Nikada se neću umoriti od festivala u Orašju

Ivo Gregurević najveći je kulturni promicatelj Posavine i svojeg rodnog kraja. Inicijator je velike, sada već regionalne, manifestacije “Dani hrvatskoga filma” u Orašju. Nakon 16. godina odvijanja te prestižne filmske manifestacije Orašje se prepoznaje po filmu, postao je njegov brand. Takav projekt mogu inicirati i ustrajno na njemu raditi samo velike osobe. Neponovljiv, jedinstven, poseban, Gregurević iza sebe ima više od 160 odigranih uloga na televiziji i filmu, u serijalima, dramama te u više od 30 uloga u kazalištu. Prepoznatljiv je po svojoj istodobno prirodno ležernoj i profesionalnoj glumi. Kritičari imaju samo riječi hvale, publika ga obožava, a Posavci uživaju u njegovim sve češćim dolascima u rodnu Donju Mahalu i oraški kraj. Na lokaciji ranča uz Savu, gdje će se odvijati druženje filmaša i svih gostiju “Dana hrvatskoga filma” jedva smo uspjeli s Ivom progovoriti pokoju riječ, jer cijelo je vrijeme “u pogonu”, želi da svaki detalj velike filmske fešte bude besprijekoran, a onda to i zahtjeva takvo angažiranje. Iako je privatno dosta zatvoren i ne baš pričljiv, uspjeli smo ipak ekskluzivno dobiti vrijeme za razgovor.

Otkuda toliko energije za realiziranje velikog projekta kao što su “Dani hrvatskog filma”. Ima li umora nakon 16. godina ustrajnog održavanja manifestacije?

Umora nema niti ga je ikada bilo kada je ovaj festival u pitanju. Zapravo, sve se bolje osjećam kako godine napreduju i festival iznova raste i donosi neke novine pa mi je gušt sve to skupa raditi. Zapravo još kao klinac bio sam zaljubljen u film, kino, filmsko platno i do danas ta ljubav plamti. To se može raditi samo ako se nešto voli, a ja volim ono što radim. Volim film i Posavinu, ovaj kraj koji je poseban od svih drugih prostora s ljudima koji su također posebni, topli, druželjubivi, otvoreni, prirodni. To je recept uspješnosti i dugotrajnosti filmskog festivala u Orašju. Treba voljeti ono što se radi i uspjeh ne smije izostati. Ima tu i elemenata koje nisam niti mogao pretpostaviti, a to je sam početak festivala. Nisam doista mogao niti u najoptimističnijim nadanjima pomisliti da će to postati doista jedan regionalni i respektabilni filmski festival, regionalnog značaja. Od 1995. g. kada smo krenuli s tek nekoliko glumaca danas je festival narastao do takvog broja da svi hoteli i moteli Orašja i okolice bude pretijesni za sve goste. Ipak, nikada nitko iz Orašja, (bar em do mene nije došla takva informacija), nije otišao nezadovoljan.

Zrinka Cvitešić je jednom kazala kako se u Orašju osjeća kao doma, je li to ta posebnost filmskog festivala u Orašju?

Upravo tako, dolazak u Posavinu je dolazak kući. Sve se odvija u ležernom tonu druženja glumaca i Posavaca, bez nervoze oko nagrada, bez ukočenosti crvenog tepiha, iako neće nedostajati ni glamura, a opet s posebnim toplim posavskim ugođajem koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Glumci, redatelji, filmaši i svi gosti provedu nekoliko nezaboravnih posavskih filmskih dana. Svi se ponovno i rado vraćaju u Orašje i uvijek u sve većem broju.

Ipak neće izostati ni nagrade, ali su posebne kao što je poseban i filmski festival u Orašju?

Svi glumci, redatelji, apsolutno svi koji dođu u Orašje neopterećeno stignu u Orašje na druženje, zabavu, da porazgovaraju o filmu. Nema treme oko natjecanja jer nije takvog tipa festival. Ipak, nagrada ima, i to onih posebnih, zlatnih dukata koje ćemo darovati za osobe koje su dale životni doprinos u razvitku filmske umjetnosti. Uveli smo nagradu ‘Zlatni dukat’ koji je postavljen u postolju od starog hrasta. Drveta abonos starog oko 8000 godina pronađenog na posavskim lokacijama. Znate i sami da dukate u Posavini darujemo u posebnim prigodama, posebnim osobama, a to mi upravo činimo u vidu festivalskog priznanja. Ove će godine zlatne dukate u drvetu od abonosa primiti Božidarka Frajt i Vlatko Dulić.

Je su li filmovi iz Pule koji su se izravno doselili u Orašje jedino što donosi festivalski susret u Orašju?

Naravno da je to osnovno jer ovaj filmski festival nije mogao dobiti niti jedan drugi grad, i puno većih kulturnih središta kao što su Dubrovnik, Zagreb, Rijeka ili drugi gradovi. Mi jedini imamo ovakav festival i smatram da je to veliki uspjeh ove sredine. Festival je donio različite druge projekte. Iz njega je rođena ideja o Kazališnoj družini “Lipa” koja iza sebe ima nekoliko gotovo profesionalnih izvedbi predstava. Jedini su odigrali predstavu na kazališnim daskama Osijeka što niti jednim amaterima do sada nije uspjelo. Na ovim terenima je snimljen i prvi film “Put lubenica”. Puno sjajnih ideja je rođeno u ovo vrijeme druženja jer puno je filmaša na jednom mjestu, a onda kroz druženje budu dogovoreni i lobirani neki projekti za ovu sredinu. Primjerice, prvi put je upravo u vrijeme otvaranja festivala obećana gradnja nove sportske dvorane u Orašju i ona je počela s gradnjom. Nadam se na godinu da konačno i ovu manifestaciju tamo preselimo kada je svečanost otvorenja u pitanju. Novi susret s filmašima i novo druženje u Danima hrvatskog filma, ove godine 17. po redu, siguran sam, ponovno će roditi nove sjajne ideje.

Kakav je program ovogodišnjeg festivala?

Ove godine pred nama je 17. filmski festival koji će u Orašje dovesti ukupno sedam filmova, šest iz Hrvatske i jedan iz BiH (jedna koprodukcija BiH i RH).Svečanost je predviđena u oraškoj kinodvorani uz puno glumaca i visokih dužnosnika iz politike i javnog života. Program će voditi glumački trio: Anja Šovagović, Ankica Dobrić i Mila Elegović. Nakon svečanosti otvorenja festivala u kinodvorani sutradan u nedjelju selimo se na ranč uz Savu kako bi glumce i goste vozali našom skelom. Skelari su se baš dobro namučili ove godine da sve funkcionira jer vodostaj Save nikada nije bio niži. Sve smo morali provjeriti, put kojim će se kretati skela kako ne bi glumci ostali nasukani na sredini Save, iako u svim varijantama uvijek imamo alternativno rješenje. Zadržat ćemo ih u Posavini uz tamburaše i naše delicije pa vjerujem da im neće biti loše. To je samo dio sadržaja, ali najbitnije je da svake večeri u oraškoj kinodvorani bude prikazan po jedan film, a ulaz je za sve sloboda. Bitno je i to što Posavci vole filmove pa svake večeri kinodvorana bude ispunjena do posljednjeg mjesta, što dovoljno govori koliko se Posavina i film vole.

Glazba je svakog festivalskog druženja također bitna sastavnica.

Naravno. Uvijek dovodim najbolje tamburaše Hrvatske. Nekako se tada najbolje svi skupa opustimo iako je kroz festival prošlo razno-raznih glazbenih sadržaja od marijachija, do trubača, violinista, dalmatinskih klapa i naših izvornjaka. Ove godine opredijelio sam se ponovno za najbolje hrvatske tamburaše.

Jeste li zadovoljni medijskim praćenjem festivala.

Mislim da je baš Večernjak objavio da je naš festival miljenik medija. Uistinu je tako jer vidim da se dosta o ovoj festivalskoj fešti piše, svaki festival se i kamerom dosta prati, sve skupa zadovoljan sam. Hvala Večernjaku i gospodinu Pavkoviću što nam medijskim pokroviteljstvom daje na značenju i od prvih dana prati što se događa u Orašju. To je značajno jer zapravo na taj način se u pozitivnom svjetlu promovira i Posavina. I ostali su mediji korektni. HTV uvijek nam učini veliku uslugu s tehničkom potporom jer teško bi osvijetlili prostor koji nema dotok struje za večernje druženje uz Savu. Sve je prilično romantično i prirodno, a opet s izvjesnom dozom glamura, što zaslužuju svi gosti koji nam dolaze.

A kada završi festival, kakvi su Vam planovi, ima li filmskog angažiranja?

Upravo je završen natječaj, pa od devetog mjeseca počinju probna snimanja za serijal “Odmori se, zaslužio si”, a do konca godine izvjesno je snimanje jednog, a možda i dva filma. To je u najkraćem. Vremena ima i za odmor, a onda najradije dolazim u Posavinu, u svoju Donju Mahalu i nekako kako vrijeme i godine dalje odmiču, sve češće i duže se tu zadržavam.