Hrvoje Šalković objavio je svoj deseti roman Ptice bez neba, a tim povodom otvoreno za Gloriju govori o bankrotima, 17 selidbi, ljubavi, očinstvu, najvećim strahovima i sinu Maratu kojega je dobio u vezi s Anom Gruicom Uglešić, a koji ga je, kako sam kaže, „resetirao na tvorničke postavke”.
Počet će čitati tri zasebne priče koje se narativno izmjenjuju u pravilnim razmacima. Upoznat će se s likovima i onda će se pitati – pa dobro, kakve veze ovi likovi imaju jedni s drugima? Jedna se priča događa u Londonu devedesetih godina, jedna je priča majke i kćeri, izbjeglica iz Ukrajine koje su završile na otoku Krku. Treća priča je o dečkima koji pokušavaju pokrenuti biznis u Aziji. Mislim da će čitateljima biti zanimljivo kada se sve priče spoje i isprepletu.
Tri glavna lika, tri različite životne priče, a svima je zajedničko pitanje doma. Što za vas danas zapravo znači – pripadati?
Onako na prvu loptu, pripadaš tamo gdje su ti dragi ljudi. Svaki grad u kojem imaš nekoliko prijatelja je na neki način i tvoj grad. Ja u Zagrebu imam valjda stotinu dragih ljudi, pa onda valjda pripadam tu. Ali nije samo to. Valjda te odredila ulica u kojoj si odrastao, mjesto gdje si naučio prva životna pravila, prvi put cmoknuo neku curu. Tamo gdje su ti prvi put uzeli mjeru i prvi te put posložili, tamo i pripadaš. Nije nužno da je to samo jedan grad. Pripadam Zagrebu, ali pripadam i Londonu.
Vaši junaci često moraju krenuti ispočetka. Mislite li da je čovjeku lakše početi novi život kad nema što izgubiti – ili je upravo tada najteže?
Lako je kad si mlad, ne posjeduješ ništa i nemaš što izgubiti, lagan si kao pero. Nemaš imovinu ni karijeru ni društveno priznanje i živo ti se fućka, krećeš od nule i uživaš. Ali kada kao zreo čovjek tresneš na dno i još pritom imaš djecu, nije baš lagano početi iznova. Tada je teško, znam nešto malo o tome.
U romanu ima puno putovanja, ali čini se da vaši likovi zapravo cijelo vrijeme traže nešto puno važnije od nove destinacije. Što?
Ma kada čovjek putuje, onda ne traži ništa, to su samo neka pretenciozna tumačenja putovanja kao discipline. Dođe mi slabo kad čujem te velebne teorije kako je putovanje zapravo putovanje u samoga sebe. Čovječe, putuješ zato što možeš, zato što je zabavno i zato što si znatiželjan da vidiš kako žive drugi ljudi i kako izgledaju tuđa mora i tuđe planine. Sve drugo je mlaćenje prazne slame. A moji likovi u romanu traže sve ono što tražimo i svi mi stvarni ljudi – da budu sretni, da budu zadovoljni, da pronađu ljubav i komad mira za sebe.
Nakon deset romana, postoji li još nešto što vas može iznenaditi dok pišete?
Može, ako udari potres taman dok sjedim za stolom i pišem. Bojim se potresa, još se nisam na njih naviknuo i uvijek me iznenade.
Vaši likovi u novom romanu ne odustaju od potrage za svojim mjestom pod suncem. U kojem ste životnom razdoblju vi pronašli svoj mir, svoje mjesto pod suncem?
Bilo je razdoblja kad sam mislio da su se stvari trajno posložile i da je to valjda pravi smjer i da ću sada tako do starosti. Ali nikad nije dugo potrajalo. Bavio sam se svime i svačime, kao da sam imao deset karijera. Osim pisanja, bio sam i poduzetnik i ugostitelj, pa djelatnik u marketingu, industrijalac, zaradio sam hrpu love, par puta bankrotirao, svega je bilo. Selio sam se sedamnaest puta, točno toliko, prebrojao sam. Ni u vezama nisam ostajao nešto predugo, mislim da mi je rekordno duga veza trajala četiri godine. Jedino moje mjesto pod suncem je ono gdje je moj sin. Tamo gdje on sjedne, ja sjednem pored njega i onda sam na pravoj lokaciji. Na svim drugim mjestima se vječito izmjenjuju sunčani i oblačni periodi.
Resetirao vas je na tvorničke postavke?
Marat je konstanta i sidro. Svu svoju energiju, nadanja, brigu, vrijeme i novac trošim isključivo na njega, ne zanima me skoro ništa osim njega. Da, frajer me resetirao na tvorničke postavke, naučio što je to odgovornost i briga. Da mi se on nije dogodio, mislim da bih bio samo jedan stari prdonja koji hoda naokolo po svijetu. Ovako sam ipak postao sasvim uredan građanin.
Kakav ste tata – i kako najradije vas dvoje provodite vrijeme?
On kaže da sam najbolji na svijetu, ali ima samo jednog tatu, pa ne znam kako može usporediti. Puno putujemo zajedno, a kada smo u Zagrebu, onda smo na biciklima, na nogometnom igralištu, u šetnji gradom, na Sljemenu ili doma iznad šahovske ploče, ili kartamo, ili samo šutimo i gledamo telku. On ide u školu u Splitu, gdje živi s mamom, ali sa mnom provodi sve školske praznike i svaki drugi vikend. Skupi se tu dosta vremena, dva ljetna mjeseca, pa božićni praznici, zimski, uskršnji, puno je kod mene. Nekako si mislim da on i ja provedemo više kvalitetnog vremena skupa nego 90 posto očeva koji sa svojom djecom žive u istom kućanstvu.
Možete li provoditi red, rad i disciplinu s obzirom na to da ne živite zajedno?
Mogu provoditi red, rad i disciplinu jer sam s njegovom mamom u stalnom kontaktu, što prijateljskom, a što u vezi dogovora oko odgoja. S obavezama, pogotovo školskim, nema zafrkancije ni u Splitu ni u Zagrebu, tu smo mama i ja na istoj liniji. Premda, kad ga pitam, kaže mi da je mama stroža. Ali to vjerojatno kaže i njoj za mene kad ga pita. To je jedan mali mudrac.
U čemu ne popuštate kada je riječ o odgoju?
Zna se red, zna se odnos prema učenju i domaćim zadaćama, zna se da se soba mora držati urednom, da se mora odnijeti smeće do kontejnera jer je to njegova kućna obaveza. Ali baza je dobro posložena, tako da se sada stvari samo uredno slažu, odavno smo naučili one osnove – hvala, molim, izvoli, oprosti. Nakon toga je sve lagano.
Što najbolje kuhate i što Marat najviše voli kada mu pripremite?
Obožava moj pileći paprikaš. Da se njega pita, on bi da ga kuham svaki dan. Ali naravno, ne ide to tako, pokušavam kuhati raznovrsno. Nisu to nikakvi specijaliteti, sve ono što me naučila mama.
Kakvi ste inače s kućanskim poslovima?
Pa nije da sam lud za slaganjem rublja nakon sušenja, ali odradim i to i sve ostalo. Većinu života sam proživio kao samac, tako da kuham, pospremam, čistim, ništa nije problem. Pomogne mi jednom mjesečno jedna gospođa koja je već dvadeset godina sa mnom. Ne peglam, košulje odnesem u servis. Snalazim se.
Kakve su vam pedesete?
Nema ničeg zabavnog u starenju, dajem mladim ljudima savjet da probaju izbjeći starenje kako god znaju i umiju. Igrao bih tenis i košarku, ali ne daju koljena. Letio bih na drugi kraj svijeta, ali sav se ukočim u avionskom sjedalu. Tijelo lagano izdaje i baš nikako nije zabavno. Ali s druge strane, ne zamaram se glupostima, ni ne hodaš tamo gdje ti se ne hoda ni ne piješ dosadne kave s dosadnim ljudima. Ne treba ti više ni puno love. Neke su stvari super, zapravo, neke su stvari bolje nego ikada.
Raste li s godinama i popis strahova?
Da ću nešto zabrljati u poslovima kojima se bavim i bankrotirati prije nego što Marat postane svoj čovjek. Takve stvari nekad sanjam, pa se budim znojan. Samo se toga bojim, za sve mi se drugo fućka.
Jeste li hipohondar?
I ne baš, ne pušim, ne pijem gazirana pića, ne jedem slatko, minimalno konzumiram ugljikohidrate, puno se krećem, pazim na kile i mislim da je to dovoljno truda i brige, tako da se ne zamaram time hoće li me i kada napasti kakva boleščuga.
Što vas može najlakše izbaciti iz takta?
Ljudi koji se guraju preko reda na blagajnama. Tu se redovno počnem raspravljati i svađati i čut ćeš što te ide.
Suze i smijeh - što vas rasplače, a što nasmije?
Sjednem s prijateljima, lupetamo gluposti, pa se smijemo, to je zabavno. Nedavno sam na vijestima čuo kako je neki poštar iz Hercegovine maznuo mirovine i zbrisao u Tajland, smijao sam se desetak minuta. A rasplačem se tisuću puta, samo ne dam da itko vidi. Kad je prava scena u filmu ili knjizi, kad igra repka, čak i kada svira himna, a huk bude paklen. Kad se sjetim nečega što se dogodilo na putovanjima, kad su stvari teške ili kad su lijepe.
Koji je vaš „guilty pleasure“?
Vino, gin, takve stvari. Otvorim si navečer bocu, pustim nešto dobro iz zvučnika, dohvatim knjigu i uživam.
Kompletan intervju čitajte na Gloria.hr.