VEGETARIJANAC

Branko Đurić Đuro: 'Ljudi misle da se šalim kada im kažem da ne jedem meso'

Foto: Goran Stanzl/PIXSEL
Branko Đurić Đuro: 'Ljudi misle da se šalim kada im kažem da ne jedem meso'
21.11.2021.
u 17:33
Poznati Sarjalija ove je godine ponovno surađivao s Danisom Tanovićem, u čijem filmu 'Deset u pola' glumi vlasnika ćevapdžinice
Pogledaj originalni članak

Branko Đurić Đuro (59) jedno je od najpoznatijih regionalnih glumačkih imena, a prije gotovo 40 godina postao je poznat zahvaljujući kultnoj “Top listi nadrealista”. Nakon toga glumio je u nekoliko zanimljivih projekata. U Sloveniji, u kojoj sada živi i radi, režirao je uspješni film “Kajmak i marmelada”, autor je serije “Naša mala klinika”, a posebno valja izdvojiti Oscarom nagrađeni film “Ničija zemlja”, koji je snimljen prije točno 20 godina. Ove je godine ponovno surađivao s redateljem Danisom Tanovićem, u čijem filmu “Deset u pola” glumi vlasnika ćevabdžinice.

Snimili ste film u kojem glumite vlasnika ćevabdžinice, a vi ste već 16 godina vegetarijanac. Kako je vama bilo na setu filma u kojem ste cijelo vrijeme bili okruženi mirisom mesa?

Pa snimao sam dosad u životu i uz gore mirise od mirisa ćevapa (smijeh). Šalim se… Nisam baš tako osjetljiv da bi me neki miris mogao toliko dekoncentrirati da bi to utjecalo na moj rad.

Činjenica je da su ćevapi jedan od najpoznatijih sarajevskih proizvoda. Zašto se, kada se netko vrati iz Sarajeva, prvo pita – jesi li bio kod Hodžića, Ferhatovića ili kod Želje?

Vjerojatno zbog tradicije i zbog ljudi koji to vole. I sam imam omiljena mjesta u raznim gradovima širom svijeta. U mom slučaju to nisu ćevabdžinice, nego vegetarijanski, veganski restorani.ž

Film je zabavan, no neki su mu zamjerili da je previše  “sarajevocentričan”. Koliko će biti zanimljiv strancima?  Bilo mi je genijalno u filmu vidjeti Bregu, Halida i Elvisa J. Kurtovića, no hoće li i stranci sve shvatiti?

To nije ni važno jer ovaj je film pravi primjer kako lokalno može djelovati globalno. To su univerzalne priče. Sigurno bi Talijani mogli snimiti istu priču s pizzerijama ili Nijemci o pivnicama, Dalmatinci o konobama… Bitna je kvalitetna situacija, mjesto radnje samo je scenografija.

U filmu Izudin Bajrović ne može vjerovati kada mu kći kaže da je vegetarijanka pa je pita jede li bar piletinu. Jesu li vama bila upućena slična pitanja? Kako ljudi reagiraju kada čuju da jedan Sarajlija ne jede meso?

Da, ljudi su često jako iznenađeni kad kažem da ne jedem meso. Ponekad misle i da se šalim. “Kako to da si Bosanac, a ne jedeš meso?” Bilo je i toga, kao u filmu, “Uzmite onda barem kobasicu” i slično.

Vegetarijanac ste postali kada ste nakon jednog snimanja shvatili da vam za večeru namjeravaju servirati životinje s kojima ste prije toga snimali. Kako ste se tada osjećali?

U trenutku sam shvatio svu svoju licemjernost. Sad ću pojesti svog prijatelja. Svakome bi bilo suludo da mu ponude da pojede psa s kojim se prije toga igrao, a za svinju ti je to nekako normalno, premda je ona čak inteligentnija životinja od psa. Ili ono – kažeš djetetu da pomiluje janje jer je tako simpatično, a onda ga nakon nekoliko minuta zakolješ i nabiješ na ražanj. Zar nije to strašno? Danas mislim da nijedna životinja ne treba patiti i umrijeti da bismo mi bili siti. Nemam grižnju savjesti jer nijedna nije umrla zbog mene zadnjih 16 godina. Ja ih mogu milovati bez trunke licemjerstva, stvarno sam njihov prijatelj.

Kako je izgledalo snimanje filma “Deset u pola” s obzirom na ova pandemijska vremena?

Što se mene tiče, nije se nimalo razlikovalo od nekih drugih snimanja u nekim drugim vremenima. Ekipa je bila odlična, u kratkom periodu snimili smo odličan film, radili smo dobro, a bilo je i zabavno. Uživao sam na setu i izvan njega. Osim toga, nakon dosta vremena proveo sam mjesec dana neprekidno u svom gradu.

Ovo je vaša treća suradnja s Danisom Tanovićem, nakon “Ničije zemlje” i “Trijaže”. Kako je raditi s njim?

Dobro se poznajemo i dobro surađujemo. Razumijemo se potpuno i ne treba nam mnogo vremena da shvatimo što hoćemo i na koji način. Nama dvojici često se događa da kažemo istu stvar u istom trenutku, onda se samo pogledamo i počnemo se smijati.

“Ničija zemlja” izašla je prije 20 godina, po čemu pamtite to snimanje? Jeste li tada mogli i sanjati da će film osvojiti Oscar?

Snimanje nije bilo nimalo jednostavno. Ljeto na krasu, svaki dan u istom rovu, sunce prži … Rene, Šova i ja, preznojeni, umorni, prljavi… Ali isplatilo se (smijeh). Sjedio sam tada potpuno miran u dvorani Kodak u Los Angelesu jer sam bio potpuno siguran da će “Amelie” dobiti Oscar, ali kad je Travolta prišao mikrofonu i rekao “Aaand Oscar goes to … Bosnia & Herzegovina”, ostao sam u šoku s otvorenim ustima. Dugo mi je trebalo da se oporavim od šoka i shvatim da smo ga stvarno dobili.

Vas i danas svi najbolje znaju kao Đuru iz “Top liste nadrealista”. U čemu je tajna te serije, koja je po mnogim temama aktualna i danas, nakon gotovo 40 godina?

Ne znam u čemu je tajna. Vjerojatno smo napravili dobru seriju. Bili smo mladi, kritično smo promatrali svijet oko sebe, ljudi su to prepoznali, a izgleda da to još uvijek traje. Vrijeme se promijenilo, i ljudi, i sve, ali taj je mehanizam, izgleda, isti i danas. Humor je zato primjenljiv.

O Sarajevu 80-ih pisali ste i u svojoj autobiografiji. Čega se prvog sjetite kada razmišljate o tim vremenima?

Pa iskreno, ne pamtim baš sve detalje iz tog perioda kristalno jasno. Tada smo živjeli jako “aktivno” i brzo. Nismo sebe shvaćali previše ozbiljno. Uživao sam beskrajno u svemu što su pružale osamdesete i danas sam zahvalan što sam se imao priliku tada dokazati. Danas mlađi kolege čekaju na svoju priliku mnogo dulje i često je neki izvrsni glumci i ne dočekaju. Danas vladaju drukčiji sistemi i ništa više nije romantično kao što je bilo tada. Vlada nam diktatura statistike, u svemu.  

Posljednjih godina rušite rekorde predstavom “Đurologija”. Dosad ste je odigrali više od 550 puta i postala je pravi pop-kulturni fenomen. Kako to objašnjavate i koliko često mijenjate tekst, odnosno aktualizirate ga?

Više od 300.000 ljudi već je vidjelo “Đurologiju” i to je nešto što ni u ludilu nisam mogao očekivati. Počeo sam spremati predstavu neambiciozno i skromno, nisam mogao ni sanjati da će doživjeti takav uspjeh i da ću je odigrati toliko puta. Tekst ne aktualiziram jer govorim o temama koje nisu vezane za vrijeme i prostor. Govorim o stvarima i situacijama koje me nerviraju i ljudi se prepoznaju u njima.

Koliko je danas teško nasmijavati ljude uza sve probleme koji nas okružuju?

Ljudi su još više željni zabave i smijeha u takvim situacijama. Šteta je samo što u Ludoj kući trenutačno ne možemo ugostiti više od stotinjak ljudi, jer bismo sigurno punili dvoranu svaku večer.

Smeta li vam što od vas komičara nepoznati ljudi često očekuju da ćete sipati fore kao iz rukava i nasmijavati ih i na ulici?

Ne smatram se komičarom, jednako ozbiljno pristupam komičnim i tragičnim ulogama, a to da ljudi tako reagiraju, to nam je u opisu radnog mjesta.

Koliko je pandemija koronavirusa utjecala na vaš život i rad? Posljednjih mjeseci u Sloveniji je posebno loša situacija, kako gledate na to?

Imao sam već dva puta tu gripu, ali trudim se da se ne obazirem previše na to i da ne dopustim da se život zaustavi zbog toga.

Najavili ste i povratak svojeg benda Bombaj štampa. Očigledno vam ne nedostaje inspiracije, glazba vas još veseli?

Bend je još uvijek visoko na ljestvici mojih interesa. Obožavam koncertirati s Bombaj štampom i žao mi je što smo u posljednje dvije godine morali otkazati toliko koncerata.  

Nedavno ste na društvenim mrežama objavili fotografiju na kojoj se kupate u moru početkom studenoga. Prakticirate li to svake godine? Kako inače održavate formu?

Wim Hof krivac je za taj moj novi “hobi”. Već dvije godine družim se s hladnom vodom, ispod tuša, u kadi i najradije u moru. Inače, što se forme tiče, već godinama vježbam, radim jogu i meditiram svakodnevno. U posljednje vrijeme počeo sam i s malo aktivnijom vožnjom bicikla, uglavnom kroz šumu.

Vaša kći Zala, da tako kažemo, naslijedit će vašu suprugu i vas u glumačkom svijetu. Jeste li odmah odobravali njezin odabir, dajete li joj glumačke savjete?

Pokušavao sam je odgovoriti od glume. Rekao sam joj da je samo jedno zanimanje teže od glumca. Kad me pitala koje, rekao sam: “Glumica”. Nedavno ste snimali u Londonu, a najavili ste i novu seriju u Hrvatskoj.

Možete li nam otkriti o kojim se projektima radi?

U Londonu sam snimao seriju za Apple TV, ali zbog ugovora ne smijem još reći ime serije i o čemu se radi. Inače, s ekipom scenarista pišem scenarije za novu seriju koja bi se trebala uskoro snimati u Sloveniji, a poslije toga radila bi se i hrvatska verzija, nešto slično kao što smo radili s “Našom malom klinikom”. Tema su gradski redari i njihova specijalna jedinica. Iduće godine proslavit ćete 60. rođendan.

Znam da kod vas umjetnika nema mirovine, no razmišljate li o njoj ili ćete poput Clinta Eastwooda glumiti i režirati i u 90. godini?

Ne razmišljam o mirovini još, ali i ne pravim planove. Naučio sam da je život ono što ti se događa između stvari koje si planirao. Sve uvijek nekako “sklizne” po svoje (smijeh).

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.