Da na Svjetskom kupu u Oradei nismo osvojili srebrnu medalju, u poretku vaterpolskih reprezentacija od 1993. (kada se Hrvatska samostalno pojavila na velikim natjecanjima) do danas bismo ostali na ponižavajućem sedmom mjestu. Ispred nas bila bi i Rusija. Ovako smo ipak na šestome mjestu. No, i u velikom smo zaletu: nastavi li Ratko Rudić sa svojim dupinima osvajati odličja ovim ritmom (pet odličja u posljednje tri godine), mogli bismo uskoro prešišati Crnu Goru, a potom, možda, i Italiju i Španjolsku.
No, pravo je pitanje kako smo to u čak 12 godina prije Rudića (1993. - 2004.) osvojili samo tri srebrne medalje (dvije europske - u Firenci 1999. i Kranju 2003. te jednu olimpijsku u Atlanti 1996.)?
Nedovoljno ambiciozno
Ne zaboravimo da se SFRJ u trenutku raspada, 1991., dičila svjetskom krunom iz Pertha, olimpijskim zlatom iz Seula i europskim srebrom iz Bonna. A više od polovice reprezentacije činili su hrvatski igrači.
Razgovarali smo o tome s našim najeminentnijim stručnjacima i trofejnim igračima i dobili prilično raznolika objašnjenja. No, jedan od razloga pada nitko ne može zaobići, a to je rat. Hrvatska je bila žrtva velikosrpske agresije u kojoj su stradali i ljudi i građevine. I bazeni, i vaterpolisti, i vaterpolske škole. Nama je tek sada izniknuo naraštaj koji je vaterpolski stvaran u miru, koji nije osjetio posljedice rata. No, ima i drugih razloga.
Predsjednik HVS-a Perica Bukić i njegov bivši suigrač Dubravko Šimenc podsjećaju na iznenadno razbijanje reprezentacije koja je u Atlanti 1996. osvojila olimpijsko srebro i njezino prisilno pomlađivanje.
Blizu takva objašnjenja je i izbornik Ratko Rudić (tih poratnih godina medalje je osvajao s Italijom), koji razlog trofejnom postu vidi u stalnom mijenjanju igrača, izbornika i vodećih ljudi. Također je upozorio da smo na neka natjecanja, primjerice na EP u Budimpešti 2001., išli preskromno i nedovoljno ambiciozno.
Naš prvi izbornik Duško Antunović upozorava (možda dijelom i da bi opravdao svoj neuspjeh) na još jedan detalj:
– U trenutku raspada SFRJ glavni igrači te reprezentacije: vratar (Šoštar), sidraš (Milanović) i branič (Rađenović) nisu bili iz Hrvatske. Imali smo kvalitetu, ali bili smo tanki na ključnim pozicijama – smatra Antunović.
Bonačić nije dobio priliku
Skupo su nas stajale i brojne ozljede i pehovi (česta četvrta mjesta nakon nevjerojatnih poraza u dvobojima za broncu), ali i lobističke igre koje su donosile loša izbornička rješenja. Tako je 2002. prerano potrošen Veselin Đuho umjesto da se posluša prijedlog Stručne komisije HVS-a i pruži prilika Ozrenu Bonačiću, jednom od naših najuspješnijih klupskih trenera.
Preuzeto sa www.vecernji.hr