opravdati povjerenje Nene Ninčevića i uklopiti se u već izgrađenu priču ili si od prvog dana htjela donijeti baš „svoju Tinu“?
Definitivno nije bilo lako, pritisak je postojao, ali ga je na kraju nadjačao ponos. Bila sam ponosna i zahvalna što imam priliku biti dio ovoga, što imamo priliku surađivati s čovjekom uz čije sam tekstove pjesama odrasla i čija me kreativnost oduvijek fascinirala. Naravno da želim istovremeno pokazati svoju autentičnu i iskrenu stranu, ali i opravdati Nenino povjerenje, a to ću postići jedino trudom i radom.
Vecernji.ba: Što si ti osobno donijela Hrvatskim ružama, a što su Hrvatske ruže donijele tebi?
Teško mi je reći što sam osobno donijela, a da ne spomenem i kolegicu Gabrijelu Novaković. Smatram da smo zajedno unijele promjenu i svjetlinu u njihov zvuk, ali i vedrinu u dinamiku odnosa u bendu. Prvo, ono što je ispalo sjajno jest to da smo se nova kolegica Gabrijela i ja odmah dobro uklopile i „kliknule“, što je iznimno važno za zajedničko pjevanje u višeglasju. Dionice sada slažemo gotovo bez dogovaranja. Drugo, dečki iz benda prihvatili su nas dvije predivno, s toplinom i brigom kakva se rijetko viđa. Mislim da sam na pravom mjestu jer imam priliku učiti od odličnih glazbenika, ali i kvalitetnih ljudi.
Vecernji.ba: „Slikaj mi rodni kraj“ posebno je emotivna pjesma jer govori o odlasku, nostalgiji i povezanosti s domom. Ti si iz Splita, studiraš u Zagrebu, osjećaš li ti osobno tu emociju odlaska iz rodnog kraja? Postoji li nešto iz Splita za čime najviše čezneš kada si dugo u Zagrebu?
Definitivno. Koliko god sam uživala u studentskim danima u Zagrebu, toliko mi je nedostajao moj Split da je bilo čak i prolivenih suza. Nedostajali su mi more, klima, dalmatinski temperament i obitelj. Ipak, ponekad kad prošetaš Trešnjevkom, gdje živim, čuješ toliko Dalmatinaca da ti odmah bude lakše. 😊
Vecernji.ba: Ako maknemo na trenutak Hrvatske ruže, Eclipse, fakultet i društvene mreže – tko je zapravo Tina Celić? Što publika još ne zna o tebi, a voljela bi da zna? Postoji li neki tvoj san, strah, kompleks ili ambicija koju nikad nisi javno izgovorila?
Ma ja sam kao otvorena knjiga, poprilično blebetava, tako da, ako i ima nešto što se još ne zna o meni, sigurno ću sama reći sve što još nisam. Ha-ha.
Vecernji.ba: Zamisli Tinu za pet godina. Gdje je vidimo? Na velikoj pozornici kao članicu Hrvatskih ruža, u solo glazbenoj priči, možda na televiziji i u medijima zahvaljujući komunikologiji ili u nečemu što danas još nitko, pa ni ti, ne može predvidjeti? I što bi današnja Tina voljela da joj buduća Tina nikada ne zaboravi?
Čovjek nikad ne zna gdje će ga život odvesti, a to je ljepota života, ali i glazbe. Želim raditi i napredovati pa, gdje god me to odvelo, ako je uz napredak, bit ću zadovoljna. Jedino što bih voljela jest istovremeno graditi i obiteljski život, odnosno ostvariti se kao supruga i majka. Ako moj dečko ovo čita – Bruno, bez pritiska...