Kao glumica bila je poznata po svojim melankoličnim, suptilnim, decentnim izvedbama. Zato je za publiku i bilo veliko iznenađenje kad se u "Ninočki" smijala. Lice joj je, pisalo se, bilo savršeno simetrično i pred kamerama je uspijevala prenijeti niz emocija samo jednim treptajem oka. Četiri puta nominirana je za Oscara za najbolju glumicu, no nije osvojila nijedan. Dvije nominacije zaradila je 1930. za filmove "Anna Christie" i "Romansu", sedam godina poslije za "Damu s kamelijama", a 1939. za svoj možda i najpoznatiji film, "Ninočku", no nagrada je te godine otišla u ruke Vivien Leigh za ulogu u "Zameo ih vjetar". Akademija joj je 1954. dodijelila počasnu nagradu za njezine "blistave i nezaboravne filmske izvedbe". Nije se pojavila na ceremoniji, a statua joj je dostavljena na kućnu adresu.
Uvijek ju je okruživala aureola misterioznosti i nedostupnosti. Kao da je vodila dvostruki život, nije se, poput ostalih filmskih zvijezda, utapala u hedonizmu i dekadenciji. Vodila je neočekivano jednostavan privatni život za jednu hollywoodsku zvijezdu. To je bio njezin odabir. Hollywood je nije uspio pokvariti. Mrzila je svjetla reflektora i bila je možda i prva hollywoodska zvijezda koja je inzistirala na privatnosti, što dalje od bliceva fotoaparata i mikrofona. Evo jednog primjera.
Bila je 1938. kad su nju i prijatelja skladatelja Leopolda Stokowskog u Amalfiju prepoznali novinari i dva tjedna kampirali ispred vile. Na nagovor Stokowskog stala je pred kamere. "Nemam puno prijatelja. Nisam ni vidjela puno svijeta. Moj prijatelj, gospodin Stokowski, koji mi je puno značio, ponudio mi je da me provede okolo kako bih vidjela neke lijepe stvari. Optimistično sam prihvatila. Bila sam dovoljno naivna da mislim da mogu putovati a da me ne otkriju i da me ne progone. Zašto ne možemo izbjeći da nas prate i ispituju? Okrutno je gnjaviti ljude koji žele biti ostavljeni na miru. Obično sam sama, ali ima toliko lijepih stvari na svijetu koje bih voljela vidjeti prije nego što budu uništene... Voljela bih da može drukčije, ali ne mogu. Samo želim da me se ostavi na miru", rekla je.
Rođena je kao Greta Gustafsson prije 120 godina. Roditelji su joj bili radnici, majka Anne Lovise radila je u tvornici džema, a otac Karl Alfred čistio je ulice, radio kao trgovac, tvornički radnik i pomoćnik mesara. Živjeli su u trosobnom stanu bez tople vode u radničkoj, gotovo sirotinjskoj četvrti.
"Tamo gdje smo živjeli sve kuće i stanovi izgledali su slično, njihova ružnoća odgovarala je svemu što nas je okruživalo", ispričala je Garbo. Nije rado odlazila u školu. "Mrzila sam okove koje su mi stavljali. Vani je bilo toliko toga. Najviše sam voljela povijest, ali sam se bojala geografije. Morala sam ići u školu kao i druga djeca. Javnu školu", rekla je i dodala kako je sanjala o tome da postane glumica. "Znala sam se zavući u kut, sjediti i razmišljati. Kad nisam razmišljala, sanjala sam. Sanjala sam kako bih mogla postati glumica. Malo sam se igrala s bratom i sestrom, pretvarajući se da glumimo u predstavama. Kao i druga djeca. No obično sam se sama pretvarala", prisjetila se poslije. Kao žensko dijete iz radničke klase, nije pohađala srednju školu, zbog čega je poslije imala kompleks manje vrijednosti. Otac je umro od španjolske gripe, koja se proširila Stockholmom 1919. godine. "Moj otac je umro kad sam imala četrnaest godina. Bože, kakav osjećaj... Netko koga voliš je tu, a onda ga nema. Otišao je nekamo gdje ga ne možeš vidjeti, ne možeš razgovarati s njim", patila je.
Zaposlila se u brijačnici, pa u robnoj kući, na odjelu šešira, koje je nosila i kao model za kataloge. Odlazila je u kino i pratila potajno glumce u lokalnom kazalištu kad bi dolazili na stražnja vrata. Slušala je kako uvježbavaju svoje uloge i gledala kako na lice nanose tešku šminku. "Nema mirisa kao što je miris kazališta", rekla je očarano. Primljena je u dramsku školu Kraljevskog kazališta u Stockholmu. Upis je bio besplatan, ali polagao se prijamni ispit pred komisijom. "Imala sam samo 17 godina i bila prestrašena. Koljena su mi klecala. Cijela sam se tresla. Umalo sam se onesvijestila. Izgovorila sam svoj dio teksta i jednostavno pobjegla. Za nekoliko dana javili su mi da sam primljena", otkrila je. Voljela je izlaziti navečer. "U Stockholmu je sve blizu. Možete uzeti taksi i biti gotovo bilo gdje za pet minuta. U bilo kojem kazalištu u gradu. Voljela sam ići u kazalište navečer i gotovo svako jutro sam kasnila na predavanja."
Prekretnica se dogodila kad joj je jedan od učitelja rekao da poznati redatelj Mauritz Stiller traži djevojku za film "Saga o Gösti Berlingu", dramatizaciji poznatog romana dobitnice Nobelove nagrade Selme Lagerlöf. Stiller joj je postao mentor, svojevrsna očinska figura. Upravo je on potpisao ugovor s glavnim izvršnim direktorom Metro-Goldwyn-Mayera (MGM) Louisom B. Mayerom, koji je tada boravio u Europi i u Greti vidio velik potencijal za Hollywood. "Htio je potpisati ugovor s nama za svoju tvrtku. Sav posao je dogovoren sa Stillerom. Potpisala sam trogodišnji ugovor. Plaća je trebala biti 400 dolara tjedno, a zatim 600 i 750 tijekom četrdeset tjedana godišnje", prisjetila je Garbo. Iako nije znala engleski, otputovala je u Hollywood na Mayerov zahtjev. Dobro je upamtila dolazak u New York. "U newyoršku luku ušli smo noću. Mislila sam da će Amerika biti sva u cvijeću." No malo je nedostajalo da se brodom vrati u Švedsku jer joj se iz MGM-a tjednima nisu javljali. "U pravu si kada misliš da se ovdje ne osjećam kao kod kuće. Oh, ti draga mala Švedsko, obećavam da će se moje tužno lice, kada se vratim tebi, smiješiti kao nikad prije", napisala je u pismu svom dečku, koji je ostao u Švedskoj.
Nekako je ipak uspjela doći do šefa produkcije MGM-a Irvinga Thalberga, koji ju je pozvao na pokusno snimanje. Thalberg je bio impresioniran, platio joj je popravak zuba, nagovorio je da smršavi i počne sa satovima engleskog. U prvom američkom filmu "Bujica" iz 1926. glumila je seljanku koja je postala pjevačica. Variety ju je opisao kao "djevojku sa svime, izgledom, glumačkim sposobnostima i osobnošću". Za ulogu u filmu "Meso i vrag" kritičar Kevin Brownlow naveo je da je "pružila najerotičniju izvedbu koju je Hollywood do tada vidio". S glumačkim partnerom Johnom Gilbertom započela je romansu izvan seta, a do kraja snimanja počeli su i živjeti zajedno.
"Publika je bila očarana njezinom ljepotom i uzbuđena zbog ljubavnih scena s Gilbertom. Bila je senzacija", nizali su hvalospjeve kritičari, koje je oduševio i njen drugi film s Gilbertom. Garbo je, kako joj je slava rasla, počela postavljati neobične uvjete tijekom snimanja svojih scena. Zabranila je, na primjer, posjetiteljima pristup i zahtijevala je da se oko seta postave platna kako je statisti i tehničari ne bi gledali. "Kad sam sama, licem mogu činiti stvari koje inače ne bih mogla. Uvijek sam nervozna i nemirna kad snimam film. Ne mogu si pomoći. Zato nikad ne želim da me ljudi vide dok glumim. Ne puštam ljude na set. I ostajem sama koliko god mogu. Sjedim sama u jednom kutu, odem u garderobu ili sama hodam vani dok drugi rade. Ne mogu podnijeti da netko priđe i kaže: 'Što misliš o nogometnoj utakmici?', kao što to rade ovdje u Americi." Studio je odgađao uvođenje zvuka jer su se šefovi bojali da bi njezin švedski naglasak mogao utjecati na publiku. Ipak, Garbo je postala jedna od najvećih filmskih zvijezda desetljeća. Krajem 1929. studio MGM angažirao ju je za film "Anna Christie", njen prvi zvučni.
"Daj mi viski, đumbirov sok sa strane i ne škrtari, dušo", bila je prva njezina rečenica koju je publika čula u kinima. Neki su filmski kritičari bili iznenađeni niskim tonom njezina glasa, koji se "ne očekuje od zavodljive glumice, ali se čovjek navikne na njega". Film je premijerno prikazan u New Yorku sa sloganom "Garbo govori!". Glumila je njemačku špijunku iz Prvog svjetskog rata u raskošnoj produkciji "Mata Hari", o egzotičnoj plesačici i kurtizani pogubljenoj zbog špijunaže tijekom Prvoga svjetskog rata, a potom i rusku balerinu u filmu "Grand Hotel", koji je osvojio Oscara za najbolji film. Oba filma bila su MGM-ovi najuspješniji filmovi 1931. i 1932. godine, a Garbo je prozvana "najvećim strojem za zarađivanje novca u povijesti". Skovana je i nova riječ "garbonomika" koja je ilustrirala njezinu vrijednost na kinoblagajnama. MGM-u je do 1935. zaradila više od 35 milijuna dolara.
No njezin ugovor s MGM-om istekao je i vratila se u Švedsku, a pregovori o novom ugovoru trajali su gotovo godinu dana. Pristala ga je obnoviti pod uvjetom da glumi u filmu "Kraljica Christina" te da dobije 300.000 dolara honorara. MGM je za glavne muške glumce predložio Charlesa Boyera i Laurencea Oliviera, ali Garbo je tražila da joj partner bude njezin ljubavnik Gilbert. Film reklamiran kao "Garbo se vraća" bio je hit na kinoblagajnama i ostvario najveću zaradu godine. Cenzori su pokušavali maknuti scene u kojima se prerušava u muškarca i ljubi kolegicu, ali bezuspješno. Garbo se ne da.
Snimila je i "Anu Karenjinu", pa "Damu s kamelijama". Prema prosudbama nekih kritičara, uloga osuđene kurtizane Marguerite Gautier u tom filmu s Rodom Taylorom najbolja joj je u karijeri. No uslijedio je pad. Nakon neuspjeha filma "Osvajanje" upala je na popis glumica koje su nazivali "otrovom za kinoblagajne", u društvu Joan Crawford, Norme Shearer, Luise Rainer, Katharine Hepburn, Mae West, Marlene Dietrich, Freda Astairea i Dolores del Río.
Za njezin sljedeći film studio ju je povezao s producentom i redateljem Ernstom Lubitschom kako bi snimili "Ninočku", njezinu prvu komediju. Film je, pisali su kritičari, bio jedan od prvih hollywoodskih filmova koji je, pod krinkom satirične, lagane romanse, prikazao Sovjetski Savez pod Josifom Staljinom kao krut i siv u usporedbi s Parizom u njegovim predratnim godinama. Premijerno je prikazan u listopadu 1939. sa sloganom "Garbo se smije!". MGM je pokušao iskoristiti uspjeh Grete Garbo ponovno je udruživši s Melvynom Douglasom u još jednoj romantičnoj komediji, nazvanoj "Dvolična žena", koji je bio i njezin posljednji film. Garbo je glumila suprugu koja se pretvara da je vlastita izmišljena sestra blizanka kako bi ponovno osvojila naklonost svog otuđenog supruga koji ju je ostavio zbog bivše djevojke. Film je ocijenjen kao "neuspješan pokušaj modernizacije ili amerikanizacije" njezine slike kako bi povećala svoju sve manju bazu obožavatelja u Sjedinjenim Državama. Sa 36 godina i 28 dugometražnih filmova u 16 godina odlučila se glumački umiroviti. Bjesnio je Drugi svjetski rat, a i sve je više razmišljala o tome da su godine ostavile trag na njezinu licu.
"Ljudi često olako kažu da je neuspjeh filma bio kriv za završetak njezine karijeru. To je groteskno pojednostavljenje. Svakako ju je to izbacilo iz takta, ali mislim da se zapravo dogodilo to da je jednostavno odustala. Nije htjela nastaviti", rekao je redatelj George Cukor. Navodno je bila razočarana time što je otkazano snimanje filma o Marie Currie. Iako je cijelog života odbijala razgovarati o razlozima svog umirovljenja, četiri godine prije smrti otvorila se švedskom biografu Svenu Bromanu. "Bila sam umorna od Hollywooda. Nisam voljela svoj posao. Bilo je mnogo dana kada sam se morala prisiliti da idem u studio... Zaista sam željela živjeti drukčiji život", povjerila mu se. Garbo je rijetko odlazila na društvena okupljanja, nikada nije potpisivala autograme niti odgovarala na poštu obožavatelja, a i rijetko je davala intervjue. Nikad se nije pojavila na dodjeli Oscara, čak ni kada je bila četiri puta nominirana. U intervjuu iz 1928. objasnila je da je njezina želja za privatnošću počela još u djetinjstvu.
"Koliko se sjećam, željela sam biti sama. Uvijek sam bila neraspoložena. Mrzim gužvu, ne volim puno ljudi", rekla je. Nije voljela govoriti o sebi i obitelji. "Rođena sam, odrasla sam, živjela sam kao i svaka druga osoba. Zašto ljudi moraju govoriti o meni? Svi radimo iste stvari na načine koji su samo malo drukčiji. Idemo u školu, učimo, u nečemu smo smo loši, u nečem drugom smo dobri", rekla je u intervjuu za Photoplay 1927. godine. Patila je, govorila je, od melankolije, pa i depresije. U pismu svojoj prijateljici, austrijskoj glumici i spisateljici Salki Viertel, napisala je: "Nikamo ne idem, ne vidim nikoga. Teško je i tužno biti sam, ali katkad je još teže biti s nekim." Njezin karakter vezan je uz sjever Europe, hladne, tmurne zime, snijeg, kišu i vjetar. "Da biste poznavali Gretu, morate poznavati sjever. Možda će ostatak života provesti u južnjačkoj klimi, ali uvijek će biti Nordijka, sa svim ozbiljnim i introvertnim karakteristikama", napisala je njezina prijateljica, navodno i ljubavnica, Mercedes de Acosta. Mediji su je nazvali švedskom sfingom, a nemajući kamo, MGM ju je na kraju marketinški predstavljao kao tihu, povučenu i misterioznu ženu.
Preferirala je mušku obuću i odjeću, ogrtač, jednostavne cipele, košulje, hlače opuštena kroja, šešir široka oboda koji je proslavila i velike sunčane naočale. Kad bi je upitali o povratku na filmska platna, našalila bi se kazavši da je "napravila dovoljno grimasa". U veljači 1951. dobila je američko državljanstvo i kupila sedmerosobni stan na Manhattanu, gdje je živjela do kraja života. "Zauvijek bježim od nečega ili nekoga", napisala je u jednom pismu. "Nesvjesno sam oduvijek znala da mi nije suđena prava i trajna sreća", govorila je. Njezini odgovori na pozive na druženja bili su vrlo maštoviti. Kad bi je pozvali na večeru iduće srijede, njezin uobičajen odgovor bio je: "Kako da znam hoću li biti gladna u srijedu?" Ispričala je i kako je njezin velik obožavatelj bio Adolf Hitler. "Stalno mi je pisao i pozivao me da dođem u Njemačku, i da rat nije počeo kada jest, otišla bih, izvadila pištolj iz torbice i upucala ga, jer sam jedina osoba koju ne bi pretražili", rekla je.
Potkraj života najviše se zbližila sa svojom kuharicom i kućnom pomoćnicom Claire Koger, koja je za nju radila 31 godinu. "Bile smo vrlo bliske, poput sestara", rekla je Koger. Greta Garbo često je šetala ulicama New Yorka, ležerno odjevena, skrivena iza velikih sunčanih naočala. Voljela je likovnu umjetnost i skupila vrijednu kolekciju slika. Nikad se nije udavala i nije imala djece. Najpoznatija romansa bila je ona s Gilbertom, s kojim je povremeno živjela. Navodno ju je više puta zaprosio, ali ga je uporno odbijala. "Bila sam zaljubljena u njega, ali sam se ukočila. Bojala sam se da će mi govoriti što da radim i da će mi šefovati. Uvijek sam htjela biti svoja šefica", priznala je. Prema nekim izvorima, Gilbert ju je prevario, što mu nikada nije oprostila.
Kratku vezu imala je s Leopoldom Stokowskim, dirigentom Philadelphijskog orkestra, spominjali su se i književnik Erich Maria Remarque, Cecil Beaton, koji ju je također zaprosio, George Schlee... Nagađalo se da je bila biseksualka, no o tome nije javno govorila. Umrla je na Uskrs, 15. travnja 1990., u dobi od 84 godine u bolnici, od posljedica upale pluća i zatajenja bubrega. Prije toga preboljela je rak.