Miroslav Mika Aleksić, redatelj, scenarist i dugogodišnji učitelj glume, umro je u 74. godini života u svom stanu u Beogradu, gdje je posljednje mjesece života proveo u gotovo potpunoj nepokretnosti, boreći se s karcinomom debelog crijeva. Vijest o smrti za srpske medije potvrdio je njegov odvjetnik. Time je zatvoren krug čovjeka koji je desetljećima bio utjecajno ime u svijetu televizije i glumačke pedagogije, ali i protagonist jedne od najvećih seksualnih afera u suvremenoj kulturnoj povijesti Srbije.
Aleksić je još od početka osamdesetih bio prisutan u svim važnijim strukturama tadašnje jugoslavenske, a potom srpske televizijske produkcije. Od 1980. godine vodio je Dramski studio Televizije Beograd, kasnije Radio-televizije Srbije, gdje je režirao pet dokumentarnih filmova, jedanaest radijskih drama, trideset televizijskih emisija te više od šest stotina premijernih programa za Radio Beograd. Režirao je igrani film "Stvar srca", seriju "Soba 405" te sudjelovao u nizu televizijskih i kazališnih projekata, za koje je osvajao nagrade na domaćim i međunarodnim festivalima, među ostalim i u Budimpešti sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Najveći trag u javnosti ipak je ostavila njegova privatna škola glume "Stvar srca". Generacije djece i tinejdžera, među njima danas vrlo poznata imena regionalnog filma i televizije, prolazile su kroz njegov strogi sustav rada. Prema svjedočenjima, nastava je bila prožeta disciplinom, religijskim ritualima i hijerarhijom u kojoj je Aleksić imao status apsolutnog autoriteta. Škola je uživala reputaciju mjesta na kojem se "stvore zvijezde", ali i institucije u kojoj se ne propituje metoda, nego se na autoritet šuti.
Tu se reputacija srušila u siječnju 2021. godine, kada je glumica Milena Radulović u javnost izašla s tvrdnjom da ju je Aleksić silovao dok je imala sedamnaest godina, dok je kao učenica pohađala njegov studio. U potresnoj ispovijesti, koja je izazvala ogroman odjek u regiji, opisala je obrazovni režim u kojem je učitelj glume istodobno bio figura mentora, duhovnog vođe i gotovo obiteljskog autoriteta, što je, prema njezinu svjedočenju, godinama stvaralo idealne uvjete za manipulaciju i zlostavljanje. Nakon njezina istupa javile su se i druge bivše polaznice, među njima i glumica Iva Ilinčić, s vrlo sličnim opisima obrasca ponašanja.
Aleksićev profesionalni put i afera koja ga je obilježila snažno su isprepleteni upravo na mjestu gdje se dodiruju moć, ambicija i ranjivost mladih ljudi. Njegova škola glume bila je važna ulaznica u svijet castinga, filmskih i televizijskih uloga, a roditelji su je doživljavali kao odskočnu dasku za djecu koja "imaju talenta". Prema svjedočenjima, već na prvom susretu roditeljima bi jasno postavljao cijenu, pravila ponašanja i, ključnu rečenicu, da je to "prvi i posljednji put" da ih vidi, uz poruku da se djeca od tog trenutka sama snalaze. Time je uspostavljao zatvoren sustav u kojem je kontakt između roditelja i procesa u školi bio gotovo potpuno prekinut.
Za dio javnosti, pogotovo one koja ga je poznavala prije izbijanja skandala, ostao je redatelj s bogatim opusom i nagradama. No nakon 2021. godine ta se biografija više nije mogla čitati odvojeno od svjedočenja djevojaka koje su opisivale godine zlostavljanja, straha i osjećaja krivnje. Škola "Stvar srca" od statusa cijenjenog studija postala je simbol zloupotrebe moći u kulturnim i obrazovnim institucijama, a ime njezina osnivača gotovo sinonim za zlostavljanje prikriveno iza ugleda.
Nakon prvih prijava, policija je Aleksića uhitila sredinom siječnja 2021. godine. Tužiteljstvo u Beogradu u lipnju je podignulo optužnicu kojom mu se na teret stavljaju četiri kaznena djela silovanja, od toga dva u produženom trajanju, te pet kaznenih djela nedopuštenih spolnih radnji nad sedam polaznica škole. Ukupno ga je, prema navodima, prijavilo deset djevojaka. Aleksić je sve optužbe negirao, svjedočenja žrtava pokušavao predstaviti kao izmišljotine te ih je, skandalozno, uspoređivao s radnjom televizijskih serija i meksičkih sapunica.
Sudsko ročište pretvorilo se u maratonski proces pun odgoda. U pritvoru je proveo nekoliko mjeseci, nakon čega je premješten u kućni pritvor s elektroničkim nadzorom, da bi se kasnije branio sa slobode. Posljednjih deset mjeseci života nije se pojavljivao na sudu zbog pogoršanog zdravstvenog stanja, a njegova ročišta kontinuirano su odgađana. Posljednji put pred suce je izašao krajem prosinca 2024. godine-
Smrt okrivljenika u kaznenom postupku automatski znači obustavu postupka. Sud će donijeti rješenje kojim se predmet arhivira, a slučaj formalno vodi kao okončan smrću optuženog. U prijevodu, neće biti presude, ni osuđujuće ni oslobađajuće. Za pravosudni sustav time je priča završena. Za djevojke koje su godinama skupljale snagu da prijave zlostavljanje, dolazile na ročišta, slušale unakrsna ispitivanja i suočavale se s javnom sumnjom, priča je, međutim, daleko od kraja.
U simboličkom smislu, Aleksićeva smrt dogodila se gotovo točno pet godina nakon što je val optužbi izašao u javnost i otvorio prostor za razgovor o seksualnom nasilju u glumačkim školama, kazalištima i na fakultetima. Pokret koji se u Srbiji, ali i šire, razvio oko hrabrosti Milene Radulović i drugih, promijenio je način na koji društvo gleda na zloupotrebu moći u zatvorenim, hijerarhiziranim zajednicama. I bez sudske presude, njihove su priče ušle u javni prostor i potaknule druge da progovore.