Svi smo ovaj ritual ponovili bezbroj puta: upalimo svjećice na torti, zamislimo želju, ugasimo ih jednim dahom i zatim pojedemo desert. No, jeste li se ikada zapitali zašto uopće stavljamo vatru na hranu i gasimo je vlastitim dahom dok nas svi gledaju? Iako mnogi misle da je riječ o prastarom običaju iz antičkog doba, povijest rođendanskih svjećica zapravo je znatno novija, ali i puno zanimljivija.
Jesu li svjećice oduvijek bile na tortama?
Odgovor je kratak: ne. Iako su svijeće kao izvor svjetla i vjerski simbol stare tisućama godina, na rođendanskim tortama pojavile su se tek sredinom 18. stoljeća. Kroz veći dio povijesti obilježavanje rođendana bilo je isključivo religijski čin, a ne zabava. Rimljani su, primjerice, slavili rođendane samo za elitu, no to je bio obred prinošenja žrtve osobnom duhu zaštitniku (genius), a ne proslava uz kolače.
Dugo se vjerovalo da običaj potječe iz antičke Grčke, gdje su se božici Mjeseca Artemidi prinosili kolači od sira i meda ukrašeni upaljenim bakljama kako bi oponašali mjesečev sjaj. Međutim, povjesničari ističu da ne postoji nijedan povijesni dokaz koji povezuje te grčke obrede s modernim rođendanima.
Rano kršćanstvo u potpunosti je odbacivalo rođendane smatrajući ih sebičnim i poganskim običajem. Umjesto rođendana, slavili su se blagdani svetaca, krštenja i Uskrs. Torta se kao svečana, nereligijska hrana počela vraćati tek u kasnom srednjem vijeku, i to u imućnim obiteljima.
Kako je nastao ritual Kinderfesta u Njemačkoj?
Pravi začetak tradicije spajanja torte, svjećica i djeteta veže se uz Njemačku u 18. stoljeću i dječji festival poznat kao Kinderfest. Pod utjecajem pijetizma — protestantskog pokreta koji je naglašavao obitelj i moralni odgoj — svijeće su postale simbol djetetova unutarnjeg rasta i protoka vremena.
Tada se palila po jedna svijeća za svaku godinu života djeteta, uz jednu dodatnu svijeću koja je simbolizirala nadu u dug i uspješan život. Čak je i slavni književnik Johann Wolfgang von Goethe u svojim zapisima iz 1740-ih opisao rođendansku tortu okruženu svjetlima „poput oltara”.
Do 1881. godine tradicija se proširila i na Švicarsku, gdje su istraživači prvi put zabilježili običaj gašenja svjećica prije rezanja torte, piše Readers Digest.
Zašto zamišljamo želju prije puhanja?
Poveznica između puhanja u plamen i zamišljanja želje krije se u drevnom poimanju ljudskoga daha. Kroz povijest i mnoge kulture dah se izjednačavao sa životnom snagom i dušom. Gašenje svijeće uz tihu, neizrečenu namjeru zapravo je sekularna verzija drevne molitve – čin u kojem vlastiti dah šalje skrivenu želju u svijet.
Kako je običaj osvojio cijeli svijet?
Kao i mnoge druge tradicije, običaj je prešao Atlantik zahvaljujući njemačkim doseljenicima u 19. stoljeću. Do 1920-ih robne kuće u SAD-u i Velikoj Britaniji počele su masovno proizvoditi i prodavati rođendanske svjećice u setovima.
Konačni globalni pečat stavio je Disney 1931. godine kratkim animiranim filmom s temom rođendanske zabave, koji je stvorio obrazac koji danas poznaje cijeli svijet: pjesma, zamišljanje želje, puhanje u svjećice i rezanje torte.
Ipak, tradicije se razlikuju: u Kini se za dugovječnost jedu posebni dugi rezanci, u Gani se dan započinje jelom od slatkog krumpira, dok se u Njemačkoj u mnogim domovima i danas koristi drveni rođendanski vijenac čije svijeće gore cijeli dan.