Ispovijest

Po pet dana nisam izlazio iz casina niti sam spavao

Po pet dana nisam izlazio iz casina niti sam spavao
23.10.2012.
u 09:38
Ispovijest dr. Vlade Milakovića iz Zagreba na seminaru u Međugorju koji je bio u paklu ovisnosti i izvukao se
Pogledaj originalni članak

Dr. Vlado Milaković iz Zagreba ima pedeset godina.Osnovnu i srednju školu završio je u Novoj Gradišci. To je jedno malo mjesto u Slavoniji. Rođen je u obitelji alkoholičara, što je bilo i presudno za jedan dio njegova života. Upisao se na Medicinski fakultet u Zagrebu koji je uspješno završio polovicom 1987. godine. Mogao je ostati i na fakultetu budući da je bio vrlo dobar student. No, privlačili su je samo novac i samo je gledao kako početi što prije raditi.

Ratni invalid

Dr. Vlado Milaković je govorio vrlo smireno svoju životnu priču na seminaru o ovisnosti igara na sreću u dvorani sv. Josipa u Majčinom selu u Bijakovićima, u međugorskoj župi: “Već tada je bila u meni velika požuda za novcem, ali to tada nisam ni primjećivao. Zaposlio sam se i godinu dana potom se oženio. Po završetku stažiranja dobio sam mjesto u Hitnoj medicinskoj pomoći u Petrinji i tamo sam radio sve do Domovinskog rata. Kao dragovoljac 1991. otišao sam u profesionalne postrojbe HV-a. Bio sam u Prvoj gardijskoj brigadi - Tigrovima četiri pune godine do završetka Oluje. Dva puta sam tijekom ratnih operacija i ranjen. Tijekom rata sam dobio i dvoje djece sina 1993. i kćer 1995. godine. Nakon rata dobio sam mjesto u Ministarstvu obrane. Kako sam bio ratni vojni invalid, nisam htio raditi taj posao budući da bi mi mirovina bila dvostruko veća od plaće za koju radim. Otišao sam, stoga, u mirovinu s namjerom da otvorim jedno poduzeće koje se bavilo proizvodnjom benzinske opreme i ugostiteljski objekt. I tako je krenuo moj put i moja utrka za novcem…, koja me dovela do svega ovoga. Otvorio sam i to poduzeće i ugostiteljski objekt. Novac je počeo stizati. I krenula je utrka za novcem i užitcima. Tako je išlo jedno vrijeme. Išlo je i jedno i drugo. A onda nije moglo i jedno i drugo te sam se više dao u utrku za užitcima. Nisam jednostavno stigao i jedno i drugo. Uz što je bio vezano zapuštanje obitelji. Užitci su bili razni: alkohol, velike količine kokaina. Kocka je dolazila kao priča dalje, ali ne bih rekao da sam bio ovisan o kocki, samo je bila dio toga svega. Nisam imao vremena za obitelju, mislio sam da je to normalno da imaš ženu i djecu i sam ako im dam novca koliko im treba, da sam kupio i njihovu ljubav. Tu je počelo moje, nekako, sustavno propadanje. Kad imaš nešto najsvetije i najljepše na svijetu, obitelj i zdravlje i novac, ja ganjam još nešto sasvim deseto. Meni je to predstavljalo nešto, a zapravo je bilo ništa. Naravno, uz takav život zapusti se posao i taj biznis jednostavno, što zbog subjektivnih, što zbog objektivnih razlog, sam zapustio. Nestalo je novca, a trebale su mi ogromne količine za moj način života.

Znate pasti s konja na magarca kako je teško. Ja to nikako nisam htio, pa da bih namaknuo novac za to otišao u kriminal, i to najteže vrste. I opet sam mislio da ako imam bijesni auto i ako sam obučen u kvalitetnu garderobu i ako nosim iza pasa svašta da sam neki mangup. Imao sam krivi sustav vrijednosti totalno. Napustio sam sve i bivše prijatelje i kolege. Pojam su mi bili ljudi s margine društva koji su bili, nažalost, zvijezde u svim novinama. S njima sam se i družio. U međuvremenu je i supruga, inače zagrebačka odvjetnica, shvatila s čim se bavim i došlo je do rastave braka. To više nije mogla pratiti. A ja sam onda počeo još više divlje živjeti, te sam u jednom trenutku shvatio da mogu završiti ili u zatvoru ili na teškoj robiji, ili da će me netko ubiti. U tom trenutku sam odlučio da se maknem iz kriminala. Maknuo sam se tako što sam otišao u taj mali grad gdje sam se rodio, gdje sam imao i kuću. Morao sam prodati dosta imovine da otplatim i otkupim dugove. Sve je dobro bilo, riješio sam se kokaina i alkohola i nisam pušio. I sve je bilo prekrasno. I kad sam sve to riješio i prodao što sam trebao prodati i riješio te dugove, jednostavno bio sam slobodan i mislio sam e, sad je to to. Međutim, onda je došla kocka. To je bio mali grad koji je imao casino, a znao sam sve o kocki. Ušao sam u casino i polako je počeo moj kraj… U početku mali gubici, pa sve veći i veći. Po pet dana sam znao da ne izlazim iz casina i da ne spavam. Od nespavanja sam čak imao i vidne i slušne halucinacije. Tako je to trajalo iz dana u dan dvije godine. U jednom trenutku došla mi je misao da pomoć potražim od svećenika. Znao sam da mi lijekovi ne mogu pomoći. Znao sam da mi vjera može pomoći, a nisam bio ni velik vjernik. Prošao sam sve što Katolička crkva nalaže, a u crkvu nisam išao. Ako sam išao na misu, onda sam bio vani i pušio. I u tom trenutku, valjda čovjek potraži pomoć Boga kad više od koga to nema tražiti. Otišao sam kod jednog svećenika .On mi je savjetovao duhovnu obnovu. Smatrao sam da mi treba biti nešto duže i žešće jer sam dvadeset godina bio u svemu tom. Jedan moj rođak je bio u Međugorju u jednoj molitvenoj zajednici, nisam znao ni što je to i gdje je to, ali mi je zvučalo jako dobro. Molitvena zajednica u Međugorju, Gospa. I rekoh ako me išta može promijeniti, to može.

Korjenita promjena

Bio sam svjestan da meni treba jedna korjenita promjena potpuno iznutra. Nekako sam mislio da se to čudo može dogoditi samo u Međugorju. Došao sam u zajednicu. Nisam znao tko je tamo i što je. Ostavili su me tu jedne nedjelje prije jedno 19 mjeseci. Kad sam došao u zajednicu, bio sam mrtav čovjek. Tijelo mi nje bilo mrtvo zato što nisam ništa radio, a i duša je bila mrtva potpuno - jedna totalna depresija bila je u meni. Počeo sam živjeti kako su pravila nalagala; molitva, rad i zajedništvo. Tako sam živio. Nakon izvjesnog vremena počelo mi se pojavljivati, rekao bih, jedno malo svjetlo na kraju tunela. Počeo sam, onako, polako izlaziti iz depresije. To svjetlo bilo je svakim danom sve veće. Prošlo je devetnaest mjeseci. Opet se budim ujutro i bio sam jako zadovoljan. Imao sam prije ovoga sve na svijetu što mi je trebalo u materijalnom smislu. Nisam bio sretan. Sad nemam ništa osim mog unutarnjeg mira i sreće. I sretan sam. U zajednici sam našao svoj mir i konačno mogu biti sam sa samim sobom. Nisam mogao vjerovati da se ovo može dogoditi, dogodilo mi se stvarno čudo međugorsko. Živi sam svjedok toga. Drugo čudo je isto tako što kad se vratiš u normalan život, počnu ti se vraćati i ljudi - prijatelji, znanci… Zajednica je za ovakve probleme koje sam imao u životu pravo rješenje.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.