Piše: Tomas Howells

Nikad više neću voljeti, kao što sam volio Gameboy

Foto: agencije
Nikad više neću voljeti, kao što sam volio Gameboy
08.05.2015.
u 10:24
Stara siva cigla je odavno mrtva – ekran su najzad proždrali mrtvi pikseli koji su se kotili, a jedne strane što sam duže igrao – ali i dalje je sa mnom u sjećanju, duh jednog nezaboravnog poklona...
Pogledaj originalni članak

U rujnu 1992., sa šest godina, zaljubio sam se u Nintendo Game Boy. Bila je to sreća u nesreći poslije pada sa bicikla koji mi je donio zubne proteze i trajno otečenu donju usnu. U blagom šoku, lica umazanog krvlju, u sobi hitne pomoći na otoku "White" čekao sam da dođe doktor i namjesti mi prednje zube. Moj pragmatični tata ponudio je da mi kupi što god poželim da bi me razvedrio.

Odgovor sam mu dao bez i trenutka razmišljanja. Zaboravio sam razbijena usta kad se preda mnom otvorio drečavo zeleni osmobitni svijet. U sljedećih pet-šest godina, sva druga sjećanja potisnuli su jednobojni Mario, Link, i antropomorfna pufnica Kirbi.

Opsesija je odmah uzela maha. Ne računajući predškolske zebnje i urođenu nesposobnost za sport, život mi je u tom uzrastu bio patetično lagodan. Imao sam više nego dovoljno vremena da uživam u čarima moje nove sive cigle – a njih je samo jačala činjenica da su svi moji prijatelji bili više zainteresirani za konkurentski uređaj po imenu Sega Game Gear.

Iz današnje perspektive, naravno da nisu imali pojma – Game Gear je izbačen na tržište prerano, još 1990., kao tehnološki i vizualno efektnija alternativa Gameboyu, ali bio je potpuno nedostojan rival. Jeste, grafika u boji je bila ljepša, emuliran je osjećaj Genesis kontrola, i mogao si puštati epizode serija u krdžavom formatu ako si imao antenski dodatak. Ali uprošćeni dizajn Gameboya, njegov ograničeni mikroprocesor adaptiran od Z80, njegovi jedinstveni zvuci i slike– ti nedostaci su ga samo činili privlačnijim. (Da ne spominjem koliko je dubok trag ostavio; samo pogledajte današnju popularnost retro pikseliziranih igrica i osmobitne glazbe raznih žanrova.)

Prvih par mjeseci, imao sam samo Super Mario Land i odgovor na Bombermena u izvedbi Hudson Softa – igru po imenu Dynablaster. Tu već nije bilo povratka. Gutao sam broj za brojem časopisa kao što su Mean Machines i njegov trapavo nazvani nasljednik, Nintendo Magazine System; prikazi zaboravljenih igara koje nikad neću igrati urezali su mi se u mozak zauvjek, od Parasol Stars do Dr. Franken II.

Zbirka koju sam kasnije sastavio od nasumičnih kupnji i poklona bila je jedva prosječna, nedostajali su joj brojni klasici. Nisam imao Metroid II ni Street Fighter, ni Kid Dracula, ni Gargoyle's Quest; na kratko sam pozajmio i prešao nastavak Super Mario Land-a, Six Golden Coins; u vrijeme kad je Pokemon izašao, već sam svu pažnju usmjerio na SNES.

Umesto njih, slijepo sam obožavao praktično svaku igru koju sam imao. Brzi Gonzales je bio besramna kopija Sonika (čak je na isti način tapkao nogom iz dosade) ali dosta dobra, s dodatkom „La kukarača" glazbene pratnje. Kirby's Dream Land 2 je možda i najbolja od svih platformi za Gameboy, psihodelična mješavina kreativnog dizajna razina i genijalno slatke grafike, jedna od najboljih epizoda u seriji igara o ovoj bulimičnoj pufnici.
 
Desert Strike, EA pucačina o Prvom ratu u Iraku, dokazala je da Gameboy može biti i opasan, a ne samo simpatičan, ako zanemarimo amerikanizme i neukusnu tematiku. Trapavih obrada popularnih filmova bilo je napretek; čak sam i ja bio svestan da je Beetlejuice dno dna, ali sam Robin Hood: Prince of Thieves igrao do iznemoglosti tijekom svake duže vožnje. Kroz mravolike bitke, usputne dvoboje, i mučno tumaranje, nisam uspio da shvatim zašto su svi likovi iz filma sasvim vjerno prenijeti osim Kostnerovog protagoniste koji je ispao pljunuti David Hasselhof.

SF žar mi je bio redovita mušterija. Super Return of the Jedi je bila naporna i vizualno mutna igra, ali vrijedila je truda bar zbog onog dijela s lebdećim biciklima na Endoru. Mega Man: Dr Wily's Revenge je također bila teška ali vizualno fantastična. 

Možda sam najviše podcijenio F1 Race, uzbudljivi trkački simulator pun industrijskih zvukova ravno iz Gameboyovog paklenog generatora bijele buke – kriptonit za roditelje.

A onda je na red stigla Zelda. Link's Awakening je bio pravo otkrivenje za mene u tim godinama (kao i u ovim). Sama pomisao na igru odvodi me prustovski u prošlost, u hotel na Kanarskim otocima, gdje sam u ležaljci kraj bazena prvi put zakoračio na plažu Koholinta, udubljen u novi sustav tipki, potpuno nesvjestan stvarne tropske plaže u blizini, a ni teške melankolije koja će uslijediti kad igru budem završio. Ne znam koliko sam sati "spizdio" na Zeldu, a još manje koliko roditeljskog novca na Nintendo Hotline telefonske pozive kad god bih se u igri zaglavio (što je bilo često).

Video, audio, narativ, razrađeni likovi – svaki djelić igre me je očarao. Naravno da sam volio sve svoje igre, ali Link's Awakening je učinio da naslutim da možda postoji nešto ispod površine, neki duboki emotivni odjek koji će mi se vraćati godinama kasnije. Za razliku od A Link to the Past – ostale dijelove serijala nisam igrao – ova igra se ne završava na herojskom vrhuncu. Sve se vrti oko prikupljanja osam instrumenata sirena kojima će se probuditi Riba vjetrova, sasvim prizeman cilj koji treba osloboditi protagonistu osjećaja usamljenosti. Veze koje stvoriš s ostalim likovima, cijeli otok kojeg upoznaš tijekom igre, sve to na kraju uništiš jer je sve samo dio sna sveznajućeg kita kojeg budiš – bolno neizbježan nihilizam. Posljednji kadrovi igre, Link koji pada natrag u beskrajni ocean dok daleko iznad lebdi trag Ribe vjetrova, zaista izazivaju čežnju. Za osmogodišnjeg mene, bila je to teška egzistencijalna drama

Zadovoljstvo nije moglo potrajati. Gameboy je već 1996. postao antikvitet pa sam svoje igre trampio i prešao na SNES (http://www.vice.com/read/ill-never-love-a-console-like-i-loved-the-super-nintendo-218), na čitav niz PC strategija i pucačina, na N64 (http://www.vice.com/read/acknowledging-the-ultra-ambition-of-the-nintendo-64-645), dok mi je entuzijazam za video igre polako jenjavao sve do sredine dvadesetih. Stara siva cigla je odavno mrtva – ekran su najzad proždrali mrtvi pikseli koji su se kotili, a jedne strane što sam duže igrao – ali i dalje je sa mnom u sjećanju, duh jednog nezaboravnog poklona.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.