Tisuće i tisuće obraćenja, molitvi, ozdravljenja... Pronalaska mira. Boga. Sve to i još puno više događa se godinama u Međugorju. I godinama ljudi iz svih krajeva svijeta svjedoče o moći tog malog hercegovačkog mjesta. Jedno od tih svjedočanstava podijelila je Ružica Polić s novinarima portala Medjugorje.hr. Naime, Ružica, 1971. s roditeljima, braćom i sestrama s 13 godina odlazi u Australiju. Udana je, ima tri kćeri. Sada radi s bolesnima, starijima i nemoćnima. Boravila je u Međugorju sa suprugom.
‘’Mislim da Hrvati dosta prenose međugorske poruke među Australce. Ovo je treći put da prolazim kroz Međugorje. Prva dva puta sam došla iz radoznalosti. Ovoga puta sam došla kao hodočasnik, doživjela sam mir, osjetila sam božansku ljubav. Nadam se da ću dio ovoga što sam doživjela nositi sa sobom i da ću Međugorje donijeti i drugima. Ja se divim kad vidim, posebice muškarce kada kleče i mole krunice. Suze mi naviru na oči, jer se to ne vidi često’’ - kaže Ružica koja je ispričala i zanimljivu priču o obraćenju mladića, njegovu povratku na pravi put vjere, a sve je opet povezano s Međugorjem.
“Mladić se zvao Denis. On je dao svoje svjedočanstvo na skupu od tisuću ljudi. Ja sam kasnije razgovarala s njim. Njegov život je bio život kriminalca u Melbournu. Uhvaćen je u Sidneyju i zato mu je suđeno u tom gradu. I dok je čekao u zatvoru na suđenje, od jednog laika je dobio knjigu o Međugorju. U knjizi se govorilo o ukazanju i u njoj su bile i neke molitve. On je počeo čitati knjigu, i dok je čitao počeo je plakati. Nije spavao te noći, spoznao je svoje grijehe i život kakav je živio. Kada su ga vidjeli drugi zatvorenici shvatili su da mu se nešto dogodilo, neke neobične promjene. Taj isti dan izbio je problem između zatvorenika, gdje bi se on inače potukao, međutim sada nije reagirao na situaciju i svi su ga iznenađeno gledali. Drugog dana ga je jedan zatvorenik udario i sav je bio krvav, on uopće nije reagirao. I sam je shvatio da se počeo mijenjati, počeo je moliti, uključio je zatvorenike u molitvu. Osnovao je molitvenu skupinu, iako većinom nisu bili katolici. Molio je s njima i za njih. Prije toga je izgubio svaki kontakt sa svojom obitelji, a imao je ženu i dvoje djece. Drugo dijete do tada nije nijednom vidio. Sada je počeo ženi pisati i ostvario prvi kontakt s njom.
A onda je došao dan suđenja. Dok je molio, sam je sebi govorio da će samo istinu govoriti, iako ga je odvjetnik stalno odgovarao od toga. Kad je došao dan suđenja govorio je istinu i rekao je i ono zašto nije bio optužen i što sud nije znao o njegovim kriminalnim djelima. To je bilo iznenađenje. Progovorio je istinu o svom životu i svome obraćenju. I onda slijedi još jedno veliko iznenađenje: sud ga oslobađa. On se vraća kući. Izmirio se sa ženom i roditeljima. Danas živi divan život sa ženom i djecom. Druge obraća, i pokazuje gdje ih nečist život vodi. Okuplja mlade i poučava ih. Posebno radi sa zatvorenicima, pomaže im. (...)
To je sve on svjedočio u katedrali. Promatrala sam redove ljudi i novinara koji su čekali njegov govor. Čini mi se da su svi plakali od radosti kad su čuli njegov govor i svjedočanstvo. I biskup je plakao od radosti kada je čuo kako se Denisov život promijenio. (...) Vjerujem da je to spomenuto svjedočanstvo jako važno. Australija kao zemlja bogata, ali je duhovno siromašna. (...) Možete zamisliti kako je teško živjeti svoju vjeru. (...) Duhovno smo jako siromašni. (...) Ja vjerujem da je Međugorje neophodno, trenutno se Međugorje i poruke žive.
Ove poruke se sada odnose na naše živote. Mi smo najsretnija generacija Hrvata što živimo u vremenu kada nam Gospa šalje poruke. Od te radosti ja bih plakala.” - svjedoči ova zanimljiva hodočasnica.