Nakon četiri godine stanke, kultni zagrebački bend sarajevskih korijena Zabranjeno pušenje izdao je dvostruki album “Karamba”. Tekstovi pjesama, čiji je autor ujedno i frontmen Sejo Sexon, nastavljaju se na 40 godina dugu povijest benda, duhoviti su, autoironični, prepuni živopisnih likova i životnih lekcija, pa je pred publikom beskompromisni rokenrol album, odsviran srcem i dušom onih koji su se davno, kako i kažu u jednoj od pjesama, zakleli na “polovni Fender i napuknuti mikrofon Shure”. Sejo, pravim imenom Davor Sučić, povjesničar po profesiji, odličan je sugovornik i za dijagnozu društva u kojem živimo. Zaigran i u 62. godini, na razgovor u kafić na zagrebačkoj Trešnjevci došao je u društvu kujice Dami, odjeven u majicu kratkih rukava s natpisom “Ostariću, neću znati”. Dok iz njega riječi naviru u formi eseja, istina, kako se ispostavilo, ne može od toga biti dalja.
Zabranjeno pušenje od svojih se početaka bavilo kritikom društva i politike u bivšoj državi. Koje ste aktualne pojave secirali novim albumom?
Mi smo kao onaj poštar iz “Malog mista”, imamo tekicu i bilježimo svakodnevicu. Sve što se događa u makrokozmosu, događa se i u mikrokozmosu i naš je teleskop uvijek okrenut prema mahali, dvorištu. Pogrešna je bila početna loša prognoza nekih starijih kolega koji su rekli da ovom glazbenom pričom nećemo dobaciti ni do Visokog jer je previše lokalno i previše egzotično da bi nas šira publika mogla razumjeti. Ispostavilo se da svaka sredina ima iste probleme jer se sve s globalne razine na kraju slije u ulicu. Novi album bavi se svime što se u ulici događa, od kriminala i prostitucije do šminkeraja, svim slikama koje oko sebe vidim i kojih se ne mogu osloboditi dok ih ne napišem.
Album je nastao tijekom epidemije koronavirusa, kako je taj period utjecao na vašu inspiraciju?
Koliko god to bio tragičan period, umjetnicima je dao priliku da se malo presaberu, da stanu na loptu i iziđu iz tog kaosa putovanja, koncerata i medija i da se preko noći vrate u fazu kad su demo-bend i kada ih nitko ne traži, ne zove i ne vuče za rukav, kad imaju mir tipičan samo za period početaka. S druge strane, to je vrijeme bilo inspirativno jer se ogolilo svjetsko ludilo svih tih gurua, proroka i ravnozemljaša i što je ta priča doživjela svoj neslavni kraj, ogoljena do kraja, kada se pokazalo koliko može biti tragična. Mi smo se nekad takvim ljudima smijali, međutim, kad vidite da takvoj percepciji pripadaju predsjednik Brazila ili američki predsjednik Trump koji sa svoje funkcije preporučuje liječenje dezinficijensom ili infracrvenim, naglo sam se prestao smijati budalama. To je bila jedna od tekovina epidemije koja, kao i rat, vrlo vjerno pokaže gdje i s kim živimo.
Na promociji ste rekli: “Kakva sam ja to zvijezda s 200 kuna u džepu?”
Tu izjavu ne treba tumačiti bukvalno, ali u biti nije ni daleko od istine. Moj brat živi u Americi, on je srednja klasa i ima puno veću kuću, puno veći auto, puno veći brod i puno veći posjed nego što je imala bilo koja estradna zvijezda u bivšoj Jugoslaviji. Meni je smiješno na Balkanu glumiti zvijezdu. Većina naših “zvijezda” diže kredit za Armanijevo odijelo i skupe cipele jer, kao što reče pokojni Pukanić, nije važno da imaš milijun dolara, važno je da izgledaš kao milijun dolara”. U tome im svesrdno pomažu mediji jer oni ne mogu bez zvijezda. Pritom, zvijezde kod nas uglavnom padaju po bini i pokušavaju dohvatiti mikrofon mrtvi-pijani i to je medijima najzanimljivije. Bolje da sam i ja pao na bini nego izdao CD. Puno je lakše imati stranku iza sebe, neki čopor, biti neki nacionalni umjetnik koji pjeva budnice, to su lakši putevi, samo je pitanje za što imate želudac. Kad me pitaju može li se živjeti od glazbe, kažem da se može živjeti i od čišćenja cipela. Volim za sebe reći da sam, kako se nekad govorilo, radnik u kulturi. Nosimo se.
Koji je smisao umjetnosti dok ratne trube, evo u Ukrajini, sviraju?
Kada se razviju zastave, sva pamet je u trubi. Na žalost, nekima je dobar život postao dosadan, nekima su sve te tekovine civilizacije i tehnike postale odiozne, pa se u nekom trenutku zasite i mira. Meni je frustrirajuće da i mladi ljudi jašu na tom valu, pa kad sviram u BiH, Hrvatskoj i Srbiji, vidim puno tetoviranih s nekakvim likovima, tipa Draže Mihailovića i Ante Pavelića, koji uopće ne pripadaju njihovu vremenu i njihovoj generaciji, i simbolima pod kojima su se događale ozbiljne tragedije. Mladi ljudi valjda vole uvijek biti u opoziciji i na drukčiji način gledati svijet, no nekada to ode i u ekstrem. Žao mi je što više ne mogu dijete odvesti na utakmicu koliko su stadioni postali poligoni za nekakve ekshibicije nasilja, ksenofobije i mržnje. To je postalo “in” i morat ćemo čekati da se ljudi toga zasite.
Kao povjesničar, kako gledate na činjenicu da smo 30 godina nakon ratova na Balkanu i 80 godina nakon Drugog svjetskog rata zarobljenici aveti prošlosti?
Zarobljenici smo aveti prošlosti jer vjerujemo u njih. Vjerojatno su i obiteljske povijesti pridonijele tome da potomci ustaša i partizana na osnovi obiteljskih tragedija grade svoj svjetonazor, dok s druge strane i škola i mediji potpiruju takva promišljanja. Nadalje, u većini zemalja bivše Jugoslavije zapravo ne postoji službena ni znanstvena, nego obiteljska povijest, koja može biti svakojaka, a svakome je draže da o svome djedu razmišlja kao o borcu za prave stvari, kao o heroju, a ne zločincu. S obzirom na podijeljenost hrvatskog društva i nekad i sad te jedan totalni autizam prema znanosti, istraživanjima i struci, jasno je da službenu povijest nemate implementiranu ni u školi. U školama se nastoji zadovoljiti i jedna i druga kategorija, što je jako teško budući da je jedan program bio genocidan i nacistički i doveo je do konclogora i plinskih komora, a drugi se program trudio zaštititi te Srbe, Židove i Rome koji su u tom režimu bili žrtve. To je teško pomiriti, pogotovo bez nekog arbitra u smislu ministarstva znanosti i neke strategije države spram toga. Najlakše je reći: svi su u pravu. Revizija povijesti dovodi do konfuzije i nestabilnosti društva što vidimo svaki dan.
Smeta li Zabranjenom pušenju što vam desnica svakog 4. svibnja “krade” autorska prava koristeći vašu uzrečicu “crko Marshall”, obilježavajući na društvenim mrežama obljetnicu smrti Josipa Broza?
Tko danas zna kako se zove najbolji mladi pijanist u Hrvatskoj? Ne zna nitko. Ali za retarde znamo svi, oni su svakodnevna pojava u javnosti, a da bi doživjeli promociju i afirmaciju u medijima, jako dobro shvaćaju da trebaju vrijeđati i izražavati se agresivno i ponašati se nepristojno jer to je danas put do klikova. Za to su najviše krivi mediji zbog procjene da je to atraktivno.
Što bi se dogodilo da danas na koncertu u nekoj od država koje su nekad činile Jugoslaviju kažete: “Crko predsjednik”?
Pa ništa jer to danas svi žele. Rekli bi: svaka ti čast. Iz kultne serije Top-lista nadrealista, koju ste spomenuli i čiji ste neizostavni dio, paralelno se razvijao artistički, urbani pokret nazvan novi primitivizam.
Čini li vam se da je od novog primitivizma ostao samo primitivizam?
Uvijek je bilo i primitivizma i reakcije na primitivizam i malograđanštinu. S tim se terminima obračunavao i hipi-pokret i punk i novi primitivizam, jer što kaže treći zakon mehanike: svaka sila akcije ima isto takvu silu reakcije, istog intenziteta i pravca, ali suprotnog smjera. To je dobri stari Newton dobro objasnio.
Jedan od ključnih likova serije bio je i Nele Karajlić kojeg ste, nakon njegova odlaska u Beograd u ratno vrijeme, odmijenili na poziciji vokala Zabranjenog pušenja. U kakvim ste odnosima danas?
Nismo u kontaktu, ali došao je na sprovod kada mi je umro otac, a kad je njemu umro brat, cijelo je Sarajevo došlo na ispraćaj. Bude nekih situacija gdje se vidimo i kamo svi dođu, ali svi smo dugo u svojim projektima i svojim životima i premda je bilo nekih teških riječi, zle krvi tu nema. Teške riječi padnu i u obitelji. Publika priželjkuje i to vrijeme i tu ekipu da se ponovno okupi, ali svi smo mi individue, pogotovo Nadrealisti i Zabranjeno pušenje, slično kao i Monty Pythoni, ljudi koji su činili tim, ali je svatko od njih imao veliki osobni kreativni potencijal i svoje ludilo koje vas s vremenom odvede na vlastiti put, na kojem je sve manje i manje suputnika. Ima tema u kojima se s Neleom ne slažem i ne propuštam priliku da to i u medijima kažem.
Ako je tako, kako komentirate ključnu tezu njegove knjige “Fajront u Sarajevu” u kojoj tvrdi kako se u Sarajevu nikad nije moglo, ne može, niti će se moći živjeti zajedno?
To je alibi priča koja se, kako kažu, “primila”, ali je prava istina da smo mi sami napravili to zlo i da nam u tome nitko nije pomogao. Zapad se itekako trudio da do tragedije ne dođe, nudio nam kredite, pregovore i gomile opcija, a teorija da je CIA kriva za rat u Jugoslaviji je priča za malu djecu. Za taj rat krivi su ljudi koji ni danas ne žele snositi odgovornost za to vrijeme nego nam pričaju priče o vjekovnoj mržnji. Pogledajte snimke iz nekih ranijih razdoblja pa ćete vidjeti da su Srbi i Hrvati živjeli u dobrim odnosima. Uostalom, Alojzije Stepinac se na solunskom frontu borio u srpskoj vojsci.
Mira Furlan jednom je rekla da je fascinantna brzina kojom je nacionalizam promijenio ljude. Kako je to izgledalo iz vaše vizure?
Kao da je sa mnom razgovarala, ja isto to mislim. Političari, zahvaljujući kojima danas živim u Zagrebu, koštali su nas tragedije i ako im na nečemu skidam kapu, to je na brzini kojom su to izveli. Govorim u množini, ali moram apostrofirati Slobodana Miloševića koji je bio ona “mama alien” koja izbacuje spore iz kojih nastaju novi mali alieni. Traumatizirao je društvo, preplašio ljude i bacio ih u naručje nacionalnih politika koje se uvijek nameću kao jedina sila koja može obraniti naciju, premda vidimo na principu, podjednako BiH i Hrvatske, da ljudi odlaze masovno. Političari nisu zaštitnici nacije, nego faktor koji te ljude na kraju raseli i dovede do toga da su milijuni školovanih mladih ljudi u inozemstvu, a trebali su biti naša budućnost.
Zbog popularnosti pjesme “Yugo 45” koja ne jenjava, “optužuju” vas zbog nostalgije za bivšom državom. Koliko u tome ima istine?
Stvari nikada nisu crno-bijele, pa tako ni kada je riječ o Jugoslaviji. Krenimo od tadašnjeg odnosa prema omladini, a gdje su zdravstvo i školstvo, besplatna ljetovanja i položaj radnika? Naravno, bila je to zemlja koja je imala ozbiljnih gafova vezanih uz progon emigranata, Bleiburg, slobodu govora, Goli otok i naravno da je to bio jednopartijski sistem sa svim svojim nuspojavama. Moju generaciju glazbenika nisu zanimale te pojave, nas su zanimale cure, putovanja i svirka. Međutim, ono što svaki čovjek treba najviše poštovati tijekom povijesti je osobno iskustvo. Neki su ljudi u toj zemlji živjeli dobro, neki bolje žive danas, sve ovisi čime mjerite. Pjesma “Yugo 45” očito potiče komparaciju ta dva sistema. Kako vrijeme prolazi, a naše nacionalne države sve više gube i kako je s vremenom sve više ljudi koji uspoređuju stari sistem, koji je bio daleko od idealnog, s današnjom zatrovanošću društva i nesigurnošću u kojem žive, ljudi pomalo odustaju od tog stava da konačno žive u pravoj slobodi, u pravoj domovini i s pravim rukovodstvom. Sve će doći na svoje mjesto, ali revizijom, propagandom, spinovima i lažima se ništa ne može napraviti, sve je to kratkog daha. U Jugoslaviji je živjelo 4,8 milijuna Hrvata, a danas ih je 3,7 milijuna i tim argumentom se svatko treba počešati po glavi i zapitati zašto ljudi vole pjesmu “Yugo 45”.
Sarajlije su se tijekom rata i nakon njega razasuli diljem svijeta. Zašto ste vi za svoj novi početak izabrali Hrvatsku?
Hrvatsku su izabrale moje životne okolnosti. Nakon što smo 1995. otišli na turneju po izbjegličkim centrima, angažirao nas je Kerempuh na dvije godine. Radeći predstave u Zagrebu upoznavali smo se s izdavačima, menadžmentom, suradnicima, i mic po mic, upravo u Hrvatskoj naišli smo na podršku pa izdali CD. U to vrijeme zaista smo se mislili vratiti u Sarajevo, ali je počela turneja, pa sam upoznao buduću ženu, pa smo unajmili stan... Poslovica kaže: “Nije kome je dano, nego kome je suđeno”.
Je li Hrvatska za vas bila težak novi početak, obojen teškim, ratnim uspomenama?
Meni je najteže bilo jer ja sam tada radio dosta administrativnog posla, kao što su pregovori sa sponzorima i menadžmentom, dozvole i ugovori s kazalištima, i pitao se koliko je to oportuno jer većina ljudi misli da se ja zovem Sejo, a rijetko je tko znao moje pravo ime. Hrvatsko-bošnjački rat je tek završio i rane su bile još otvorene, a kako je 60 ljudi ovisilo o tim mojih potpisima, pitao sam se koliko je to otežavajući trenutak za cijelu ekipu što baš ja pregovaram. Međutim, odustao sam od toga da kažem svoje pravo ime. Cijelo to vrijeme nikad ga nisam izgovorio jer sam razmišljao da mi ne treba čovjek koji će mi dati posao zato što sam Davor, a neće mi ga dati zato što sam Sejo. I rekao sam sebi: Ako treba, sutra ćemo se vratiti u Sarajevo i nećemo ni raditi taj posao, ali ući u taj krug ludila neću. No ljudi iz Zagreba koji su me tada prihvatili, i danas su mi prijatelji, da ne kažem suborci.
Je li ta pozicija useljenika za vas bila nezahvalna za kritiku hrvatskog društva, u pjesmama i javnim istupima?
U tom trenutku nisam imao pravo secirati sredinu koju sam zatekao, pun je Zagreb bio izbjeglica iz Bosne. Često sam od te izbjegličke dijaspore čuo tu priču da je Zagreb hladan i da ovdje nema našeg komšiluka i naših teferića, a ja im kažem: “Ljudi, neće valjda ovaj grad mijenjati navike zbog nas, mi moramo mijenjati svoje navike zbog njih”. Prilično je naivno očekivati da ćeš zateći ono što si imao kod kuće, a nas nitko nije ovamo puškom tjerao, ima i Njemačka i Austrija i Australija. Isto kao što se došljaci u Sarajevu moraju naviknuti da im dođe komšija u 11 navečer i traži jaja, Zagreb ima svoje specifikume i vrijednosti. Zagreb je meni dao puno. Ljudi se iznenade kad kažem da je Hrvatska puno raznovrsnija od Bosne, jer su razlike u navikama i mentalitetu puno veće nego u Bosni. Kod nas je jasna stvar: rakija, Bijelo dugme i ćevapi, a i jezik je u svakom kutku BiH svima razumljiv, dok će se fetivi Zagrepčanin, bogami, teško snaći u Međimurju. U Hrvatskoj sam već 25 godina i odsvirao sam ovdje 2500 koncerata, izdao osam albuma i platio ovoj državi nekog poreza i mislim da sada imam pravo ponešto i reći.
Evo prigode: što vam to smeta u hrvatskom društvu? Na novom albumu pjevate kako “pravi omladinac vazda piše antidržavne parole”.
Nije to samo hrvatsko društvo, to je svjetska ili barem srednjoeropska paradigma. Smeta mi što svaka sredina pa i svaka politička grupa inzistira na nečemu oko čega nikada neće biti konsenzusa. Na našim prostorima to znači da je retorika između Hrvatske i Srbije na stratištima, Jasenovcu i Bleiburgu, a jednostavno nema “nebeskih naroda”. Kao što u povijesti nema situacije gdje jedan narod nije drugom učinio zlo, ali na tome ne treba graditi budućnost. Smeta mi što se inzistira na nečemu što nas dijeli. Treba početi od stvari koje su nam zajedničke, oko kojih se razumijemo. Prošlost ne možemo promijeniti. Nikakvom revizijom povijesti nećemo našu prošlost dovesti u neki drugi status. Žao mi je što nema zajedničke nogometne lige, više kulturne suradnje i smeta mi što je ljude strah parkirati automobile u Splitu ili Beogradu i Banjaluci, smeta mi što na tom strahu grade svoje politike i u tom strahu štite svoju pokradenu imovinu. Žao mi je što ljudi već 30 godina ne primjećuju da na tom trokutu straha funkcionira samo jedna kleptokratska elita: oni čak nisu ni nacionalisti jer ne može biti nacionalist onaj čovjek koji svom narodu daje penziju od 300 maraka. Ni onaj tko je trećinu mahom mlade populacije izbacio iz zemlje i još se hvali da je riješio pitanje zapošljavanja, a iz nekog nepoznatog razloga rejting tih ljudi samo raste. I to je fenomen o kojem bi Mira Furlan također znala reći ponešto.
Odlazite li ponekad u rodni grad? Kako kaže pjesma: je l’ Sarajevo gdje je nekad bilo?
O Sarajevu još pišem. Sarajevo je i danas moja inspiracija. Sarajevo se promijenilo i politički i turistički, ali to je grad koji i danas može dati Letu štuke, Dubiozu, Zoster, Danisa Tanovića i Jasmilu Žbanić. Duh Sarajeva je danas možda manje opća stvar: više nema muzeja filma, muzeja rock’n’rolla ni muzeja svoje vlastite umjetnosti pa je danas Dubioza više napravila za taj grad i BiH nego kompletno ministarstvo vanjskih poslova, ali grad ima svoja pravila. Grad asimilira, i svaki papak koji u njega dođe postaje građanin i njegova djeca će slušati Letu štuke bez obzira na to što je on došao s gusala i iz opanaka. U gradu se siječe najveći broj interesa i nitko nije došao u grad jer je u njemu najveća džamija na Balkanu, nego je došao odraditi neki posao, povezati se s ljudima i osigurati sebi i obitelji normalan život. Da biste došli do toga, morate surađivati i s Hrvatima, i sa Srbima, i s Jevrejima, pogotovo što je to mali grad i eksperata nema kao na pijaci. Po svim sociološkim studijama, gen papka nestaje u trećoj generaciji, kod naprednih slučajeva u drugoj, i nema dileme da će djeca papaka slušati Zabranjeno pušenje, a ne gusle.
Možete li vjerovati da ste, prošle godine, prebacili šezdesetu?
Teško sam u to povjerovao dok mi liječnik nije rekao da više ne mogu igrati lopte, a drugi da ne smijem više skijati. Tada sam rekao sebi da ću samo malo smanjiti doživljaj, ali sam shvatio da ću se tako ozlijediti. A kako se ja ne mogu sportom baviti umjereno, kao što ni kronični alkoholičari ne mogu piti malo, tako sam shvatio da je bolje prekinuti i sačuvati ovo malo koljena za pozornicu i publiku, a ne riskirati.
Na sceni ste još od 80-ih. Planirate li kao Mick Jagger, pa dokad ide?
Sad je dobra stvar što se pojavio taj unplugged pa se može nastupati i na barskom stolcu, što će, pretpostavljam, jako produljiti moju karijeru. Pitam ja Ramba Amadeusa kad ćemo zasvirati unplugged. Pa mi smo jedina dva čovjeka u regiji koji to još nisu napravili, i Aca Lukas ima unplugged. A Rambo mi kaže: “A ne, ne. To je za starije muzičare koji više ne mogu na noge”. Kao, to još uvijek nismo mi! Stvarno?
Zovu vas Sejo, Sula, Davor... u čijoj se koži najbolje osjećate i tko ste od svih tih “likova” ponajviše - vi?
Moja imena se prakticiraju u specifičnim situacijama. “Davor” mi ne kaže nitko osim policije, mame i jednog malog kruga prijatelja iz osnovne škole. Neke ljude nisam vidio 30 godina i ne mogu ih više prepoznati, ali kada mi se obrate s “Davor”, odmah znam da su s Koševa. Kad netko kaže “Sula”, onda znam da je iz gimnazije ili s fakulteta i tako suzim potragu, tko bi to mogao biti. Sa “Sejom” je već nešto teže jer to može biti kompletni Zagreb i cijela estradna scena. Ponekad olakša život kada imate više imena, no nisam nikada sebe smatrao bitnijim od drugih. Ekipa mi je ostala ista. Analizirao sam tu situaciju i došao do zaključka da su jedino u mojim mladim godinama, kada nisam imao čak ni tih 200 kuna u džepu, oko mene bili ljudi koji su me voljeli. Ovo će nekome ružno zazvučati, ali jedino sam tada bio siguran da je netko sa mnom zbog mene, a ne zbog mog statusa u bendu ili zbog Nadrealista. Kad vas netko voli samo zato što s njim klošarite po kvartu, jedino tada možete biti sigurni da je ta ljubav prava i meni su to najdragocjenija prijateljstva koja čuvam kao zjenicu oka svoga, kako reče “najveći sin”.